Piše Alberto-Horst Neidhardt

Mjesec dana nakon završetka brutalne vladavine Bashara al-Assada službeni odgovor EU-a i dalje je uglavnom ograničen na najavu pomoći za razvoj i gospodarsku stabilizaciju. I dalje nije jasno hoće li se i kada ukinuti sankcije Siriji. Europska potpora ovisit će o zaštiti manjina i drugim jamstvima, za koje su izgledi i dalje neizvjesni. Složena politička, sigurnosna i humanitarna dinamika u Siriji upućuje na to da će demokratska konsolidacija biti dugotrajna i zahtjevna. To će biti test sposobnosti EU-a da nastupa jednim glasom i djeluje ujedinjeno u vezi s budućnosti te zemlje. Nekoliko europskih zemalja bez oklijevanja je ukazalo na neposredan i zajednički prioritet: povratak raseljenih Sirijaca. U prosincu, samo nekoliko dana nakon što je Assadov režim izgubio Damask, Austrija, u kojoj je predsjednik FPÖ-a Herbert Kickl dobio mandat za formiranje nove vlade, najavila je „dodatak za povratak” i program deportacije za osobe s kaznenom evidencijom. U Nizozemskoj koalicijska vlada pod vodstvom desničarskog nacionalista Geerta Wildersa planira utvrditi područja sigurna za povratak. I Njemačka je najavila da će se zaštita dodijeljena Sirijcima „preispitati i ukinuti” ako se zemlja stabilizira. Druge europske zemlje dale su slične izjave i pomno prate situaciju. S obzirom na to, čak i odluka o ukidanju sankcija može se temeljiti na cilju provedbe vraćanja, a ne na promjeni stajališta o novom sirijskom vodstvu.

S obzirom na jačanje podrške krajnje desnim i ksenofobnim strankama diljem Europe i na predstojeće savezne izbore u Njemačkoj, postoji rizik da će vizija država članica za Siriju biti uvjetovana domaćim prioritetima i kratkoročnim izbornim računicama. U razdoblju od 2015. do 2024. države članice EU-a primile više od milijun Sirijaca, od kojih se većina nalazi u Njemačkoj. Njihova prisutnost postala je sporno političko i društveno pitanje. Uslijed sigurnosnih incidenata popraćenih s velikom medijskom pozornošću, visoke inflacije i rastućih troškova energije, javnost je u mnogim zemljama domaćinima postala manje gostoljubiva prema izbjeglicama. Ta je promjena normalizirala neprijateljsku retoriku i politike. Unatoč pozivima Europske komisije i UNHCR-a da se primjenjuje oprezan pristup kod vraćanja, ova bi dinamika mogla potaknuti europske vlade da ubrzaju vraćanje, čak i unilateralno.

Od pada Asadova režima u prosincu više od 125 000 izbjeglica već se vratilo u Siriju, uglavnom iz susjednih zemalja. Međutim, njihovi su izgledi turobni. Čak i prije nedavnih događaja više od polovice sirijskog stanovništva bilo je suočeno s nesigurnošću opskrbe hranom, a tri milijuna ljudi patilo je od teške gladi. Budući da su brojne kuće uništene u sukobu, objekti za pružanje smještaja već su popunjeni. Prema podacima UNHCR-a, za osobe koje se vraćaju potrebno je gotovo 300 milijuna EUR za smještaj, hranu i vodu. Iako bi EU i države članice trebali razviti koordinirani pristup kako bi dugoročno olakšali sigurnu i dobrovoljnu repatrijaciju Sirijaca, najhitniji prioritet trebalo bi biti zadovoljavanje humanitarnih potreba te zemlje. Pritisak na izbjeglice da se brzo vrate u ratom razorenu i nestabilnu zemlju zapravo bi mogao imati kontraproduktivan učinak i dodatno ograničiti pristup hrani, energiji i stanovanju. Vraćanje velikog broj izbjeglica također bi moglo poremetiti etničku i socioekonomsku strukturu ionako nestabilnih regija. Mogući doprinos sirijske dijaspore naporima za obnovu dodatan je argument za uravnotežen i održiv pristup. Sirija će trebati inženjere, liječnike, administrativno osoblje, nastavnike i fizičke radnike s različitim razinama vještina. Sirijci su stekli dragocjene vještine i iskustvo u Europi u  brojnim relevantnim sektorima, uključujući obrazovanje, građevinarstvo i zdravstvenu skrb, ali zapošljavanje odgovarajućih profila neće biti jednostavno. Trajni povratak ne bi nužno doprinio obnovi: doznake iz Europe mogle bi imati ključnu ulogu u smanjenju siromaštva i održivom razvoju. Kroz angažman dijaspore Sirijci koji žive u Europi mogli bi pomoći i u jačanju diplomatskih i kulturnih veza između EU-a i Sirije nakon Assada.

Međutim, države članice mogle bi imati poteškoća s usvajanjem uravnoteženog pristupa i provođenjem koordiniranog programa. Neke zemlje mogle bi dati prednost dugoročnoj stabilnosti i obnovi Sirije, što bi omogućilo spontani povratak. Druge zemlje će brzo ponuditi financijske poticaje za dobrovoljnu repatrijaciju ili čak sustavno preispitivati status Sirijaca čim se humanitarna situacija barem malo poboljša. Međutim, provedba sustavnog preispitivanja statusa izbjeglica povezana je sa znatnim pravnim preprekama i velikim financijskim i administrativnim troškovima. U međuvremenu se kod svih inicijativa za povratak mora uzimati u obzir činjenica da je većina raseljenih Sirijaca sada trajno naseljena u Europi, pri čemu je više od 300 000 osoba steklo državljanstvo EU-a. Istovremeno, slabi gospodarski izgledi i šanse za zapošljavanje u Siriji mogu odvratiti od povratka čak i one najmotiviranije. Temeljno pitanje u tom kontekstu bit će hoće li se Sirijcima dopustiti privremeni povratak, pri čemu bi europske zemlje domaćini i dalje nudile održive mogućnosti za trajniji povratak. Ta će pitanja neizbježno biti isprepletena sa širim raspravama o migracijskoj politici EU-a. Budući pregovori o reformi Direktive EU-a o vraćanju, za koju se uskoro očekuje prijedlog Europske komisije, mogli bi dobiti odlučujući zamah ovisno o novim raspravama o vraćanju Sirijaca. Međutim, prilikom reforme Direktive mogle bi se pojaviti dodatne podjele među državama članicama EU-a. Budući da je migracijsku politiku potrebno temeljito preispitati kako bi se učinkovito odgovorilo na današnje izazove, pristup EU-a raseljenim Sirijcima vjerojatno će biti prva kritična prekretnica u novom ciklusu.