Od nastanka ideje o jedinstvenom europskom tržištu 1980-ih do njegova osmišljavanja i pokretanja početkom 1990-ih dogodile su se brojne povijesne promjene na našem kontinentu i šire. Otada se EU više nego udvostručio u veličini i broju država članica i suočavao s krizama i sukobima te okolišnim, gospodarskim, socijalnim i tehnološkim izazovima.

Znatno se promijenila i geopolitička situacija. U Aziji se pojavila nova velesila i na mnogim razinama postala inherentni suparnik EU-a. Načela unutarnjeg tržišta, tj. slobodno kretanje robe, usluga, kapitala i rada, tijekom godina su pozitivno utjecala na gospodarske rezultate EU-a. No, ti rezultati daleko su od savršenstva.

Provedba zajednički dogovorenih pravila ponekad je prilično neujednačena, administrativni zahtjevi znatno su porasli, a kapaciteti za nadzor tržišta izrazito su ograničeni. EU se usto trenutno suočava s proturječnim ciljevima: zahtjevima industrije (ali i drugih nacionalnih aktera) za subvencije nasuprot pozivima da se ograniče državne potpore i zadrže jednaki uvjeti u svim državama članicama; zahtjevima za lokalnom proizvodnjom kako bi se stvaranje vrijednosti i radna mjesta zadržali u Europi nasuprot potražnji za otvorenim tržištima i pristupom njima kao načinom za zadržavanje troškovne konkurentnosti u odnosu na globalne konkurente i za pružanje cjenovno pristupačnih proizvoda potrošačima; pristupom prijeko potrebnim sirovinama za proizvodnju robe, od automobila, vjetroturbina ili solarnih ploča do kuhinjskih i vrtnih uređaja, nasuprot uvjetima opskrbe tim resursima, kao što su jamčenje radnih i ekoloških standarda i natjecanje s konkurentima za te resurse.

U svijetu u kojem se multilateralno dogovorena međunarodna trgovinska pravila više ne poštuju, otvorenost tržišta i granica EU-a, koja je ključni aspekt na kojem se temeljilo početno promišljanje jedinstvenog tržišta, nije dovoljna. Dapače, bez određenih zaštitnih mjera poput strogog nadzora kvalitete i sigurnosti proizvoda koji ulaze na tržište EU-a ili provjere ulaganja i povezanih ciljeva ulagača, mogla bi postati EU-ova slaba točka. U svijetu koji se udaljava od multilateralnih sustava temeljenih na pravilima i u kojem države sve više sprečavaju ili ograničavaju pristup resursima u skladu s njihovim nacionalnim interesima, ekonomija globalizacije i međunarodno integriranih lanaca opskrbe više ne funkcionira.

Unutarnjem tržištu utemeljenom na tim pravilima stoga je potrebna nova strategija, koju bi trebalo usmjeriti na nekoliko aspekata: europsku industrijsku politiku, okvir koji pogoduje poduzećima i MSP-ovima, poduzeća socijalne ekonomije, javnu podršku europskom projektu, dobro organizirane i učinkovite usluge od općeg interesa i korake za očuvanje i razvoj našeg socijalnog modela.

EGSO dovršenje tržišta kapitala EU-a smatra ključnim za produbljivanje jedinstvenog tržišta. Tržište kapitala trebalo bi se fokusirati na financiranje proizvodnje, kupovine i tokova dobara i usluga, i to pogotovo podupiranjem usluga od općeg interesa, podržavanjem istraživanja, razvoja i inovacija u poduzećima i poticanjem poduzetništva.

Nadalje, prednost bi trebalo dati politikama koje pružaju okvir za inovacije privatnih poduzeća i potiču inovacije omogućavanjem pristupa poduzetničkom kapitalu i suradnje između industrijskog i znanstvenog sektora. Provedba pravne stečevine mora biti daljnji prioritet za jačanje unutarnjeg tržišta. Nažalost, mnoga od tih pravila nisu prenesena u nacionalne zakone, provode se na vrlo različite načine ili se primjenjuju u vrlo različitoj mjeri. To je ozbiljna i velika prepreka neometanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta.