EGSO info

U ožujku 2020. uvidjeli smo da pandemija COVID-a 19 nije samo zdravstvena kriza, već da će utjecati na mnoge aspekte našeg života. Udrugama i aktivistima bilo je jasno da ćemo u svom uobičajenom radu naići na nove izazove. Na kraju se pokazalo da je stanje još gore od onog što smo očekivali.

U svibnju 2020. organizirali smo „virtualno druženje“. Nakon dva mjeseca karantene i rada putem interneta odlučili smo se sastati i raspraviti o svojim prvim dojmovima o ovom razdoblju.

Proveli smo nekoliko sati u živoj raspravi s kolegama i kolegicama iz Europskog građanskog foruma, transnacionalne mreže koja okuplja više od 100 udruga i nevladinih organizacija iz 27 europskih zemalja koje aktivno rade na području građanskog odgoja, zaštite ljudskih prava i promidžbe demokracije. Svatko je na stanje gledao iz svoje nacionalne perspektive, ali zaključci su bili slični

Na temelju tih rasprava izvukli smo sljedeće pouke...
Prva pouka: Sigurnost svakog od nas ovisi o sigurnosti drugih ljudi
Potrebna nam je univerzalna zdravstvena i socijalna zaštita za sve osobe u našem društvu i diljem svijeta.

Druga pouka: Svi smo ranjivi i naše su sudbine isprepletene
Solidarnost, ravnopravnost, prava i briga za druge moraju biti temelj međunarodnih odnosa i svakodnevnog života građana.

Treća pouka: Opća dobrobit stvaran je pojam
Javne institucije moraju raditi na općoj dobrobiti, a ne na pojedinačnim interesima, moraju je štititi i ostvarivati.

Četvrta pouka: Demokracija je ključni antivirus koji nam je svima potreban
Osviještenost građana i njihovo sudjelovanje, pouzdane informacije, javna istraživanja, obrazovanje i transparentne institucije osiguravaju javno dobro.

Peta pouka: Sustav globalnog tržišta pokazao se neuspješnim
Moramo vratiti proizvodnju u naše zemlje te uvesti kružno gospodarstvo i univerzalni osnovni dohodak za sve.

Šesta pouka: Mi smo čuvari Zemlje, a ne njezini vlasnici
Priroda koristi priliku koju je donijela ova karantena da se oporavi od štete koju smo uzrokovali. Moramo ponovno uspostaviti okolišnu pravdu u svijetu.

Sedma pouka: Pravi su heroji ključni radnici i radnice, a žene su u prvim redovima
U društvenoj hijerarhiji mora se uvažiti doprinos žena; osobe koje ne vidimo moraju imati pristup svim svojim pravima.

Osma pouka: Moramo usporiti ritam života
Karantena nas je prisilila da postanemo u potpunosti svjesni važnosti društvenih veza, strpljenja i suosjećanja. Svijest o tome trebamo sačuvati i u budućnosti.

Deveta pouka: Potrebna nam je ljudska, socijalna i ekološka sigurnost
Izražavamo svoju predanost pravednom oporavku i pravednoj tranziciji u svojoj zemlji, u Europi i u cijelom svijetu.

Deseta pouka: Budućnost mora biti drugačija od prošlosti
Iz ovih pouka moramo nešto naučiti i djelovati zajedno.

Možemo li biti pametniji nakon ove krize? Jesmo li u stanju ovu krizu pretvoriti u novu priliku?
Uvjerena sam da budućnost mora biti drugačija od prošlosti.

Sve je novo, ovo je prva pandemija koju sam osobno doživio. Na internetu sam pronašao popis 10 najgorih pandemija u povijesti i doznao da je posljednja epidemija koja je pogodila Europu prije COVID-a 19 bila španjolska gripa 1920. I da, iako sam star, toliko star ipak nisam.

Imunosni sustav moje partnerice izrazito je oslabljen zbog kronične respiratorne bolesti pluća i ona kao visokorizični pacijent ne smije doći u kontakt s klicama. Stoga nismo skloni kontaktu s drugima. To donosi nova iskustva za oboje. Ona je više ili manje u samoizolaciji kako bi izbjegla zarazu, a ja moram obavljati stvari kojima se ona prije bavila, kao što je kupovina namirnica. Išao sam u kupovinu i prije krize, ali sam gurao kolica za kupovinu hodajući metar iza nje, dok bi ona stavljala stvari u kolica. Sada je drugačije.

