Sébastien Maillard: „Pripadnost“, kažete?

Upravo posljednja od tri najavljene devize francuskog predsjedanja Vijećem EU-a izaziva najviše dvojbi: pripadnost. O čemu zapravo govorimo? To je ono nešto zbog čega se osjećamo Europljanima, svijest o tome da smo s ovog kontinenta, ukratko, da smo njegov dio. To se ne može propisati ili kupiti. Francuska područja koja primaju mnogo subvencija „iz Bruxellesa” nisu najviše proeuropski nastrojena. S druge strane, taj je osjećaj istodobno individualan i kolektivan i treba ga poticati, njegovati i omogućiti mu da sazrije.

Kako? Pripadnost Europi može se shvatiti na tri načina. Najočitiji, ali često zanemareni pristup odnosi se na, usudimo se reći, civilizacijsku pripadnost. Možda ste to vidjeli ovog ljeta ako ste mogli putovati. Na ulicama Rima, Praga, Lisabona ili Atene, na glavnim trgovima, u katedralama, ispred kafića ili opere: to poznato ozračje koje nadilazi raznolikost stilova i jezika. Ti tragovi kolektivnog pamćenja koje nadilazi svoj nacionalni okvir i združuje se s našim. Bez poistovjećivanja, spajanja ili ujednačavanja. Bez otkidanja od nacionalne i/ili regionalne privrženosti, koje se razvijaju na vlastitoj razini. Biti Europljanin jednostavno znači da se, kada obilazite te gradove, ne osjećate kao u tuđini – u svakom slučaju manje nego na drugim kontinentima. To iziskuje školsko obrazovanje koje sadržava europsku dimenziju.

Međutim, pripadnost je i pitanje građanstva – znači da sebe doista vidimo kao europske građane i građanke, i to ne samo tijekom europskih izbora. To se odražava u našoj sposobnosti da prepoznamo demokratski legitimitet izglasane europske direktive i da je ne doživljavamo kao „diktat nametnut iz Bruxellesa”, da se euro koristi kao vlastita valuta, a ne kao valuta koja je stigla izvana. U širem smislu, riječ je o vlastitom poistovjećivanju s pripadnošću Europskoj uniji, a ne samo državi koja je njezina članica. U praksi se taj oblik pripadnosti prvenstveno zasniva na načinu na koji nas mediji informiraju o europskim pitanjima. Imaju li europski povjerenici i povjerenice, zastupnice i zastupnici, kao i članovi i članice EGSO-a svoje mjesto u našoj političkoj sferi ili ondje nisu prisutni?

Naposljetku, treći oblik pripadanja Europi odnosi se na osjećaj zajedničke sudbine sa sudbinom naših susjeda, težnja prema istoj viziji budućnosti, prema istim idealima. Izraz „stvarati Europu” ovdje poprima puno značenje. Izgradnja Europe, iz godine u godinu, podrazumijeva velike ciljeve. Najprije je to bilo postizanje mira i jedinstva, a danas zauzimanje snažnog položaja u odnosu na ostatak svijeta, borba protiv globalnog zagrijavanja i očuvanje demokracije pred autoritarizmom. Ukratko, ne osjećamo se kao Europljani samo zato što promatramo stare građevine i poštujemo iste norme, nego i zato što zastupamo iste vrijednosti i geopolitičke interese.

Prečesto su ta tri oblika pripadnosti međusobno odvojena. Prvi je usmjeren na prošlost, drugi na sadašnjost, a treći na budućnost. S prvim se poistovjećuju povjesničari i umjetnici, s drugim ekonomisti i pravnici, a s trećim filozofi i stratezi. Izazov je ispunjenog osjećaja pripadnosti objediniti ta tri pristupa, a ne ih suprotstavljati. Zapravo, potrebno je pronaći njihovo ispreplitanje. Ne bismo mogli „stvarati Europu” da Europa već ne postoji kao civilizacija i da ne postoji EU kao način na koji Europa nastupa na svjetskoj pozornici. Upravo je povezivanje tih triju dimenzija i njihovo usklađivanje izazov za postizanje osjećaja europske pripadnosti, a za to će biti potrebno mnogo više od jednog šestomjesečnog predsjedanja.

Sébastien Maillard

Ravnatelj Instituta Jacques Delors, Pariz