Andrey Gnyot

Da biste u Bjelorusiji završili u zatvoru, dovoljno je da odaberete pogrešno zanimanje. Pokazalo se da zbog takve fatalne pogreške možete biti uhićeni čak i usred Europe, primjerice u Srbiji. A jedna prestižna međunarodna organizacija kao što je Interpol to će i olakšati. Iz mojih riječi izviru sarkazam i gorka istina, ali ne pretjerujem. Moje je ime Andrey Gnyot. Ja sam bjeloruski redatelj, novinar i bivši politički zatvorenik. Ovo je moja priča.

Novinar sam odlučio postati 1999. godine. Televizija i radio bili su moja strast, moj san i moj hobi. Jesam li sa svojih 17 godina mogao zamisliti da će u mojoj zemlji neovisno novinarstvo biti proglašeno ekstremizmom i da će svi drugi mediji biti svedeni na širenje propagande? Ne, nitko od nas to nije očekivao u Europi u 21. stoljeću. Ali upravo je to današnje stanje u diktatorskoj Bjelorusiji: u zemlji ne postoji nijedna nezavisna medijska kuća. Sve su medijske strukture u vlasništvu države. Država ima strogu kontrolu nad uredničkom politikom, koja je vrlo jednostavna: hvali se samoproglašena Lukašenkova vlast, a svaka osoba koja se to usudi kritizirati, čak i na konstruktivan način, proglašava se „neprijateljem naroda”, što je floskula posuđena iz komunističke prošlosti.

Priča počinje s naivnim mladićem koji je diplomirao novinarstvo i sredinom 2000-ih pokušao pronaći svoje mjesto u toj branši. Tijekom i nakon studija stekao sam bogato praktično iskustvo na televiziji i radiju i točno sam znao što sam želio. Ali sve su prilike brzo nestajale: privatne radio stanice ili su se zatvarale ili ih je preuzimala država, a nezavisne televizijske postaje nisu mogle ni dobiti frekvenciju za emitiranje. Izbora je bilo malo: baviti se propagandom ili izbjegavati osjetljiva pitanja i ograničiti se na bezazleno zabavljanje publike. Novinarstvo je u Bjelorusiji preživjelo samo zahvaljujući nekoliko novina i neovisnih internetskih portala. Brojni novinari napustili su svoje zvanje, a mnogi su bili izloženi represiji. Bjelorusko Ministarstvo informiranja redovito je izdavalo upozorenja medijima, a samo tri upozorenja bila su dovoljna da im se oduzme dozvola za rad. Prema podacima Bjeloruskog udruženja novinara, od 2020. do 2024. broj novina smanjio se za 21 %. Na bjeloruskom tržištu ostale su samo bezopasne publikacije, primjerice one namijenjene vlasnicima vikendica i ljubiteljima viceva i križaljki. Vlasti su zatvorile sve neovisne publikacije koje su se bavile društveno-političkim pitanjima ili su one same odlučile da više neće izlaziti jer više nisu mogle raditi svoj posao.

Na sreću, ja sam uspio pronaći kompromisno rješenje: javno sam preusmjerio svoju karijeru na redateljstvo i kreativni rad, u čemu sam bio vrlo uspješan. Istovremeno sam nastavio novinarski rad kao volonter, ali pritom nisam otkrivao svoje ime kako ne bih bio otkriven. To se pokazalo kao uspješna taktika. Koristeći se svim svojim iskustvom i profesionalnim kontaktima, od 2020. nabavljao sam videosnimke o aktualnim događanjima za neovisne medije, a i sudjelovao sam u građanskom i političkom aktivizmu: postao sam suosnivač građanskog pokreta za ljudska prava „Slobodno udruženje sportaša Bjelorusije SOS.BY”. Smatram da me se ne može optužiti za pristranost i uplitanje u politiku jer sam stao na stranu naroda svoje zemlje – diktatura nema nikakve veze s objektivnošću, kao što ni propaganda nema nikakve veze s novinarstvom.

U rejtingu slobode medija Bjelorusija je 2021. bila na 158. od 180 mjesta. U usporedbi s 2020. pala je za pet mjesta. „Bjelorusija je za medijske djelatnike najopasnija zemlja u Europi”, upozorava međunarodna organizaciju za ljudska prava Reporteri bez granica.