Lako je gurati kolica, samo slijediš partnericu i razmišljaš o stvaranju boljeg svijeta dok ona stavlja namirnice u kolica. S obzirom na to da sada sam moram napuniti kolica, paraliziran sam zbog količine izbora kod svake police. Na popisu za kupnju nalazi se kava, a polica nudi desetke različitih marki koje sve izgledaju jednako. Kakav nam je toaletni papir potreban – sa jednim, dva, tri ili četiri sloja? Moja supruga zna koji proizvod želi i gdje ga može naći pa nam za kupovinu treba samo nekoliko minuta. Meni su prodavaonice labirinti: samo kod polica s pivom ne osjećam stres, za sve ostalo potrebni su mi sati – dok kroz mene prolaze dileme koje me izluđuju.

Iznenadio me prvotni odgovor Nizozemske na pandemiju. Reagirali smo jednoglasno i solidarno. Nažalost, pokazalo se da je pozornost ove male skupine blisko povezanih i bijednih pojedinaca bila prilično kratkotrajna i u roku od nekoliko tjedana solidarnost je nestala. Građani su prestali poštovati pravila, optužili su vladu za ugrožavanje njihovih temeljnih prava i ograničavanje njihovih četiriju sloboda. Kako bi dobili natrag svoje neotuđivo pravo na zabavu, podnijeli su, u naletu bijesa, tužbe protiv države.

Na svu sreću živimo u Europi, u kojoj su demokracija i vladavina prava relativno dobro osiurane (u većini država članica), a zdravstvo je dobro u usporedbi s drugim dijelovima svijeta. Kada pogledamo kako pandemija utječe na različite generacije, jasno je da mladi najviše pate zbog virusa, što je povezano najviše s njihovom dobi. S 19 godina trebali bi istraživati svoju seksualnost i otkrivati to čudo koje zovemo ljubav. U doba pandemija čak su i nevini zagrljaji tabu. Takve male stvari mlade čine nesigurnima – izgubljenima u nezadovoljenoj želji.

Ključno je pitanje što da učinimo s gospodarstvom. Novi početak po načelu „uobičajenog scenarija” kada pandemija bude pod kontrolom? Ili da zgrabimo ovu priliku, okrenemo leđa sustavu kojim dominiraju kanibalistički monopolisti i okrenemo se uključivom modelu s održivim, malenim inicijativama u mirnom suživotu s velikim i odgovornim poduzećima? Izbor između nastavka s uobičajenim scenarijem ili promjene našeg samoubilačkog ponašanja odredit će našu budućnost kao i hoćemo li preživjeti ili izumrijeti – izgubljeni u ponoru samouništenja.

Svima želim sve najbolje, uz meditaciju, promišljanje, i po potrebi, pokajanje.

Suočili smo se sa situacijom kakvu još nikad nismo doživjeli. Virus se iznenada pojavio i vrlo se brzo proširio, zbog čega je cijela zemlja stavljena u potpunu karantenu. Budući da je situacija bila bez presedana, nismo imali iskustva koje bi nam pomoglo da taj problem riješimo na najučinkovitiji način. Pitali smo se kako dalje. Na početku smo bili prestravljeni i bespomoćni. U poslovnom svijetu praktički se momentalno odustalo od svih planova za tekuću 2020. godinu, a zbog nesigurne situacije i svi su budući planovi vrlo neizvjesni.

Svi smo si postavljali isto pitanje: kako dalje? Kako da se ponašamo u toj novoj situaciji: karantena i potpuna izolacija, ne znajući kada će sve to završiti? Uvijek je uzrok najvećih strahova i zabrinutosti nepredvidivost onoga što slijedi. I poduzeća su u početku slično reagirala. Svi su htjeli da im kažemo koliko će dugo ta situacija trajati, kakav će biti odgovor vlade i na kakvu pomoć mogu računati. Već u vrlo ranoj fazi postalo je jasno da nismo svi bili u istom položaju: za neke gospodarske sektore, kao što su turizam i logistika, kriza je značila propast, dok je za neke druge, kao što su sektor IT-a i prehrambena industrija, ona donijela nove mogućnosti i izazove.

