EGSO info

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) i Glavna uprava za migracije i unutarnje poslove Europske komisije organizirali su deveto izdanje Europskog migracijskog foruma, čija je tema bila ključna uloga civilnog društva u predstojećoj provedbi pakta o migracijama i azilu, a poseban naglasak stavljen je na izravni rad organizacija civilnog društva na terenu.

Europski migracijski forum održan u Bruxellesu krajem studenoga skrenuo je pozornost na pakt o migracijama i azilu, koji je stupio na snagu u lipnju 2024. Sudionici i sudionice razgovarali su o predstojećoj provedbi tog pakta i o tome kako civilno društvo može pružiti podršku i doprinijeti njegovoj humanoj primjeni. Detaljnije su razmotrili i novi trajni mehanizam solidarnosti, čime su se učvrstile veze između postupaka azila i vraćanja, odgovarajućih uvjeta prihvata i Akcijskog plana za integraciju i uključivanje za razdoblje 2021. – 2027.

Europska povjerenica za unutarnje poslove na odlasku Ylva Johansson izjavila je na otvaranju foruma: „Drago mi je što je jedna od mojih posljednjih javnih uloga kao povjerenice govoriti na Europskom migracijskom forumu, vrijednoj platformi na kojoj organizacije civilnog društva, države članice EU-a i kreatori politika imaju priliku baviti se izazovima i mogućnostima vezanima uz upravljanje migracijama. Rasprave koje smo vodili tijekom godina uvijek su bile inspirativne. Zajedno možemo izgraditi snažnije i otpornije zajednice i pritom poštovati naše vrijednosti i osigurati da Europa ostane mjesto utočišta i mogućnosti.”

Predsjednik EGSO-a Oliver Röpke zahvalio je povjerenici Johansson na njezinu zalaganju za reformu migracijske politike EU-a. „Moramo se pobrinuti da provedba pakta o migracijama bude najhumanija i najodrživija moguća, a to možemo postići samo poslušamo li organizacije civilnog društva na terenu. Iako je pakt donesen, posao ni približno nije završen – zapravo se može reći da pravi posao tek počinje”, upozorio je.

Europski migracijski forum osnovan je 2015. kao platforma za dijalog između civilnog društva, institucija i vlasti o pitanjima vezanima uz migraciju i integraciju državljana trećih zemalja. Održava se jednom godišnje kako bi se raspravljalo o novostima vezanima uz razvoj politika i prikupile i razmijenile informacije o načinima na koje se europske politike provode na regionalnoj i lokalnoj razini.

Forum se svake godine bavi drugom temom, koja se odabire na temelju doprinosa organizacija civilnog društva tijekom postupaka savjetovanja provedenih u mjesecima koji prethode događanju. Dosad su obrađene teme kao što su sigurne migracijske rute, pristup migranata pravima, uslugama i EU-u, uključivije europsko tržište rada za migrante i uloga mladih.

EGSO je već donio ključna mišljenja o najvažnijim temama vezanima uz migracije i azil, između ostalog o provedbi pakta o migracijama i azilu, Uredbi o upravljanju azilom i migracijama, Paketu mjera za sigurnosnu uniju / Schengenskom paketu i Akcijskom planu za integraciju i uključivanje za razdoblje 2021. – 2027. Osim toga, 2009. je osnovao Stalnu skupinu za imigraciju i integraciju, koja doprinosi konkretnoj ulozi EGSO-a kao posrednika između civilnog društva i institucija EU-a u pogledu migracijskih pitanja te istodobno nastoji promicati razvoj zajedničke europske imigracijske i integracijske politike. (lm)

Hanna Jarzabek, španjolsko-poljska dokumentarna fotografkinja i kandidatkinja za nagradu „Impact Award 2024” fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” (IJ4EU), prikazuje teško stanje na poljsko-bjeloruskoj granici, na kojoj tisuće izbjeglica pokušavaju prijeći Belovešku šumu prozvanu „Džungla”.

Hanna Jarzabek

Od studenoga 2021. tisuće izbjeglica, prvenstveno iz bliskoistočnih i afričkih zemalja, pokušavaju prijeći Belovešku šumu, posljednju preostalu prašumu u Europi, koja se nalazi duž granice između Poljske i Bjelorusije. Ta šuma, koju neki izbjeglice nazivaju „Džunglom”, opasno je i zahtjevno mjesto, posebno za one koji nisu upoznati s oštrim klimatskim uvjetima sjeveroistočne Europe. Mnogi izbjeglice dugo zapnu u toj šumi i suočavaju se s ekstremnim uvjetima kao što su nedostatak hrane i vode, a tijekom zime i velik rizik od hipotermije i smrti. Ako ih uhvate službenici i službenice graničnog nadzora, obično su prisiljeni vratiti se na drugu stranu granice, što znači da ostaju u šumi s bjeloruske strane, često noću, bez svjedoka i s uništenim telefonima da bi im se onemogućila komunikacija s vanjskim svijetom. Takvo prisilno vraćanje, poznato pod nazivom odgurivanje, odvija se čak i u najtežim uvjetima, bez iznimaka za trudnice ili osobe kojima prijeti hipotermija, koje se svejedno protjeruju na bjelorusko državno područje. Neki od izbjeglica izjavili su da su takvom odgurivanju bili izloženi u više navrata, neki čak i do 17 puta.