Važno je istaknuti preferencije bjeloruskih građana u 2020., godini prosvjeda: za 60 % ispitanika glavni izvor vijesti bili su internet i društvene mreže. Televizija je bila glavni izvor vijesti za samo 11 % ispitanika, tiskani mediji za 7 %, a radio za 5 %. Kad je to shvatio, diktatorski režim počeo je djelovati oštro i beskompromisno. Izmišljena je borba protiv „ekstremizma” kao osnova za cenzuru i progon. Vlasti blokiraju pristup sadržaju medijskih kuća koje svoje aktivnosti provode iz inozemstva, a svaka suradnja s njima smatra se oblikom ekstremizma.

Krajem 2023. u Bjelorusiji su u zatvoru bila 32 novinara. U pritvornim centrima novinari su bili izloženi pritisku i nehumanom postupanju. Aktivisti za ljudska prava javili su da je bloger i novinar Igor Losik, koji je radio za Radio Liberty, u zatvoru dugo štrajkao glađu, a zatim si je posjekao ruke i vrat. Bio je osuđen na 15 godina zatvora. Kazneni progon za bilo koji oblik suradnje s neovisnim medijima koji se proglašavaju „ekstremističkim formacijama” sve je intenzivniji. Novi je trend proganjanje ne samo predstavnika civilnog društva nego i običnih građana koji komentiraju o bilo kojem društvenom i političkom događanju za novinare.

Bjeloruski je režim 31. listopada 2024. moj osobni račun na Instagramu proglasio „ekstremističkim materijalom”. To znači da će kazneno goniti ne samo mene već, zbog praćenja mog računa, i sve moje pratitelje u Bjelorusiji. Diktatura je proglasila više od 5000 internetskih izvora u Bjelorusiji „ekstremističkima”. Moguće je da se nijedna druga europska zemlja ne može pohvaliti tako impresivnim statističkim podatkom! Smatramo li mi, bjeloruski državljani, da se pitanju novinarstva u Bjelorusiji posvećuje dovoljno pažnje? Reći ću vam iskreno: ne, tom problemu ne pridaje se dovoljno pozornosti. U Bjelorusiji se ne samo sustavno uništava institucija novinarstva već se i osobe koje se bave novinarstvom fizički uništavaju.

Diktatura pokušava progoniti novinare i aktiviste i izvan Bjelorusije. Ja sam dobar primjer toga. Režim je naučio kako koristiti demokratske institucije za postizanje svojih monstrouznih ciljeva. Novinari, aktivisti, blogeri i politički aktivni građani kazneno se gone zbog poreznih kaznenih djela, uglavnom zbog neplaćanja poreza u prošlosti. To se pokazalo savršenim paravanom za političke motive koji stoje iza progona. Aktivist za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade Ales Bjaljacki u zatvoru je zbog optužbi financijske prirode. Glavna urednica neovisne medijske kuće TUT.BY (koju je režim uništio 2020.) i njezini kolege strpani su u zatvor na temelju istog zakonskog članka o financijama, a Interpol je taj isti članak o financijskom kaznenom djelu prihvatio kao razlog za potragu za mnom. Interpolu je trebalo gotovo osam mjeseci da provede unutarnju istragu i shvati da potraga za mnom krši članke 2. i 3. njegovog Statuta. Bez obzira na to, bio sam uhićen i proveo sam sedam mjeseci i šest dana u Okružnom zatvoru u Beogradu i pet mjeseci u vrlo strogom kućnom pritvoru. Vrhovni sud Srbije dvaput je odlučio izručiti me diktatorskoj Bjelorusiji. Oba puta, moj odvjetnik i ja uspješno smo uložili žalbu na tu odluku. Kad se sve zbroji, ukradena mi je jedna godina života, kao i fizičko i mentalno zdravlje. I to sve zbog toga što sam odabrao pogrešnu profesiju u pogrešnoj zemlji. Samo zato što sam imao mišljenje i izrazio ga putem aktivnog građanstva.

Srećom, uspio sam pobijediti – inače ne biste čitali ovaj tekst. Zahvaljujući nevjerojatnoj solidarnosti novinara, političara, civilnog društva i raznih organizacija, napustio sam Srbiju i našao sigurno mjesto u Berlinu. Međutim, ovo nije kraj moje priče. Preda mnom stoji dug proces oporavka i borbe. Znam da sam iskreno izabrao svoje zvanje, čak i ako ga neki smatraju ekstremizmom. Znam da je neovisno novinarstvo sastavni dio demokratskog društva, i to demokratskog društva kakvo građani i građanke Bjelorusije žele izgraditi. Očekujemo da na tom važnom putu nećemo biti sami.