Imali smo sreću da je vlada, iako novo formirana, brzo i primjereno reagirala te smo zajedno izrađivali programe djelovanja, potpore, poticaja itd. U tu smo svrhu održavali trajan izravan kontakt s velikim brojem naših članova iz različitih sektora kako bismo bili što informiraniji o situaciji u pojedinim sektorima, prikupili što više ideja o najučinkovitijem obliku pomoći i pružili informacije predstavnicima vlade.

Najviše mi nedostaju kontakti i komunikacija licem u lice. U tom se razdoblju komunikacija odvijala što je više moguće na internetu, dok je komunikacija uživo u velikoj mjeri nestala. Jednom od najvećih koristi koje je donio COVID-19 može se smatrati golem digitalizacijski skok u elektroničkoj komunikaciji među poduzećima te između države i poduzeća, kao i s javnošću i korisnicima.

Rezultati su pokazali da su najvažnije dobra organizacija i disciplina svih građana u prihvaćanju i poštovanju uputa i mjera jer se samo time može doći do pravih rješenja.

Činjenica je da će COVID-19 izazvati promjene u mnogim područjima. Međutim, ne znamo koliko će epidemija bolesti COVID-19 trajati niti znamo hoćemo li nakon ove krize brojati razdoblja od jednog do drugog vala epidemije jer se nećemo moći trajno riješiti virusa. Kriza se očitovala u svim područjima, od obrazovanja i zdravstva do financijskog i gospodarskog sektora itd. Ne znamo kakva će biti situacija nakon krize ni koliko će gospodarstvo biti teško pogođeno.

Doći će do mnogih promjena koje su sad još nepoznate, stoga je pogrešno postavljati pitanje koja će radna mjesta nestati. Svi moramo nastojati osigurati da naša poduzeća, a time i naša radna mjesta, budu što konkurentnija nakon što kriza završi. To ćemo postići ne samo uz pomoć državnih potpora nego i kontinuiranim obrazovanjem na svim razinama.

Razdoblje izolacije jasno nam je pokazalo da sama digitalna komunikacija ne može zamijeniti kontakt licem u lice, kako u školama tako u poduzećima ili u drugim aktivnostima. Stoga je naš cilj, naravno, ponovno uspostaviti komunikaciju uživo, i unutar naše udruge i sa svima s kojima trenutačno komuniciramo isključivo putem internetskih alata.

Početkom ožujka, dok su se provodile studije i održavale rasprave, s našim smo bugarskim prijateljima, kao i svake godine, podijelili radost proslave blagdana Babe Marte. Nosili smo martenice, tanke narukvice ispletene od crvenih i bijelih niti, a za sreću su nam dijelili male vunene lutke. U zraku se osjećao proljetni optimizam. Jedni smo drugima zaželjeli uspjeh za kraj EGSO-ova petogodišnjeg mandata.

Instinktivno nismo spominjali virus koji se širio Azijom, prijeteći našim sređenim životima u srcu EU-a. Doduše, iz južne Europe već su dopirale naznake i ozbiljna upozorenja, ali smo postupke europskih institucija morali zaštititi od pandemije. Osim toga, šalili su se naši kolege i kolegice onkraj Dunava, u krajnjoj nuždi ne škodi ni kap domaćeg lijeka – rakije Martenice. Iako su molbe da se prostorije za sastanke opreme dezinfekcijskim sredstvom padale na gluhe uši, stalno su nam govorili da se rizik od virusa pomno prati i nije nas bilo strah.

U srijedu, 11. ožujka, još uvijek sam u studijskoj skupini ECO/505 raspravljao o preporukama za Plan ulaganja za održivu Europu. U stručnim skupinama još smo radili na akcijskim planovima i planirali svoja sljedeća putovanja. A onda, odjednom, tjedan dana kasnije, život se zaustavio. Zabrana kretanja! Usporedio bih to s vlakom koji naglo koči dok mu iz kotača frcaju iskre.

Nitko nije očekivao mjere za suzbijanje širenja pandemije, koje su svakoga dana postajale sve strože. Na udaru su se našli sami temelji naših života. Bio je to jedan čudnovat psihološki tsunami ili, riječima pjesnika Ildefonsa Gałczyńskog, „tuga što duhom teče“. Iznenadili su nas nemogućnost izlaska i svakodnevni strah. Pitali smo se gdje možemo dobiti pomoć i naći osnovne potrepštine, mijenjali smo navike.