Prethodna poljska vlada na granici je izgradila zid s pojačanim temeljima i žilet-žicom na vrhu. Slično kao i na drugim mjestima s izgrađenim preprekama, taj zid ne sprječava ljude da pokušaju ući u Europu, već ih izlaže teškim ozljedama. Da bi otkrili kretanje izbjeglica i humanitarnog osoblja, službenici i službenice graničnog nadzora u šumi su postavili i foto-zamke. S obzirom na to da ne postoje izbjeglički kampovi, izbjeglice se skrivaju u šumi kako bi izbjegli prisilno vraćanje u Bjelorusiju, a sve veća prisutnost vojske otežava pristup humanitarnoj pomoći.

Pružanje humanitarne pomoći na toj granici izrazito je izazovno od samoga početka. Nakon što je vlada krajnje desnice u listopadu 2023. izgubila vlast, javila se nada da će se migracijska politika promijeniti, ali nastavili su se nasilje, vraćanja i ograničen pristup zdravstvenoj skrbi. Liječnici bez granica trenutačno pružaju zdravstvenu skrb duž granice od 400 kilometara sa samo troje zaposlenika koji rade na nepuno radno vrijeme. Za razliku od drugih pograničnih regija sa sličnim migracijskim tokovima, ta organizacija ondje nema stalnu bazu. Njezino osoblje radi u teškim uvjetima, često pomoć pruža u mraku i nema odgovarajuću opremu za postavljanje točnih dijagnoza. Liječenje, primjerice intravenske infuzije tijekom noći ili pružanje hitne medicinske pomoći u teškim slučajevima kao što su spontani pobačaji, moraju prilagoditi uvjetima rada u šumi.

Zbog izgradnje zida, osim zdravstvenih problema, sada nailaze i na razne vrste prijeloma jer ljudi koji ga pokušavaju prijeći ponekad padaju s visine i do 5 metara. Za neke su prijelome potrebne složene operacije i mjeseci oporavka. U tim je slučajevima, kao i u slučajevima hipotermije, jedino rješenje pozvati hitnu pomoć, a poznato je da će službenik ili službenica graničnog nadzora tijekom boravka u bolnici tu osobu uhititi i držati je pod nadzorom. Nakon napuštanja bolnice službenici i službenice graničnog nadzora prema vlastitim kriterijima odlučuju hoće li tu osobu poslati u prihvatni centar za strance otvorenog ili zatvorenog tipa. Prema onome što mi je reklo nekoliko ispitanika, postojale su situacije u kojima su službenici graničnog nadzora neke izbjeglice, nakon njihova boravka u bolnici, prevezli natrag u šumu i prisilno vratili na bjelorusku stranu. Priča bi tada počela ispočetka.

Posljednjih mjeseci povećala se i količina vojske stacionirane na poljsko-bjeloruskoj granici, što je odraz sve većih napetosti u toj regiji. U lipnju 2024. jedan je migrant na granici nožem napao poljskog vojnika, koji je kasnije preminuo od pretrpljenih ozljeda. Stoga je nova vlada pojačala svoju antimigracijsku kampanju i donijela zakon kojim se vojnicima dopušta upotreba oružja kad god to smatraju potrebnim, a pritom ne moraju odgovarati za posljedice svoga djelovanja. Ta odluka izaziva veliku zabrinutost, posebno s obzirom na dosadašnje uznemirujuće incidente koji su uključivali uporabu sile. Jedan je sirijski izbjeglica, na primjer, u listopadu 2023. usred bijela dana ustrijeljen sleđa i zadobio je teške ozljede. Slično tome, u studenome 2023. humanitarni volonteri i volonterke izvijestili su da su službenici i službenice graničnog nadzora bez prethodnog upozorenja pucali u njihovom smjeru. Incident se dogodio dok su volonteri i volonterke pokušavali pružiti potrebnu pomoć. Postoji rizik da će takve opasne prakse zbog novog zakona postati uobičajene, a ujedno se i stvara ozračje nekažnjavanja, čime se dodatno ugrožavaju i izbjeglice i osobe koje im pružaju humanitarnu pomoć. Takvom se politikom vojnicima daju neograničene ovlasti i na taj način ugrožavaju temeljna ljudska prava, što bi, u već nestabilnoj pograničnoj regiji, moglo dovesti do eskalacije nasilja.

Donald Tusk nastoji stvoriti sliku da je njegova vlada otvorenija i osjetljivija na pitanje ljudskih prava, ali ona nastavlja diskurs prethodne vlasti i migrante na toj granici prikazuje kao prijetnju poljskom društvu, dehumanizira ih i naziva teroristima ili kriminalcima. Prethodna vlada ujedno je pokušala humanitarno osoblje prikazati kao pomagače u trgovini ljudima, što je kazneno djelo kažnjivo kaznom zatvora do osam godina. Čini se da će vlada Donalda Tuska nastaviti takvu politiku. Suđenje petero humanitarnih volontera, koji su 2022. pomagali jednoj obitelji iz Iraka i jednoj osobi iz Egipta, počinje 28. siječnja 2025. Prijeti im upravo ta stroga kazna.

Osim toga, nedavno (u listopadu 2024.) najavljena migracijska politika ne daje puno razloga za optimizam. Tampon-zona, koja je uvedena prošlog srpnja, i dalje je na snazi, čime se humanitarnim organizacijama, uključujući Liječnike bez granica, i novinarima, znatno ograničava pristup. Na taj se način ometaju isporuka pomoći izbjeglicama i dokumentiranje kršenja ljudskih prava od strane poljskih vlasti.

