Sloboda izražavanja pravo je koje moramo njegovati i braniti

Čini se da nasilje u sve većoj mjeri postaje glavni pokretač društvenih mreža. To može dovesti do verbalnog ili fizičkog nasilja protiv svih vrsta autoriteta – političkog, policijskog, institucionalnog ili privatnog. Stiče se dojam da se na društvenim mrežama sve može reći i sve braniti, bilo istinito ili pogrešno. Na primjer, netko može, smatrajući svoje osobno nezadovoljstvo legitimnim, otići toliko daleko da ošamari predsjednika Francuske.

Što u takvom kontekstu mislite, kao predsjednik Ad hoc skupine za temeljna prava i vladavinu prava, gdje moramo povući crtu kad je riječ o temeljnim pravima i osobnim slobodama, a posebno slobodi izražavanja?

Cristian Pirvulescu: Sloboda izražavanja okosnica je naših demokratskih društava. To je temeljno pravo bez kojeg demokracija nije moguća. Pritom je zanimljivo reći da se na nju pozivaju svi, ili gotovo svi, pa i oni koji se ne trude uvijek braniti demokraciju i ljudska prava za sve građane i građanke.

No sloboda izražavanja pravo je koje se često krivo tumači. Mnogi ga smatraju apsolutnim pravom i tim argumentom opravdavaju sve moguće zlouporabe. Međutim, verbalnim se napadima ponekad priprema teren za neprihvatljivo stvarno nasilje. Tome smo mogli posvjedočiti prilikom nedavnih tragičnih događaja uslijed kojih se u središtu rasprave našlo reguliranje društvenih mreža.

Pravno gledamo, za provedbu prava odgovorna su državna tijela vlasti. Ta tijela mogu ograničiti slobodu izražavanja, ali samo u izuzetnim i strogo ograničenim slučajevima. U demokratskim društvima mora biti riječ o mjerama nužnim za nacionalnu sigurnost, sprečavanje kriminala, zaštitu zdravlja itd. U pravnoj državi o tome odlučuju i granice postavljaju sudovi. Pravdu u svoje ruke ne smiju preuzeti ni izvršna tijela ni pojedinci ni skupine!

Politički čelnici uvijek su u iskušenju da ograniče slobodu izražavanja i tako ljude spriječe da postavljaju zahtjeve i izražavaju nezadovoljstvo. No, u vrijeme društvenih medija cenzura kakvu znamo više nije moguća. Stoga se problematika sa slobode izražavanja prebacuje na drugu stranu medalje: pravo na informacije. U današnje je vrijeme izuzetno teško razlikovati informacije koje se temelje na stvarnim činjenicama i dezinformacije koje se šire iz raznih razloga.

Sigurno je samo jedno, a to je da zagovornici pristupa koji se temelji na istini, kao što su istraživački novinari i branitelji ljudskih prava, stoje na prvoj crti bojišnice. Čelnici i skupine kojima se njihov rad ne sviđa danas ih više ne moraju cenzurirati, mnogo im je lakše ocrniti ih na internetu ili ih u medijima i na društvenim mrežama predstaviti kao nacionalne neprijatelje ili strane aktere. Očiti primjer toga je novinarka Daphne Caruana Galizia. Prije nego što je ubijena, protiv nje je bilo pokrenuto nekoliko desetaka neosnovanih sudskih postupaka (dobro poznate „strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja“ ili „SLAPP” na engleskom jeziku). Budući da je nisu uspjeli ušutkati, odlučili su je ubiti! Provala nasilja nad novinarima u Europi još jasnije ističe činjenicu da je sloboda izražavanja pravo koje u ovoj novoj stvarnosti moramo odlučno njegovati i braniti.