Nisam mislio da ću u Bruxelles ponovo doći tek u lipnju, i to putujući automobilom po praznim autocestama jer avioni još nisu bili počeli letjeti. Sjećam se da sam morao isprintati „dozvolu“ za putovanje koju sam elektroničkom poštom primio od glavnog tajnika – propusnicu za COVID-19, izdanu 29. svibnja 2020. na četiri jezika i ukrašenu impozantnim okruglim pečatom. To je bila garancija da me neće zadržati u karanteni.

To sam za svaki slučaj telefonski potvrdio i u uredima njemačkog Gesundheitsamta regija kroz koje ću putovati. U Bruxellesu sam sudjelovao na prvom hibridnom sastanku studijske skupine ECO/510 8. lipnja, a zatim i na plenarnom zasjedanju 10. i 11. lipnja.

Javni i društveni mediji već su bili preplavljeni komentarima i sumnjama o spekuliranim stvarnim kreatorima virusa. Šteta što to, bar zasad, nije dovelo do stvaranja modernog remekdjela poput Boccacciovog Dekamerona iz 14. stoljeća ili Camusovog romana Kuga iz 1947., koji vjerno prikazuju nedostatke ljudske prirode i borbu čovječanstva protiv bolesti.

U kontekstu globalne zabrane kretanja i upozorenja na dolazak novog vala virusa SARS-CoV-2, ovaj puta u kombinaciji sa sezonskom gripom koja svake godine u mnogim zemljama odnosi brojne živote (čak i više nego što sada odnosi COVID 19), razmišljao sam o važnosti „usluga od općeg interesa“, koje se već desetljećima zanemaruju.

Pandemija COVID-a 19 konačno je na vidjelo iznijela izuzetnu važnost i stabilizacijsku funkciju lokalnih, regionalnih i europskih pružatelja tih usluga. Socijalna sfera konačno je uvidjela njihovu ključnu ulogu, koja čini okosnicu europskog socijalnog modela, a potencijalno i pozitivnog oporavka gospodarstva u okviru Instrumenta europske unije za oporavak (Next Generation EU) i europskog zelenog plana.

Energetske i vodne usluge, obrada otpada i javni prijevoz u doba gospodarske krize omogućili su nam da nastavimo normalno živjeti u svojim zajednicama i pružili nam sigurnost. Na kraju krajeva, bez prethodnih ulaganja u te sektore ne bi bismo mogli riješiti svakodnevna pitanja poput jutarnjeg tuširanja, kuhanja kave ili dolaska na vrijeme na posao ili u bolnicu. Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb te skrb za osobe s invaliditetom i starije osobe. Ništa od toga ne bi funkcioniralo da ne postoje procedure za slučaj kriznih situacija ili da usluge od općeg interesa nisu naišle na razumijevanje političara i potporu javnosti.

Moramo sagledati i nadasve važno područje obrazovanja i istraživanja te koncept kulture općenito. Tek se onda možemo žaliti na poteškoće s kojima smo se susreli tijekom krize.

11. ožujka, povratak kući u Rim. Atmosfera je teška i tjeskobna; u sjevernoj Italiji već se broje mrtvi. Moja kći Ilaria vratila se iz Milana, gdje studira, a starija Miriam živi i radi u Barceloni, i vrlo je zabrinuta.

Te večeri premijer Conte proglašava uvođenje karantene za cijelu državu. U crvenim zonama na sjeveru karantena je već uvedena, čime su stanovnici stavljeni u izolaciju.

Škole se zatvaraju, nogometno prvenstvo obustavlja, zabavne i sportske aktivnosti otkazuju, posjeti pacijentima u bolnicama zabranjuju. Zabranjuje se putovanje javnim i privatnim prijevoznim sredstvima, a gospodarske aktivnosti koje se ne smatraju ključnima prekidaju se.

Nad Italijom se nadvija sjena nestvarnosti. Vladaju dezorijentiranost i strah: virus se, čini se, nekontrolirano širi i nemoguće ga je zaustaviti.

Dvije slike simboliziraju tešku stvarnost: dugačka kolona vojnih transportera u Bergamu koji mrtvace odvoze iz regije jer ponestaje mjesta na grobljima, i snažna, neizbrisiva slika Pape Franje kako 28. ožujka moli na praznom Trgu Svetog Petra u izravnom televizijskom prijenosu širom svijeta.