Međutim, najsporniji aspekt te politike jest plan za ukidanje prava na azil na toj granici, što je mjera koja je u očitoj suprotnosti s poštovanjem temeljnih ljudskih prava priznatih u cijeloj Europi. Osim toga, ta će politika imati dalekosežne posljedice za lokalno stanovništvo u pograničnom području, a osmišljena je bez prethodnog savjetovanja s njima i humanitarnim organizacijama. Humanitarne organizacije, koje neumorno rade na pružanju pomoći, stekle su dragocjeno znanje o toj situaciji, potrebama izbjeglica koji pokušavaju prijeći granicu i izazovima s kojima se suočavaju. Zanemarivanjem njihova uvida ne samo da se potkopavaju humanitarni napori već bi se moglo i pogoršati ionako teško stanje.

Ova istraživačka reportaža provedena je uz potporu bespovratnih sredstava iz fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” (IJ4EU).

Hanna Jarzabek je španjolsko-poljska dokumentarna fotografkinja sa sjedištem u Madridu. Studirala je političke znanosti i radila kao politička analitičarka za agencije UN-a. U svom se radu bavi temama diskriminacije, rodnog identiteta, seksualne raznolikosti i migracijskih tokova duž istočne granice EU-a, kojima pristupa s razumijevanjem i poštovanjem. Njezine radove objavljuju velike medijske kuće kao što su El País i Newsweek Japan, a oni se izlažu i na međunarodnim izložbama. Dobila je brojne nagrade, među kojima ističemo kandidaturu za nagradu „Impact Award 2024” fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” i nagradu Leica Oskar Barnack 2023.

Fotografija u okviru projekta „Džungla”:

Rovovsko stopalo, gljivična infekcija koja zahvaća stopala, jedan je od najčešćih zdravstvenih problema među izbjeglicama koji pokušavaju prijeći Belovešku šumu (listopad 2022.). 

Barbara Matejčić, a freelance journalist from Croatia, has had the 'List of Refugee Deaths' - a record of people who tried to reach safety in the EU from 1993 to present day - printed out on her desk for a long time. This 'catalogue of refugee despair and the cruelty of Europe's border regime' has served as a reminder that she needs to do something about it. In 2024, she took part in a major award-winning cross-border journalism project that confirmed over 1 000 unmarked graves of migrants across Europe over the last decade. Her story Unmarked monuments of EU's shame in Croatia and Bosnia chronicles state-linked deaths along the treacherous Balkan route.

By Barbara Matejčić

As I write this, on 13 January, in Zagreb, the odds are high that someone out there on the so-called Balkan route is dying. The temperatures are below freezing; the rivers are icy, swollen, and fast-flowing, and the mountains and forests are covered in snow. People have no other way to reach the European Union and ask for asylum, so they take high-risk routes. And they do not die 'only' because they drowned, fell fatally or froze to death. They also die because the police shoot at the boats in which they cross rivers, as happened to 20-year-old Arat Semiullah from Afghanistan, whose funeral prayer I attended in Bosnia and Herzegovina. They also die because the police refuse to respond to their repeated cries for help, as in the case of three minors from Egypt who froze to death in a Bulgarian forest in late 2024.

The root of my journalistic work on migrant deaths along the Balkan route lies in the 'List of Refugee Deaths’,  compiled by UNITED, a European network of activists and non-governmental organisations. The list documents information from 1993 to the present, about who has died, where, when, how and under what circumstances, while trying to reach Europe or somewhere within Europe. Many of those on the list were refugees fleeing the wars in the former Yugoslav countries. Eleven-year-old Jasminka from Bosnia died in 1994 after her Roma family was set on fire in a refugee centre in Cologne. Lejla Ibrahimović from Bosnia took her own life on 4 December 1994 in Birmingham after the British Interior Ministry refused to grant a visa to her husband Safet. Many people on the list tragically died by suicide.

Many did so after their asylum applications were refused, or before they were due to be deported from the European country they had managed to reach or in protest of the long wait for their asylum requests to be resolved. In the summer of 1995, Todor Bogdanović from Yugoslavia was shot by French police in the mountains near the border with Italy. He was eight years old. Refugees from former Yugoslav countries crossed the borders with documents and received protection in European countries, similar to Ukrainian refugees since the war in Ukraine began. But even then, some could not cross the border legally and tried to reach safety in Western Europe by any means they could, just as non-European refugees have done over the past decade. We don't know about those deaths from the 1990s, just as we don’t know much about the ones happening today.

Twelve years ago, I printed out that list, and it has been sitting on my desk ever since as a reminder that I need to do something about it. For me, no photograph, no text, no documentary about refugees is as heart-wrenching as that bare list of dead people. Those densely written pages are a catalogue of refugee despair and the cruelty of Europe's border regime.

As a reporter, I have covered various aspects of migration, including illegal pushbacks and police violence, particularly by the Croatian police, over the past decade. I started focusing on deaths in 2023. I toured cemeteries with activists in Croatia and Bosnia and Herzegovina, sent hundreds of inquiries to state bodies, spoke to the loved ones of the deceased. It is the activists, not the police, that migrants call when their life is in danger. It is the activists who help relatives find those who have disappeared after losing contact with them. It is activists who try to identify the dead, and put up permanent gravestones. This network of compassionate people does the work that should be done by institutions.

