Ove je godine u Egiptu održano vodeće godišnje događanje Ujedinjenih naroda za pregovore o klimi (COP27), koje je oborilo nekoliko rekorda, među ostalim i po broju sudionika. Prisustvovalo mu je gotovo 35 000 osoba. Bio je to povratak u normalu nakon dvije godine bolesti COVID-19 i ograničenog sastajanja u javnosti.

Konferencija, izvorno organizirana radi postizanja sporazuma o prijedlozima i rješenjima za suzbijanje klimatskih promjena i pronalaženja načina za prilagodbu tim promjenama i njihovo ublažavanje, prerasla je u forum na kojem se naglašavalo da klimatske promjene utječu na sve, bez obzira otkud dolaze i čime se bave. Sastanak COP27 bio je preopterećen očekivanjima i točkama dnevnog reda. Pregovaralo se ne samo o naporima za smanjenje emisija CO^₂ već i o raznim drugim politikama, od zdravlja preko rodnih pitanja do ljudskih prava, a na dnevni red sastanka po prvi put je stavljena i poljoprivreda. Time je istaknut zabrinjavajući učinak degradacije tla i šuma na naše prehrambene sustave i sredstva za život poljoprivrednika, ali i dodatno usložen već isuviše kompleksan problem.

Konferencija je trajala 36 sati dulje nego što je bilo planirano i u konačnici je postigla više za klimatsku pravdu nego za klimatsko djelovanje. Pozitivno je iznenadio sporazum postignut o fondu za „gubitke i štete”, odnosno o financijskoj potpori za naknadu oštećenja i degradacije okoliša izazvanih klimatskim promjenama u najranjivijim zemljama u razvoju. Ta tema, o kojoj se gotovo cijelo desetljeće govorilo samo na marginama klimatske konferencije, na ovogodišnjem je sastanku COP-a konačno stavljena na dnevni red.
Međutim, u pogledu jačeg klimatskog djelovanja nije postignut nikakav napredak jer države nisu niti poduzele veće napore niti preuzele veće obveze za smanjenje svojih emisija CO₂. Pokušaji pregovarača Europske komisije da potporu fondu za gubitke i štetu uvjetuju pristankom velikih onečišćivača, odnosno Kine, da znatno smanje svoje emisije, ostali su bezuspješni. Čak je prijetio znatan rizik da će neke države nazadovati i vratiti se u razdoblje prije ciljeva dogovorenih Pariškim sporazumom iz 2015. i na prošlogodišnjem sastanku COP26 u Glasgowu.

Sastanak u Sharm el-Sheikhu najavljen je kao „konferencija stranaka posvećena provedbi“, a zapravo je zamalo poništio znatan dio postignutog napretka i dogovoreni cilj ograničenja globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnjeva. Zemlje su se natezale oko statusa Kine (je li ona zaista još uvijek zemlja u razvoju?), oko postupnog ukidanja ili smanjenja upotrebe svih fosilnih goriva ili samo ugljena, oko obveza uvjetovanih fondovima i tehnologijama itd.
Zbog toga se u velikoj mjeri postavlja pitanje odgovara li taj format još uvijek svrsi. Glavni cilj – postići globalni sporazum o potrebi za smanjenjem emisija CO₂ – postignut je na sastanku COP21 u Parizu. Kako ga provesti, koje metode koristiti za računanje emisija ili provjeru smanjenja, koji bi subjekti trebali biti nadležni i gdje bi trebali biti smješteni, vrlo su tehnička pitanja o kojima možda ne bi trebali pregovarati ministri gotovo 200 zemalja, pogotovo ako se o temama koje se ne sviđaju određenim stranama na svakoj konferenciji počinje raspravljati ispočetka. Pitanje provedbe treba rješavati na tehničkoj i radnoj razini, njega ne trebaju rješavati čelnici vlada i država na godišnjim sastancima već stranke koje se sastaju tijekom duljih razdoblja, kad god treba nešto dogovoriti za nastavak rada.

Dakle, sastanak COP27 održan u Egiptu nije zadovoljio očekivanja u pogledu konkretnijeg ili ambicioznijeg klimatskog djelovanja, ali je donio određeni napredak u području klimatske pravde. Međutim, poslužio je kao vrlo uspješna platforma za okupljanje aktivista koji se bave klimom, ljudskim pravima i okolišem i za predstavljanje djelovanja (ili nedostatka djelovanja) u području klime i daljnje podizanje svijesti o stvarnim i neposrednim opasnostima koje donose klimatske promjene.