Talijanski sindikati od samog početka surađuju s vladom na jamčenju sigurnosti kako bi ključne proizvodne djelatnosti ostale otvorene i mogle građanima osigurati potrepštine u trgovinama i lijekove u ljekarnama. Sindikat ni u jednom trenutku nije prestao pružati podršku onima koji su ostali bez posla ili tražiti dogovor s poslodavcima kako bi se omogućio rad na daljinu, ili osigurala potpora dohotku koji više nije bio zajamčen.

Situacija u bolnicama izvan je kontrole – slobodnih kreveta nema, odjeli za intenzivnu njegu iscrpljeni su do krajnjih granica, kao i zdravstveno osoblje: bolničari i bolničarke, liječnici i liječnice kao i pomoćno osoblje, prisiljeni na izolaciju daleko od obitelji, rade bez prestanka i pod ogromnim psihološkim pritiskom, u nastojanju da pomognu onima koji umiru bez utjehe svojih najmilijih.

U tom trenutku svi smo si obećali da te događaje nikada nećemo zaboraviti. Danas se trudimo ići naprijed, ali virus nije iskorijenjen: u raznim zemljama Europske unije pojavljuju se manja ili veća žarišta i svaka zemlja na njih reagira vlastitim mjerama. Upravo sada, kada bi Europska unija, zahvaljujući golemoj financijskoj mobilizaciji u interesu svih zemalja, trebala djelovati ujedinjeno, koordiniranjem napora pojedinačnih država, postaje nam jasno koliko je to još uvijek teško. Međutim, u ovom ratu ne možemo pobijediti pojedinačno.

U posljednjim mjesecima glas se sindikata čuje jače no ikad prije. Sindikat nije apstraktan pojam: to su radnice i radnici koji državi ukazuju na opravdane zahtjeve u pogledu socijalne jednakosti, dostojanstva i poštovanja. Oni koji su proživjeli situaciju u bolnicama, domovima za starije, u trgovinskom sektoru, sektoru čišćenja i prijevoza, u poduzećima u kojima se krše prava u pogledu zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu mogu nas posavjetovati o tome kako promijeniti gospodarski i socijalni model koji se pokazuje ograničenim i štetnim za budućnost onih koji dolaze poslije nas.

I to je ono što želim za svoje kćeri – Ilariju koja studira u Milanu i Miriam koja radi u Barceloni: svijet po njihovoj mjeri koji će biti gospodarski, ekološki i socijalno održiv.

Pandemija je dovela do ponovne pojave granica u Europi, ponekad čak i unutar iste zemlje. Moglo bi se pomisliti da se zbog toga smanjio prostor za prekograničnu suradnju među regijama i gradovima, no dogodilo se upravo suprotno.

Kako je bilo živjeti u izolaciji u Bugarskoj? Za dinamičnu i energičnu zaljubljenicu u aktivnosti na otvorenom poput mene bilo je teško. Bilo je mnogo ograničenja. Morali smo ostati kod kuće i mogli smo izaći samo tijekom radnog vremena ključnih trgovina kako bismo kupili hranu, lijekove ili proizvode za kućanstvo. Unutar i izvan trgovina morali smo držati fizičku distancu od najmanje 1,5 m. Bilo je dosta komplicirano: kad god biste napustili Sofiju, morali ste ispuniti obrazac u kojem su navedeni razlog i mjesto odlaska, koji ste morali predočiti policiji na zahtjev.

Dobra je vijest da je stanovništvo postalo u puno većoj mjeri samodostatno i počelo više cijeniti lokalnu hranu, lokalne dobavljače i kratke lance opskrbe hranom. Povećala se potražnja za hranom s poljoprivrednih gospodarstava i hranom kupljenom izravno od uzgajivača. Lokalnim inicijativama promiču se vrtlarstvo i proizvodnja povrća i začinskog bilja manjeg opsega.

Tržnice, koje su tradicionalno mjesto za prodaju hrane, sjemena, sadnica povrća, voća i povrća te cvijeća, i dalje su otvorene. Zadržavanjem tržnica otvorenima – uz poštovanje strogih mjera sigurnosti – doprinosi se očuvanju dojma normalnosti i poznate rutine.

U planinskim područjima vrlo su aktivne i lokalne akcijske grupe, koje prikupljaju i dijele korisne kontakte na svojim internetskim stranicama kako bi tijekom epidemije dodatno poduprle lokalne proizvođače domaće hrane.

