Stefano Mallia, predsjednik Skupine poslodavaca u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru

S obzirom na sve što smo naučili tijekom protekla dva desetljeća i na sedam valova proširenja od početka europskog projekta, godišnjicu „velikog proširenja” iz 2004. vjerojatno bi trebalo obilježiti predočavanjem činjenica i brojki kako bi se otklonile emocionalne rasprave uoči europskih izbora u lipnju.

Trogodišnji rat u Ukrajini pogurnuo je pitanje proširenja na sam vrh europskog geopolitičkog dnevnog reda. Status zemalja kandidatkinja koji je brzo dodijeljen Ukrajini, Moldaviji, Bosni i Hercegovini i Gruziji, kao i pregovori o pristupanju koji su konačno otvoreni sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, pozitivan su pomak u politici koja već godinama stoji na mjestu.

Da taj novi zamah ne bi zamro, treba odmah iznijeti argumente u prilog proširenja.

Naravno, demokratizacija i vladavina prava nedodirljiva su načela, kao i pristup postupku proširenja temeljen na zaslugama, koji ne dozvoljava prečice. Na kraju krajeva, građane i građanke treba upoznati s gospodarskim dobitima i blagostanjem koje sljedeće generacije Europljana i Europljanki mogu ostvariti.

Ako nam prošlost daje ikakve naznake o budućnosti, možemo sa sigurnošću reći da su argumenti neosporni. Tijekom službenog pretpristupnog procesa od 1994. do 2004., trgovina između starih i novih država članica gotovo se utrostručila, a među novim državama članicama upeterostručila. Od početka procesa pristupanja do 2008. godine, godišnji rast u državama tadašnjeg EU-15 u prosjeku je iznosio 4 %, od čega je polovica ostvarena zahvaljujući procesu pristupanja, koji je u razdoblju od 2002. do 2008. stvorio 3 milijuna novih radnih mjesta.

COVID-19 i rat u Ukrajini pokazali su da EU treba preispitati svoju gospodarsku otpornost, posebno u kontekstu zelene i digitalne tranzicije. Plan REPowerEU predviđa da će se u Europi povećati proizvodnja energije iz obnovljivih izvora. U Aktu o industriji s nultom neto stopom emisija i Aktu o kritičnim sirovinama poziva se na preusmjeravanje 40 % zelenih lanaca vrijednosti i lanaca vrijednosti sirovina u EU. Zemlje kandidatkinje za pristupanje EU-u, pogotovo Ukrajina, mogu imati važnu ulogu i pružiti veću gospodarsku sigurnost.

Kad je riječ o prirodnim resursima, Ukrajina ima najveće rezerve plina u Europi nakon Norveške. Ona je istodobno i jedan od najvećih proizvođača hidroenergije u Europi i mogla bi povećati proizvodnju te energije i energije iz drugih zelenih izvora poput vjetra, sunca i biomase. Ukrajina je i važan izvoznik metala i posjeduje nalazišta litija i elemenata rijetkih zemalja, koji su ključni za zelenu i digitalnu industriju.

Ukrajinska poljoprivredna industrija jedna je od najvećih na svijetu i njezina integracija u jedinstveno tržište znatno bi povećala sigurnost opskrbe hranom u EU-u.

Vrlo je jasno i koje bi prednosti veće sudjelovanje na jedinstvenom tržištu donijelo zemljama zapadnog Balkana. Na primjer, BDP Hrvatske kontinuirano se povećava otkad je 2013. pristupila EU-u, što je povećalo prihode njezinih građana i građanki, uz prosječno povećanje BDP-a po stanovniku od 67 % (povećanje s 10 440 eura (2013.) na više od 17 240 eura).

Staza kojom se tih devet država kreće ka članstvu u EU-u bit će prepuna prepreka, ali druge nema – ako EU želi postati globalna sila, mora prvo biti lokalna.