Claudine Otto: Na europskoj razini mora se promisliti veća autonomija u odnosu na globalizaciju

Od najave mjera ograničenja kretanja ulice su opustjele. Upadljiva je upravo tišina. Došao je kraj trčanju za poslom, putovanjima u inozemstvo radi dvosatnih sastanaka, tutnjavi gradskog prometa, beskrajnom čekanju autobusa... Kao i mnogi drugi, pokorili smo se tom prisilnom pritvaranju i pokušali se koliko-toliko naviknuti na novi način života. Meni je rad na daljinu bio jednostavan, ali mom suprugu to nije bilo izvedivo zbog naravi njegova zanimanja i potrebne opreme. To mu je donijelo nekoliko neprospavanih noći nakon rekordnog izostajanja njegovih zaposlenika s posla. Strah se širio barem jednakom brzinom kao i sam virus.

Sada kad je prvi val prošao, pitam se u kakvom ćemo psihičkom, socijalnom i ekonomskom stanju izaći iz ove krize. Iako je zbog pandemije došlo do novog poretka prioriteta i podizanja ekološke svijesti, svjedoci smo i individualističkog ponašanja na nacionalnoj i globalnoj razini. U Luksemburgu nitko nije vjerovao da je moguće ponovno doživjeti zatvaranje granica. Prekogranični rad ključan je za Veliko Vojvodstvo i zbog ograničenja slobodnog kretanja osoba pribojavali smo se, među ostalim, nedostatka njegovatelja.

Ova je kriza prilika i za promišljanje o vlastitoj ranjivosti. Shvaćamo da smo ovisni, ne samo o njegovateljima, nego i o ponašanju drugih.

Gospodarskog oporavka prihvatit ćemo se zajedno. Moramo izbjeći nacionalizam i zatvaranje gospodarstava, iako neke zemlje u ime otpornosti pozivaju na nacionalizaciju lanaca vrijednosti. Na europskoj razini mora se promisliti veća autonomija u odnosu na globalizaciju. Ova nam je kriza na neki način prilika da zastanemo na trenutak i razmislimo o sebi samima.