Zbog raznih ograničenja putovanja i kontakata moja je organizacija morala otkazati mnoge fizičke sastanke i događanja koja obično olakšavaju pokretanje zadružnih inicijativa i informiranje o njihovim rezultatima. No, ta ograničenja nisu zaustavila naše aktivnosti – daleko od toga. Nastavljamo učinkovito surađivati kako bismo planinske regije učinili jačima i još otpornijima. U nekim smo slučajevima prilagodili naše planove rada i sad razvijamo zajednička rješenja kako bismo ranjivim regijama i gradovima u EU-u pomogli da se bolje nose s trenutačnom izvanrednom situacijom.

Osnovali smo platformu „Pružiti ruku pomoći“ (Giving a hand) kako bismo poticali solidarnost u ruralnim područjima. Njome se promiče solidarnost među ljudima povezivanjem osoba kojima je potrebna pomoć s volonterima koji su spremni doslovno „pružiti ruku pomoći“. Njezine trenutačne aktivnosti usmjerene su na pomoć ranjivim, starijim osobama i osobama s invaliditetom pri kupnji potrepština ili kućanskim poslovima (ne pružanju osobne njege) te na organiziranje usluga čuvanja djece za roditelje koji moraju raditi i ne mogu pronaći drugo rješenje za svoju djecu.

U ruralnim i planinskim područjima pokrenuo se pregršt drugih inicijativa koje pokazuju da u našim zajednicama postoji velika otpornost i snažan osjećaj za uzajamnu pomoć. Tijekom ovog razdoblja naučila sam da ne bih smjela odgađati svoje životne projekte! Aktivnost nas spašava u teškim vremenima.

Od najave mjera ograničenja kretanja ulice su opustjele. Upadljiva je upravo tišina. Došao je kraj trčanju za poslom, putovanjima u inozemstvo radi dvosatnih sastanaka, tutnjavi gradskog prometa, beskrajnom čekanju autobusa... Kao i mnogi drugi, pokorili smo se tom prisilnom pritvaranju i pokušali se koliko-toliko naviknuti na novi način života. Meni je rad na daljinu bio jednostavan, ali mom suprugu to nije bilo izvedivo zbog naravi njegova zanimanja i potrebne opreme. To mu je donijelo nekoliko neprospavanih noći nakon rekordnog izostajanja njegovih zaposlenika s posla. Strah se širio barem jednakom brzinom kao i sam virus.

Sada kad je prvi val prošao, pitam se u kakvom ćemo psihičkom, socijalnom i ekonomskom stanju izaći iz ove krize. Iako je zbog pandemije došlo do novog poretka prioriteta i podizanja ekološke svijesti, svjedoci smo i individualističkog ponašanja na nacionalnoj i globalnoj razini. U Luksemburgu nitko nije vjerovao da je moguće ponovno doživjeti zatvaranje granica. Prekogranični rad ključan je za Veliko Vojvodstvo i zbog ograničenja slobodnog kretanja osoba pribojavali smo se, među ostalim, nedostatka njegovatelja.

Ova je kriza prilika i za promišljanje o vlastitoj ranjivosti. Shvaćamo da smo ovisni, ne samo o njegovateljima, nego i o ponašanju drugih.

Gospodarskog oporavka prihvatit ćemo se zajedno. Moramo izbjeći nacionalizam i zatvaranje gospodarstava, iako neke zemlje u ime otpornosti pozivaju na nacionalizaciju lanaca vrijednosti. Na europskoj razini mora se promisliti veća autonomija u odnosu na globalizaciju. Ova nam je kriza na neki način prilika da zastanemo na trenutak i razmislimo o sebi samima.

Kao ljekarnica, u ovo doba koronavirusa intenzivno sam se bavila temom rodne medicine. Upravo u području psihičkog zdravlja vidljive su rodne razlike u slučajevima COVID-a.

Muškarci, osobito mladi, razmjerno češće završe na jedinicama intenzivne njege, a češće i umiru.

Od početka mjera ograničenja kretanja mlade žene obolijevaju češće zbog novih uloga u kojima se nalaze zbog nesigurnih radnih mjesta, više rada na nepuno radno vrijeme, više kontakata, manje rada od kuće i poslova povezanih s njegom.

U obiteljima se opet moramo osvrnuti na ulogu žena i starijih osoba jer se i starije osobe diskriminira. To su teme o kojima ću nastaviti voditi razgovore.

U posljednje sam vrijeme znala sjesti na klupu pred našu ljekarnu i raspravljati o tome s članovima obitelji i svi su se rado upuštali u te razgovore.

