Almir Hoxhaj, albanski imigrant u Grčku, osim materinjeg jezika sada govori i grčki. Nakon više od 30 godina u Grčkoj osjeća se dijelom zemlje, ali prilagodba grčkom društvu u kojem se riječ „Albanac” čak upotrebljava kao uvreda nije bila jednostavna. Ovo je njegova priča.

Rođen sam u malom selu u okrugu Vlorë, gdje sam živio do svoje dvanaeste godine. Moja se obitelj preselila u Tiranu, nakon čega sam 1997. donio tešku odluku o odlasku za boljim životom u Grčkoj. U to vrijeme, nakon otvaranja granica, Albanci su često tražili sigurnost u Grčkoj, što je olakšala zajednička kopnena granica. Granicu sam pješke prešao osamnaest puta. Bojao sam se mora. Čak se sjećam svojeg posljednjeg putovanja od pet dana u Veroiju, gdje sam, unatoč kiši koja nije prestala, bio nevjerojatno žedan. Kada sam na kraju u rukama držao punu čašu vode, to mi nije bilo dovoljno. Tako je započeo moj život u Grčkoj. S punom čašom vode u ruci.

Prvi kontakt s tom zemljom imao sam u dobi od 15 godina kada sam prvi put tajno prešao granicu s prijateljima. Nije nam palo na pamet da činimo nešto nezakonito. Da sam mogao odletjeti u Grčku, napravio bih to. Grčka, njezin jezik, mitologija i povijest bili su mi posebno privlačni. Tijekom ljeta naporno sam radio i pokušao skrbiti za svoju obitelj. Moj konačni odlazak u Grčku bio je pun izazova: pravna nesigurnost, rasizam i problemi u integraciji. Jasno se sjećam jednog incidenta na početku. Tamo sam boravio nezakonito, nisam imao zdravstveno osiguranje, nisam znao jezik, a jedan zub mi je pukao. Jedina mogućnost bila je da ga sam izvučem, ispred zrcala, s kliještima koja sam koristio na poslu. Moja su usta bila puna krvi.

Prilagodba grčkom društvu nije bila jednostavna. Kao migrant prve generacije osjećao sam se poput stranca – kao da stalno imam krv u ustima. Tamo samo boravio nezakonito, bojao sam se izaći na šetnju ili kavu. Rasizam sam doživljavao svugdje, u mnogim oblicima. Jednom prilikom je jedan otac je prijetio svojem malom djetetu da će reći Albancu da ga pojede ako ne bude tiho. Bio mi je zabranjen ulazak u kafiće, klubove i druga mjesta, od kojih su neka, kada sam u njih prvi put došao, čak imala znak „Albancima zabranjen ulaz”. Govorili su nam da smo prljavi jer pripadamo drugoj religiji. Odnosi između Grka i Albanaca sada su bolji, iako i dalje postoje stereotipi. Riječ „Albanac” u Grčkoj čak se upotrebljava kao uvreda. Rasizam je i dalje prisutan, ali je sada blaži. Vremena su se promijenila. Međutim, rasizam je i dalje prisutan, pojačan financijskim poteškoćama i nedostatkom obrazovanja.

Predrasude i diskriminacija duboko su ukorijenjene i često dovode do ekstremnih političkih i društvenih obrazaca koji se šire, pa čak i dopiru do Europskog parlamenta. To je žalosno! Iako se stanje poboljšalo, to ostaje i dalje stvarnost. Međutim, postoji nada za mlađe generacije. Naša djeca imat će bolje izglede da budu u potpunosti prihvaćena. To vrijedi i za moju dvanaestogodišnju kći.

Danas, kao izvođač građevinskih radova, prisjećam se prošlih vremena s pomiješanim osjećajima. Poteškoće u prilagodbi i neprihvaćanje koje sam doživio bili su moja svakodnevica. Međutim, kroz te sam izazove razvio dublje razumijevanje života i važnosti integracije.

Albanija će zauvijek ostati dio mene. Jasno se sjećam godina komunističkog režima. To je bilo vrijeme paranoje, straha, nesigurnosti i ekstremnog siromaštva. Pad režima donio je olakšanje, ali i nove probleme kao što su nezaposlenost i kriminal. Ta su me iskustva oblikovala; naučio sam cijeniti stabilnost i slobodu koje sam pronašao u Grčkoj.

Osobno se osjećam povezanim s Grčkom. Iako se moje srce nalazi u mojem selu u Albaniji, moj život je ovdje. Moj je grčki jednako dobar kao i moj materinji jezik. Moja iskustva, borbe i postignuća čine me dijelom ove zemlje. Nadam se da će nas s vremenom grčki narod u potpunosti prihvatiti i priznati naš doprinos društvu.

Migracije su test pun izazova, ali i mogućnosti, a kao albanski migrant u Grčkoj nije bilo načina na koje sam ih mogao izbjeći. Moja je priča puna izazova, prilagodbe i nade.

U predstojećim godinama nastavit ću svoj život u Grčkoj, koja je moj dom. A Albaniju vidim kao ravnopravnu članicu Europske unije, koja je sada domovina svih nas.

Almir Hoxhaj ima 47 godina. Živi i radi u Tripoliju, malom gradu na grčkom poluotoku Peloponezu. Ima dvanaestogodišnju kćer. Njegov omiljeni grad je Berlin. Tečno govori i piše grčki te je preveo knjigu „Saga zvijezda danice” albanskog autora Rudija Erebare na grčki jezik. Knjiga je 2017. osvojila Nagradu Europske unije za književnost i u njoj se opisuje tragedija albanskog naroda u 20. stoljeću. Iako se radnja odvija u prošlom stoljeću, totalitarizam, fašizam i iracionalizam u svojim su „modernijim” oblicima nažalost i dalje relevantni.