The text Unmarked monuments of EU's shame in Croatia and Bosnia is part of what I published, and it was created as part of an international journalistic investigation into migrant deaths at the external borders of the European Union, which I conducted together with colleagues from Greece, Italy, Spain, and Poland. The series titled 1000 Lives, 0 Names: The Border Graves Investigation won the 2024 Special Award European Press Prize and Investigative Journalism for EU Impact Award (IJ4EU). 

Based in Zagreb, Croatia, Barbara Matejčić is an award-wining freelance journalist, non-fiction writer, editor, researcher and audio producer focused on social affairs and human rights in the Balkan region. She has won several awards, including the Investigative Journalism for Europe award (2024) and the European Press Prize (2024). The Croatian Journalists’ Association named her best print journalist in Croatia for her features about post-war societies in Croatia and Bosnia and Herzegovina. She writes for Croatian and international media and produces multimedia projects. She lectures in Journalism Studies at the University of VERN in Zagreb. You can find out more about Barbara's work at barbaramatejcic.com  

Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) spremna je podržati one Sirijce koji vjeruju da se mogu vratiti kući u sigurnim uvjetima. Međutim, savjetuje da se nikoga ne prisiljava na povratak u zemlju u kojoj vlada politička nesigurnost, koja se bori s jednom od najvećih humanitarnih kriza na svijetu i u kojoj čak 90 % stanovništva živi ispod granice siromaštva, piše UNHCR-ov Jean-Nicolas Beuze.

Jean-Nicolas Beuze

Nakon pada predsjednika Bashara al-Assada politička situacija u Siriji brzo se mijenja, a rasprava o najvećoj izbjegličkoj populaciji na svijetu u središtu je pozornosti cijele Europe.

Sve više zemalja EU-a obustavlja donošenje odluka o zahtjevima Sirijaca i Sirijki za azil. Neke najavljuju uvođenje čarter letova, financijskih poticaja i „bonusa za vraćanje” kako bi izbjeglice potakle na povratak, a druge navodno čak planiraju deportirati sve Sirijce i Sirijke sa svog državnog područja, bez obzira na njihov azilantski status.

Da bi mogle donositi utemeljene odluke o azilu, države EU-a moraju procijeniti je li Sirija sigurna za povratak njezinih građana i građanki koji trenutačno borave u Europi. Zbog brzine razvoja situacije na terenu, u ovom trenutku nije moguće donijeti konačnu prosudbu o sigurnosti. Sigurnosna situacija u Siriji i dalje je neizvjesna jer ona balansira između mogućnosti mira i pomirenja s jedne strane i rizika od daljnjeg nasilja s druge.

Milijuni sirijskih izbjeglica koji žive izvan svoje zemlje pokušavaju shvatiti što razvoj situacije u njihovoj domovini znači za njihovu budućnost. Pitaju se: Hoću li biti siguran u Siriji? Hoće li se moja prava poštovati? Nekima se mogućnost povratka možda čini izvedivijom, no među drugima i dalje vlada duboka zabrinutost.

Kakva je u današnjoj Siriji budućnost pripadnika etničkih i vjerskih manjina i onih koji imaju različita politička stajališta ili se identificiraju kao dio zajednice LGBTQ+? Odgovor je još uvijek nejasan.

Moramo poštovati odluku onih koji osjećaju da je povratak siguran i eventualno im pružiti podršku kako bi se mogli vratiti i reintegrirati u zajednice iz kojih su došli, no UNHCR preporučuje da se zbog nestabilnosti i političke nesigurnosti koje u zemlji vladaju nikoga ne prisiljava na povratak.

Prisilnom repatrijacijom iz Europske unije prekršila bi se prava sirijskih izbjeglica, koje bi po povratku bile izložene riziku od teške i nepopravljive štete.

Zbog kontinuiranog oružanog nasilja u raznim dijelovima Sirije i nesigurnosti u pogledu načina na koji će nove vlasti odgovoriti na potrebe stanovništva, a pogotovo ranjivih skupina, mnogima je još prerano da razmišljaju o povratku. Njihov stav treba poštovati. Stoga države članice EU-a, kao i zemlje koje graniče sa Sirijom i već više od desetljeća velikodušno pružaju utočište većini sirijskih izbjeglica, moraju i dalje predano pružati zaštitu Sirijcima i Sirijkama na svom državnom području.

Od 1,1 milijuna ljudi interno raseljenih zbog eskalacije sukoba krajem studenoga, i dalje ih je raseljeno oko 627 000, od čega 75 % žena i djece.

Preuranjeno vraćanje izuzetno je riskantno, među ostalim i zbog toga što potiče začarani krug raseljavanja ne samo unutar Sirije već i izvan njezinih granica, i time u konačnici produbljuje krizu.

Osim s masovnim raseljavanjem, Sirija se suočava i s jednom od najvećih humanitarnih kriza na svijetu. U sukobu je uništen velik dio infrastrukture, uključujući bolnice, škole i stambene objekte, i većina izbjeglica nema se gdje vratiti. U mnogim regijama i dalje vlada nestašica hrane, čiste vode i medicinske skrbi. Zbog nedostatka osnovnih usluga, gospodarskih prilika i sigurnosti povratnicima je teško ponovno izgraditi održiv i dostojanstven život. Nevjerojatnih 90 % sirijskog stanovništva živi ispod granice siromaštva.