S ceste sam pozdravljala i stanare doma za starije koji su bili na prozorima pa bismo zajedno i zapjevali.

Moramo prebroditi usamljenost i podržati bližnje. Na političkoj razini to treba učiniti poticanjem zapošljavanja u tom području, ali dok se to ne ostvari, svi moramo iskazati podršku.

Također sam ispitivala roditelje o obrazovanju i organizirala videokonferencije s nastavnicima o medijskoj pismenosti.

Najprije je došao strah. Skamenili smo se.

Istinski strah. Strah koji je sve zaustavio, koji – uz zlokobno prebrojavanje mrtvih svake večeri – izaziva bojazan za bližnje, mlade ili stare, koji su najslabiji. Strah koji podsjeća da tama vreba iz zasjede, da nas čeka.

Skamenili smo se kad smo uvidjeli nepripremljenost glavnih francuskih zdravstvenih službi, zdravstvenih radnika u žiži, građana u pozadini. Svima su nedostajala osnovna sredstva za zaštitu, za liječenje. Skamenila nas je i mogućnost da društvo cijele jedne zemlje kao što je Francuska, uključujući i njezine prekomorske departmane, u trenu prestane sa svim svojim ljudskim aktivnostima, da napusti svoje škole i gradove, i to nakon zime u kojoj se na njezinim ulicama ispoljavao legitiman bijes društva.

A zatim se svijet, još više globaliziran pandemijom, uvođenjem ograničenja kretanja fragmentirao u mnoštvo svedeno na stanje izoliranih jedinki. Pandemija je sve jazove dodatno produbila.

Povratak države

Zadaća je javnih službi, posebno zdravstva, osigurati da život pobjeđuje. Postupno im je nabavljena oprema, ponekad uz mjere koje su više izgledale kao šou, kao što je premještaj nekoliko bolesnika vlakom ili helikopterom, dok se privatnim klinikama koje su izrazile spremnost da pomognu nitko nije obratio.

Ključnim javnim službama u gradovima država je pomogla kako bi se njihove zadaće, npr. opskrba i čišćenje, mogle nastaviti i kako bi život mogao dalje teći.

No njihovi zaposlenici bili su u vrlo različitim situacijama u odnosu na zaštitu od virusa i nisu bili sustavno nagrađivani.

Nakon toga, otpornost

Otpornost je došla preko povezanosti, na primjer profesora s učenicima; preko mreža, telefona, radija, televizije, medija, neophodnih ili zabavnih: trebalo je skratiti vrijeme, organizirati ga, raditi. Građani su sa svojih prozora pljeskali zdravstvenim radnicima svake večeri u 20 sati jer im država nije dala očekivano priznanje.

Zaposlenici su otkrili vlastitu sposobnost inovacije. Rad na daljinu, koji je ranije nekim zaposlenicima ponekad bio uskraćen, proširio se velikom brzinom. Roditelji, osobito majke, morali su preuzeti dva zanimanja – uz ono vlastito i zanimanje nastavnika.

Posrednička uloga sindikata između zaposlenika, poslodavaca i vlade vratila je legitimnost njihovu djelovanju u zemlji. Treba se nadati ne samo da će se sindikate čuti nego i poslušati.

Europa

Iznenadio nas je i EU, odnosno prve izjave Europske komisije!

Najavljen je plan mnogo opsežniji od Marshallovog. Kakav zamah za oporavak! No kao što znamo, vlade i Parlament brzo su pronašli razloge za odugovlačenje.

Međutim, brojni francuski mali trgovci s malim brojem zaposlenih i malo sredstava već su propali, mali restorani prodani su u bescjenje, a propali su i mladi poduzetnici koji su tek pokrenuli poslovanje. Od banaka ni traga ni glasa. Zaposlenici imaju pravo na djelomičnu naknadu za nezaposlenost do rujna, no što nakon toga? Velika poduzeća, unatoč potporama koje su primila od država, kao što su Air France-KLM (7 milijardi eura dobivenih od Nizozemske i Francuske) i Airbus, skandalozno otpuštaju zaposlenike. A nakon ljeta na tržište rada dolazi 700 000 mladih...

Dan poslije?

