Nicolas Gros-Verheyde: Postoji opasnost da se u Europi u borbi protiv COVID-a 19 izgubi demokracija

Mjere koje su brojne europske države poduzele radi zaštite zdravlja mogle bi dovesti do kolateralne žrtve – vladavine prava.

Iako je pojava COVID-a 19 u veljači i ožujku 2020. sve iznenadila i iziskivala improvizirane i hitne mjere, to danas više nije slučaj. Drastične mjere za suzbijanje ove zdravstvene krize mogu biti opravdane, ali moraju u većoj mjeri podlijegati predviđanju i, prije svega, demokratskoj kontroli. To zasad nije slučaj.

Vlade mjere uglavnom donose u hodu, nakon sjednica stožera za obranu ili sličnih povjerenstava, čiji je sastav nepoznat, bez istinskog savjetovanja (tj. prethodnog informiranja i vremena za razmišljanje) s raznim partnerima (socijalnim, gospodarskim i političkim) i bez ikakve odluke nacionalnih parlamenata.

Neka temeljna načela, koja proizlaze iz Europske konvencije o ljudskim pravima ili iz Povelje Europske unije o temeljenim pravima, tako su jednostavno stavljena „sa strane” na neodređeno vrijeme. Sloboda okupljanja i udruživanja (članak 11. Europske konvencije o ljudskim pravima) zapravo se ne poštuje i drastično je ograničena. Pravo na izražavanje mišljenja – na načine kao što su kino ili kazalište – zabranjeno je. Sloboda kretanja znatno je ograničena: u Francuskoj je, primjerice, policijski sat na snazi od 18:00 sati, u Belgiji su potrebne dozvole za izlazak iz zemlje itd. Sloboda vjeroispovijedi (članak 9. Europske konvencije o ljudskim pravima), pravo na obrazovanje i pravo na rad (članci 14. i 15. Povelje) drakonski su ograničeni, pravo na poštovanje obiteljskog i privatnog života (članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima) da i ne spominjemo.

Te se odluke u praktičnom smislu primjenjuju od trenutka donošenja tako da je velik dio prepušten arbitrarnom odlučivanju. Što je uvjerljiv razlog kojim se opravdava prelazak granice, a što nije? Što je bitan razlog, a što nije? Za provjeru su odgovorna policijska tijela ili čak samo službenici zračnih prijevoznika, a to je vrlo osjetljivo pitanje.

Gotovo da uopće nema konzultacija s europskim institucijama. Tako, primjerice, Pariz nije obavijestio Europsku komisiju o ponovnom uvođenju određenih graničnih kontrola, iako je to predviđeno Schengenskim zakonikom. Isto tako, iako su belgijske mjere pretjerano diskriminacijske prema europskim poslodavcima, izazvale su tek jedva čujni šapat Europske komisije.

Kad je riječ o nacionalnim parlamentima i Europskom parlamentu – oni kao da su užasnuti krizom. Svi se boje da će pozivanjem na poštovanje pravila ispasti smetala u nečemu što se doživljava poput „nacionalne stvari” u ratno doba – borbi protiv epidemije. Međutim, nismo u ratu. Osim toga, ni u jednom trenutku vlade nisu iskoristile tu odredbu, čija je primjena vrlo ograničena, iako je imaju u svom ustavnom arsenalu.

Čak se i na odredbu o derogiranju obveza iz Konvencije, čuveni članak 15., pozvalo samo nekoliko zemalja. Stare demokracije našega kontinenta to se nisu usudile učiniti iz simboličnih razloga. To je pravo „stavljanje u karantenu”, kako je napisao professor emeritus Sveučilišta u Montpellieru, Frédéric Sudre, jedan od najboljih stručnjaka za Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

Građani zasad, očito, toleriraju povrede demokracije i vladavine prava. No te povrede ipak uzrokuju štetu, zasad nevidljivu, i mogle bi proizvesti nepredvidive i eruptivne napade bijesa. Na sljedećim bi izborima mogle dovesti do pomaka prema najekstremnijem populizmu. No prije svega, mogle bi dati čvrste argumente protivnicima europskog jedinstva, i na našem kontinentu i izvan njega. Ponašanje Rusije prema šefu europske diplomacije Josepu Borrellu 5. veljače u Moskvi nije usputni fenomen. Vrijeme je da se saberemo.

Nicolas Gros-Verheyde

Glavni urednik B2 – bruxelles2.eu