U posljednjih se nekoliko tjedana znatno povećao broj Sirijaca i Sirijki koji se dobrovoljno vraćaju iz Libanona, Turske i Jordana. Prema preliminarnim procjenama, vratilo ih se 125 000, odnosno oko 7000 dnevno. To je njihov osobni izbor, ali im UNHCR ipak predano pomaže.

Mnogi se Sirijci i Sirijke u Europi i susjednim zemljama pitaju je li se sigurno vratiti i kakve ih osnovne usluge i prilike za obnovu života čekaju u domovini, a istovremeno duboko čeznu za ponovnim susretom sa svojim bližnjima. Zato se mnogi žele vratiti kući barem na kratko, da procijene stanje na terenu. To moraju moći učiniti bez straha od gubitka izbjegličkog statusa u Europi. Ti „izvidnički” posjeti od ključne su važnosti za donošenje informiranih odluka koje će dati bolje rezultate, uključujući siguran i trajan povratak.

Dok čekaju da se stvore pravi uvjeti za siguran povratak i uspješnu reintegraciju u zajednice koje su napustili, Sirijci i Sirijke moraju biti vrlo strpljivi i oprezni. Mnogi su počeli razmišljati o povratku kući i UNHCR im je spreman pružiti podršku. Nakon dugogodišnje raseljenosti, ovo bi za njih mogla biti dugo očekivana prilika da povratkom u Siriju okončaju svoj dugogodišnji izbjeglički život i pronađu trajno rješenje. Kao što su bili uz njih tijekom egzila, Europska unija i UNHCR bit će uz njih i kad se vrate i počnu graditi novu Siriju.

Jean-Nicolas Beuze predstavnik je UNHCR-a u EU-u, Belgiji, Irskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Portugalu. Prethodno je bio predstavnik UNHCR-a u Iraku, Jemenu i Kanadi. Već više od 27 godina u sjedištu UN-a i na terenu radi na zaštiti ljudskih prava, održavanju mira i zaštiti djece.

Novi pakt EU-a o migracijama i azilu, koji je nakon donošenja u svibnju 2024. nazivan povijesnom prekretnicom, tek treba dokazati svoju vrijednost. Izazovi koji se očekuju 2025. svakako neće biti jednostavni: u iznimno nesigurnom geopolitičkom okruženju, inherentna složenost pakta i kratak rok za njegovu provedbu zahtijevat će oprez i mnogo balansiranja – zaključak je analize Instituta za migracijsku politiku Europe (MPI Europe) koju je provela Camille Le Coz.

Početak 2025. otvara goruća pitanja o budućnosti migracijskih politika u Europskoj uniji (EU). Nova Europska komisija svojim je planom provedbe utvrdila jasan smjer novog pakta o migracijama i azilu, no zbog promjenjivih okolnosti postoji opasnost da će se politički fokus i resursi preusmjeriti drugdje. Predstojeći izbori u Njemačkoj, zajedno s posljedicama propasti Asadova režima i nepredvidljivom putanjom rata u Ukrajini, povećali su razinu nesigurnosti. Nastavljaju se rasprave o modelima eksternalizacije, ali ta se nastojanja često ostvaruju kao izolirani politički manevri, a ne kao dio kohezivne europske strategije. U međuvremenu se migracije i dalje koriste kao oružje na poljskoj granici s Bjelorusijom, a ta instrumentalizacija sve više dovodi do odstupanja od prava EU-a. Ova će godina biti ključna za utvrđivanje može li Europska unija slijediti pristup kojim se potiče povjerenje i ostvaruje prijeko potrebno zajedničko djelovanje ili će se suočiti s daljnjom fragmentacijom.

U svibnju 2024. mnogi europski oblikovatelji politika pozdravili su donošenje pakta kao povijesne prekretnice nakon godina teških pregovora. Njime je Unija netom prije europskih izbora pokazala sposobnost da se ujedini i riješi neka od najzahtjevnijih pitanja. Ključni elementi pakta bili su rješavanje napetosti u pogledu odgovornosti i solidarnosti, otklanjanje percepcije stalne migracijske krize i usklađivanje razlika u postupcima azila među državama članicama. Iako se novi okvir u velikoj mjeri temelji na postojećem sustavu, njime se uvode strože mjere kao što su sustavna dubinska provjera, poboljšani postupci azila i vraćanja na granicama te iznimke od zajedničkih pravila tijekom krize. Paktom se podupire i veća europeizacija, uz obveznu solidarnost, pojačanu ulogu institucija i agencija EU-a te povećano financiranje sredstvima EU-a i povećan nadzor.

Međutim, taj porast vjerodostojnosti EU-a kad je riječ o njegovu zajedničkom upravljanju migracijama mogao bi biti kratak ako se u Europi do svibnja 2026. ne uvedu nova pravila. Taj kratak rok posebno je zahtjevan jer pakt iziskuje uspostavu složenog sustava, mobilizaciju resursa te zapošljavanje i osposobljavanje osoblja, osobito za države članice koje se nalaze na prvoj liniji. Iako su države članice izradile nacionalne akcijske planove, velik dio tog rada obavljen je iza zatvorenih vrata i u javnost nisu poslane nikakve političke poruke. Ta diskrepancija predstavlja sve veći rizik jer je političko usmjeravanje ključno za održavanje krhke ravnoteže na razini EU-a.