Čini se da sve više sliči na dan prije. Prije svega zato što je virus još uvijek prisutan, ali i zato što se reforme koje su bile u tijeku „prije” vraćaju i „poslije” iako francusko tržište rada na to nije spremno. Vlada uvjerava građane da se iz poreza ne bi smio financirati pad BDP-a od 13 %, no niz otpuštanja i povećanja cijena ovog ljeta ne prestaje, pa rastu cijene energije, prijevoza, voća i povrća...

S obzirom na pouke krize, organizacija rada će se promijeniti. Za rad na daljinu, rad na platformama i videokonferencijama bit će potrebni propisi koji još ne postoje. Nakon otpornosti potreban je oprez. Hoće li kriza pokazati da oni koji su ekonomski najsnažniji uvijek prolaze bolje, a da je onima s manje sredstava sve gore? U pariškoj je regiji najviše bolesnika imao upravo najsiromašniji departman. Nažalost, ništa novo!

Kada je u Danskoj izbila kriza koronavirusa 11. ožujka, kolege i ja krenuli smo se baviti urednim prekidom rada naših članova. Mnogi zaposlenici morali su raditi od kuće, a drugi u stresnim situacijama u bolnicama, domovima za starije i nemoćne osobe te u uslužnom sektoru, koji su nastavili raditi tijekom krize. Bili su potrebni jasni odgovori i bliska suradnja s kolegama. 

Kao potpredsjednica Europskog pokreta sindikata ETUC morala sam surađivati i s kolegama iz drugih zemalja. Zadovoljna sam što smo 14. ožujka u ime danske vlade i socijalnih partnera sklopili trostrani sporazum o privremenoj naknadi plaće. Sporazum obuhvaća zaposlenike koji rade u privatnim poduzećima suočenima s osobitim financijskim poteškoćama zbog COVID-a 19.

Poduzeća su se koristila novim sustavom naknade plaća umjesto pozivanja na postojeće odredbe koje bi im omogućile privremeno otpuštanje zaposlenika bez plaće. Uspostavljeni su programi potpore za mala poduzeća, samozaposlene radnike i slobodna zanimanja. Neki dijelovi sporazuma uskoro istječu i trenutačno raspravljamo o zamjenskom sporazumu kako bi zaposlenici i dalje bili zaštićeni.

Osobno sam radila od kuće i ubrzo sam postala vješta korisnica novih virtualnih alata. Ovo razdoblje provedeno kod kuće moglo je biti vrlo stresno zbog neizvjesne budućnosti, ali zapravo sam se mogla u potpunosti posvetiti poslu i provoditi više vremena u krugu obitelji. Uvjerena sam da smo i ja i moji kolege tijekom posljednjih mjeseci stavili veći naglasak na našu osnovnu misiju i doprinijeli većoj disciplini na sastancima. To je za mene značilo i da se mogu usredotočiti na najvažnije stvari u životu.

Suprotno od nacionalističkih težnji i autoritarnih pokušaja, ključna je suradnja na europskoj razini. Neophodna je suradnja među državama u borbi protiv virusa, ali i u borbi protiv njegovih uzroka i posljedica, osobito s obzirom na to da buduće pandemije, baš kao i onečišćenje, klimatske promjene ili kriza biološke raznolikosti, ne poznaju granice. Europa ima snažne mogućnosti za ponovno postavljanje općeg dobra u prvi plan kada je riječ o razvoju kontinenta. Unaprjeđenjem zelenog plana, zajedničke poljoprivredne politike i višegodišnjeg financijskog okvira moći ćemo izvesti velik zaokret u projektima i financiranju na europskoj i nacionalnoj razini kako bi Europa, kao prva svjetska velesila, krenula putanjom koja vodi do boljeg svijeta pogodnog za život.

Biranjem suradnje umjesto natjecanja, od individualne do međunarodne razine, svakako se ne otiskujemo u mirne vode. Obrana vlastitih interesa čini se mnogo lagodnijom. S obzirom na to iskušenje, moramo imati na umu da je kratkoročno razmišljanje put u propast i da će nam se obiti o glavu kao bumerang. Svaka je kriza na neki način povijesna, izazov se čini golemim i sami se nećemo uspjeti nositi s njime.

Stoga sasvim nedvosmisleno pozivam na to da, kako bismo prebrodili ove krize, ostavimo egoizam po strani i udružimo snage za opće dobro. Pazite na sebe, na svoje bližnje, na neznance kojima je potrebna pomoć i na živi svijet oko vas te pokušajmo uložiti napore kako bismo iz ovih nezapamćenih kriza s kojima se suočavamo izašli još snažniji.