Nadalje, za provedbu novog sustava potrebno je stvoriti partnerstva među dionicima. Nacionalne agencije za azil ključne su za prenošenje složenih zakonodavnih tekstova u praktične okvire, a agencije EU-a, osobito Agencija EU-a za azil, već imaju presudnu ulogu u tom procesu. Jednako je važno sudjelovanje nevladinih organizacija kako bi se, među ostalim, iskoristilo njihovo stručno znanje i osigurao pristup pravnom savjetovanju i pregled novih postupaka. Za podupiranje tih nastojanja potrebno je više suradnje, uključujući redovita savjetovanja, snažne mehanizme za razmjenu informacija i operativne radne skupine koje se redovito sastaju.

U međuvremenu, znatna pozornost posvećena je strategijama eksternalizacije, a sve veći broj europskih čelnika smatra ih rješenjem za migracijske izazove EU-a. Sporazum između Italije i Albanije potaknuo je brojne rasprave o njegovu potencijalu za bolje upravljanje mješovitim migracijama, a Giorgiju Meloni postavio kao vodeću osobu u tom području u cijeloj Europi. Međutim, taj sporazum još nije polučio nikakve rezultate i ostaje bilateralni sporazum kojim se isključuju doprinosi drugih europskih partnera. U međuvremenu druge vlade predlažu alternativne modele, kao što su centri za vraćanje, i načine integracije tih modela u pristup na razini EU-a.

Vraćanje će biti u središtu političke rasprave u predstojećim mjesecima. Naime, dio pakta ovisi o poboljšanju brzine vraćanja, osobito za pojedince koji prolaze kroz postupke na granici u državama na prvoj liniji. Komisija i države članice nastoje riješiti taj hitan problem, ostavljajući pritom prostora za ogledne centre za vraćanje, a prijedlozi za reviziju Direktive o vraćanju očekuju se u ožujku. S obzirom na kratak vremenski okvir, postoji rizik da Europljani ne razmotre u potpunosti iskustva stečena na terenu unatoč napretku ostvarenom tijekom proteklog desetljeća u područjima kao što su informiranje, savjetovanje, potpora pri reintegraciji i uzajamno učenje na razini EU-a. Osim toga, Europa mora pripaziti da eksperimentiranjem s modelima eksternalizacije ne našteti odnosima sa zemljama podrijetla i općenito ne oslabi svoj položaj.

To održavanje krhke ravnoteže odvija se u iznimno neizvjesnom okruženju, zbog čega je provedba pakta test ne samo za upravljanje migracijama nego i za širi projekt EU-a. Situacija na poljskoj granici posebno naglašava konkretne izazove u pogledu poštovanja obvezujućih pravila pod pritiskom neprijateljskog susjeda. Kad je riječ o Siriji i Ukrajini, europski čelnici moraju biti spremni na nepredviđene događaje. U predstojećoj godini bit će ključno poticati snažno vodstvo na razini EU-a kako bi se provela nova pravila i nastavilo istraživati inovacije koje su usklađene sa zajedničkim pristupom i jačaju ga. To uključuje usmjeravanje napora na izgradnju otpornih partnerstava s prioritetnim zemljama i izbjegavanje preusmjeravanja resursa na političke trikove.

Camille Le Coz pridružena je direktorica Instituta za migracijsku politiku Europe, istraživačkog instituta sa sjedištem u Bruxellesu koji radi na učinkovitijem upravljanju imigracijskim sustavima, integraciji imigranata i sustavima azila, kao i uspješnim ishodima za novopridošle osobe, obitelji imigrantskog podrijetla i zajednice domaćine.

Podrijetlo i socijalni položaj nikada ne bi smjeli biti prepreke uspjehu, smatra Evgi Sadegie, glavna direktorica organizacije Schotstek sa sjedištem u Hamburgu i Berlinu, koja promiče jednake mogućnosti i kulturnu raznolikost u profesionalnom svijetu. Jedinstveni programi stipendija te organizacije imaju za cilj poduprijeti inteligentne, ambiciozne i motivirane mlade osobe migrantskog podrijetla na njihovu putu prema vodećim položajima u području istraživanja, poduzetništva i društva. Schotstek pomaže talentiranim studentima i mladim stručnjacima u izgradnji snažnih mreža i stjecanju odgovarajućih vještina i time ih osnažuje kako bi ostvarili svoj puni potencijal.

Piše Evgi Sadegie

Njemačka je kulturno raznolika zemlja, ali to se i dalje gotovo uopće ne odražava u njezinu gospodarskom, znanstvenom, kulturnom i političkom vodstvu. Osobe migrantskog podrijetla često se suočavaju s preprekama koje pogoršavaju socijalne nejednakosti, ne omogućuju iskorištavanje inovacijskog potencijala i potkopavaju socijalnu koheziju. Predrasude, nejednake obrazovne mogućnosti i nedostatak uzora i mreža otežavaju napredovanje karijere mnogih talentiranih osoba.

Schotstek je 2013. s prijateljima osnovala Sigrid Berenberg, odvjetnica koja je već dugi niz godina predana promicanju socijalne pravde i raznolikosti. Zajedno s istomišljenicima osnovala je Schotstek sa specifičnom namjerom da pametnim, ambicioznim i motiviranim mladim osobama migrantskog podrijetla otvori put prema vodećim položajima. Promicala je uspješne stipendiste koji će postati buduće utjecajne osobe i donositelji odluka. Sigrid Berenberg godinama je bila u potpunosti uključena u provedbu programa na potpuno dobrovoljnoj osnovi.

Schotstek je neprofitno poduzeće koje se financira putem donacija i zajedničkih inicijativa s drugim poduzećima. Njegove programe snažno podupire mreža partnera, savjetodavnih tijela i prijatelja, koji su svi redom donositelji odluka na visokoj razini iz raznih sektora i kultura. Valja posebno spomenuti da su tri od sedam partnera i sadašnja glavna direktorica i sami bivši sudionici programâ Schotsteka. To pokazuje da Schotstek sve više prenosi odgovornost na talente koje podupire i zato ima trajan učinak.

Schotstek nudi jedinstvenu potporu studentima, studenticama i mladim stručnjacima i stručnjakinjama u okviru dvaju usporednih programa. Partneri mreže svake godine primaju do 25 studenata i studentica u Hamburgu i do 20 mladih stručnjaka i stručnjakinja u Hamburgu i Berlinu. Nakon dvogodišnjeg obveznog programa sudionici ostaju u mreži i mogu sudjelovati u njezinim događanjima.

Okosnica Schotsteka izgradnja je snažnih mreža: mnogi mladi migrantskog podrijetla nemaju pristup profesionalnim i društvenim vezama koje su ključne za dobivanje mogućnosti za razvoj karijere. Schotstek ih povezuje s bivšim studentima, savjetodavnim tijelima i stručnjacima iz područja poduzetništva, znanosti, politike, kulture i društva. Redovita događanja kao što su tematske večeri i razgovori s istaknutim osobama promiču razmjene i proširuju njihove vidike. Tim se vezama otvaraju mogućnosti za razvoj karijere i stvara zajednica koja omogućuje dugoročnu potporu i uzajamni uspjeh. Bivši sudionici programa sada imaju ključnu ulogu u razmjeni znanja i mreža te kontinuiranom širenju dosega organizacije.

Schotstek nudi radionice i treninge kojima se sudionici posebno pripremaju za rukovodeće položaje. Osposobljavanjem se jačaju ključne kompetencije kao što su komunikacijske vještine, samopouzdanje i vodstvo. Sudionici primaju i osobnu potporu putem mentorstva. U kontaktu su s iskusnim stručnjacima i rukovoditeljima koji mogu pružiti vrijedan uvid u profesionalni svijet, poduprijeti ih u planiranju karijere i pomoći im u suočavanju s profesionalnim izazovima. Mentori djeluju kao uzori i potiču sudionike na ostvarivanje profesionalnih ciljeva i prevladavanje prepreka.

Još jedna posebna značajka programa Schotsteka jest promicanje sudjelovanja u kulturi. Sudionici posjećuju muzeje, kazališta, opere, galerije i druge kulturne institucije. Time se jača kulturno obrazovanje, osobni razvoj i identifikacija s njihovim matičnim gradovima. Ta iskustva proširuju izglede stipendista i potiču osjećaj pripadnosti.

Schotstek nastoji promicati raznolikost na upravljačkoj razini. Podrijetlo i socijalni položaj više ne bi smjeli biti prepreke uspjehu. Schotstek je od svojeg osnivanja već pružio potporu stotinama mladih, pri čemu je više od 240 sudionika, sudionica i bivših studenata i studentica i dalje aktivno. Mnogi su uključeni u Savjetodavni odbor bivših studenata ili su ambasadori, podupiru rad na društvenim mrežama ili dijele svoja iskustva kao „kumovi” ili mentori. Sve osobe koje su bile stipendisti Schotsteka i dalje su stalan dio mreže, što je model koji omogućuje trajan uspjeh. Proširenje programa na Berlin 2023. pokazuje da se koncept Schotsteka može uspješno provesti i u drugim gradovima.

Schotstek je više od programa potpore – riječ je o pokretu koji pokazuje impresivan primjer kako konkretno podupirati iznimno uspješne osobe migrantskog podrijetla i povećati njihovu vidljivost. Schotstek omogućuje i stvara prilike koje idu korak dalje od individualnog uspjeha i pruža primjer kako Njemačka može u potpunosti iskoristiti svoj potencijal kao zemlja imigracije. Promicanjem vrhunskih talenata i uklanjanjem prepreka taj program ima presudnu ulogu u oblikovanju pravednijeg društva otpornog na promjene u budućnosti, što je ključno u globaliziranom svijetu.

Evgi Sadegie, diplomirana turkologinja, glavna je direktorica organizacije Schotstek gGmbH i ujedno i sama bivša studentica generacije iz 2014. Prije svog sadašnjeg položaja u organizaciji vodila je projekt mentorstva „Yoldaş” u Građanskoj zakladi Hamburg, kojim se pruža potpora djeci iz obitelji u nepovoljnom socioekonomskom položaju turskog govornog područja. Time je promicala jednake mogućnosti na drugom važnom kraju spektra ravnopravnosti. Svojim opsežnim iskustvom u upravljanju projektima, posebno u području mentorstva i međukulturne suradnje, Sadegie aktivno sudjeluje u promicanju raznolikosti i integracije u društvo.

Almir Hoxhaj, albanski imigrant u Grčku, osim materinjeg jezika sada govori i grčki. Nakon više od 30 godina u Grčkoj osjeća se dijelom zemlje, ali prilagodba grčkom društvu u kojem se riječ „Albanac” čak upotrebljava kao uvreda nije bila jednostavna. Ovo je njegova priča.

Rođen sam u malom selu u okrugu Vlorë, gdje sam živio do svoje dvanaeste godine. Moja se obitelj preselila u Tiranu, nakon čega sam 1997. donio tešku odluku o odlasku za boljim životom u Grčkoj. U to vrijeme, nakon otvaranja granica, Albanci su često tražili sigurnost u Grčkoj, što je olakšala zajednička kopnena granica. Granicu sam pješke prešao osamnaest puta. Bojao sam se mora. Čak se sjećam svojeg posljednjeg putovanja od pet dana u Veroiju, gdje sam, unatoč kiši koja nije prestala, bio nevjerojatno žedan. Kada sam na kraju u rukama držao punu čašu vode, to mi nije bilo dovoljno. Tako je započeo moj život u Grčkoj. S punom čašom vode u ruci.

Prvi kontakt s tom zemljom imao sam u dobi od 15 godina kada sam prvi put tajno prešao granicu s prijateljima. Nije nam palo na pamet da činimo nešto nezakonito. Da sam mogao odletjeti u Grčku, napravio bih to. Grčka, njezin jezik, mitologija i povijest bili su mi posebno privlačni. Tijekom ljeta naporno sam radio i pokušao skrbiti za svoju obitelj. Moj konačni odlazak u Grčku bio je pun izazova: pravna nesigurnost, rasizam i problemi u integraciji. Jasno se sjećam jednog incidenta na početku. Tamo sam boravio nezakonito, nisam imao zdravstveno osiguranje, nisam znao jezik, a jedan zub mi je pukao. Jedina mogućnost bila je da ga sam izvučem, ispred zrcala, s kliještima koja sam koristio na poslu. Moja su usta bila puna krvi.

Prilagodba grčkom društvu nije bila jednostavna. Kao migrant prve generacije osjećao sam se poput stranca – kao da stalno imam krv u ustima. Tamo samo boravio nezakonito, bojao sam se izaći na šetnju ili kavu. Rasizam sam doživljavao svugdje, u mnogim oblicima. Jednom prilikom je jedan otac je prijetio svojem malom djetetu da će reći Albancu da ga pojede ako ne bude tiho. Bio mi je zabranjen ulazak u kafiće, klubove i druga mjesta, od kojih su neka, kada sam u njih prvi put došao, čak imala znak „Albancima zabranjen ulaz”. Govorili su nam da smo prljavi jer pripadamo drugoj religiji. Odnosi između Grka i Albanaca sada su bolji, iako i dalje postoje stereotipi. Riječ „Albanac” u Grčkoj čak se upotrebljava kao uvreda. Rasizam je i dalje prisutan, ali je sada blaži. Vremena su se promijenila. Međutim, rasizam je i dalje prisutan, pojačan financijskim poteškoćama i nedostatkom obrazovanja.

Predrasude i diskriminacija duboko su ukorijenjene i često dovode do ekstremnih političkih i društvenih obrazaca koji se šire, pa čak i dopiru do Europskog parlamenta. To je žalosno! Iako se stanje poboljšalo, to ostaje i dalje stvarnost. Međutim, postoji nada za mlađe generacije. Naša djeca imat će bolje izglede da budu u potpunosti prihvaćena. To vrijedi i za moju dvanaestogodišnju kći.

Danas, kao izvođač građevinskih radova, prisjećam se prošlih vremena s pomiješanim osjećajima. Poteškoće u prilagodbi i neprihvaćanje koje sam doživio bili su moja svakodnevica. Međutim, kroz te sam izazove razvio dublje razumijevanje života i važnosti integracije.

Albanija će zauvijek ostati dio mene. Jasno se sjećam godina komunističkog režima. To je bilo vrijeme paranoje, straha, nesigurnosti i ekstremnog siromaštva. Pad režima donio je olakšanje, ali i nove probleme kao što su nezaposlenost i kriminal. Ta su me iskustva oblikovala; naučio sam cijeniti stabilnost i slobodu koje sam pronašao u Grčkoj.

Osobno se osjećam povezanim s Grčkom. Iako se moje srce nalazi u mojem selu u Albaniji, moj život je ovdje. Moj je grčki jednako dobar kao i moj materinji jezik. Moja iskustva, borbe i postignuća čine me dijelom ove zemlje. Nadam se da će nas s vremenom grčki narod u potpunosti prihvatiti i priznati naš doprinos društvu.

Migracije su test pun izazova, ali i mogućnosti, a kao albanski migrant u Grčkoj nije bilo načina na koje sam ih mogao izbjeći. Moja je priča puna izazova, prilagodbe i nade.

U predstojećim godinama nastavit ću svoj život u Grčkoj, koja je moj dom. A Albaniju vidim kao ravnopravnu članicu Europske unije, koja je sada domovina svih nas.

Almir Hoxhaj ima 47 godina. Živi i radi u Tripoliju, malom gradu na grčkom poluotoku Peloponezu. Ima dvanaestogodišnju kćer. Njegov omiljeni grad je Berlin. Tečno govori i piše grčki te je preveo knjigu „Saga zvijezda danice” albanskog autora Rudija Erebare na grčki jezik. Knjiga je 2017. osvojila Nagradu Europske unije za književnost i u njoj se opisuje tragedija albanskog naroda u 20. stoljeću. Iako se radnja odvija u prošlom stoljeću, totalitarizam, fašizam i iracionalizam u svojim su „modernijim” oblicima nažalost i dalje relevantni.