EGSO info

Mlada aktivistica za klimatska pitanja i ljudska prava i suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate Adélaïde Charlier navodi sve manjkavosti klimatskog sporazuma postignutog na zasjedanju COP 29 u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu. Mnogi ga smatraju simbolom narušenog povjerenja i klimatske nejednakosti – COP 29 izazvao je veliko razočaranje ranjivih nacija i civilnog društva.

Nedavno zasjedanje COP 29 u Bakuu podijelilo je svijet, a ranjive nacije i civilno društvo izrazili su duboku frustraciju jer se osjećaju izigrano. Iako je postignut dogovor da se do 2035. za pomoć zemljama u razvoju u prilagodbi klimatskim promjenama izdvaja 300 milijardi USD godišnje, taj je iznos nevjerojatno malen u odnosu na hitne potrebe onih koji se nalaze na prvoj liniji klimatske krize.

„Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum”

Harjeet Singh, direktor za globalni angažman u okviru inicijative za izradu sporazuma o neširenju fosilnih goriva, 24 sata prije postizanja konačnog sporazuma izjavio je: „Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum.” Njegova izjava odražava sve veće napetosti među pogođenim zemljama, civilnim društvom i bogatijim zemljama. Završetak konferencije u nedjelju vratio nas je u realnost u vidu samo jednog financijskog cilja: 300 milijardi USD godišnje do 2035. Taj je cilj daleko ispod onoga što su ranjive nacije zajednički tražile (1,3 bilijuna USD da pokriju svoje potrebe u pogledu prilagodbe, ublažavanja i suočavanja s gubicima i štetom).

Sporazum je povezan s novim zajedničkim kvantificiranim ciljem, koji je namijenjen financiranju klimatske tranzicije u zemljama u razvoju. Iako je tri puta veći od ciljne vrijednosti od 100 milijardi USD utvrđene 2009., koja je dosegnuta s dvije godine zakašnjenja (krajem 2022.), iznos je i dalje više nego nedovoljan. Kad bismo uračunali inflaciju, obveza u iznosu od 100 milijardi USD iz 2009. iznosila bi 258 milijardi USD do 2035., što znači da stvarno povećanje iznosi samo 42 milijarde USD. Poziv najranjivijih nacija je jasan: „Potrebni su bilijuni, a ne milijarde”.

Struktura predloženog financijskog cilja jednako je razočaravajuća kao i sam iznos. Nema posebnih obveza u pogledu mehanizama javnog financiranja, kao što su bespovratna sredstva ili subvencije, koji su prijeko potrebni zemljama globalnog juga.

Osim toga, ne postoje podciljevi u pogledu adekvatnog financiranja ublažavanja, prilagodbe i suočavanja s gubicima i štetom. Nepostojanje jasne usmjerenosti na prilagodbu u kombinaciji s nerazmjerno snažnim naglaskom stavljenim na ublažavanje, koje prvenstveno financiraju multilateralne razvojne banke i privatni sektor, ukazuje na činjenicu da i dalje nismo izvukli pouke iz 2009., kad je prilagodba bila znatno nedovoljno financirana, što je dodatno pogoršano nepostojanjem odgovornosti i namjenskog financiranja za gubitke i štetu.

Nadalje, iako se spominju gubici i šteta, to se čini nejasno i površno, umjesto da se oni smisleno integriraju u sporazum. Okvir ostavlja i jasnu mogućnost znatnog oslanjanja na privatno financiranje, uključujući javno-privatna partnerstva, privatna ulaganja sa smanjenim rizikom koja se podupiru javnim sredstvima i potpuno privatna ulaganja, koja se aktivno potiču.

Zanemarivanje povijesne odgovornosti

Osim nedostatnog financiranja, sporazum je razotkrio duboke pukotine u klimatskoj diplomaciji. Bogatije nacije ignoriraju načelo diferencirane odgovornosti i prebacile su dio financijskog opterećenja na ranjive zemlje koje ionako snose najveći dio posljedica klimatskih promjena. Države poput Indije, Kube, Bolivije i Nigerije izrazile su svoju ljutnju i optužile bogate zemlje da nisu platile svoje povijesne emisije stakleničkih plinova.

To je ozbiljno narušilo međusobno povjerenje, a napetosti su dosegnule najvišu razinu u povijesti pregovora u okviru COP-a. Trenutačni iznos od 300 milijardi USD beznačajan je u usporedbi s iznosom od 1 bilijun USD koji su stručnjaci UN-a procijenili kao minimalno ulaganje potrebno za zemlje u razvoju (isključujući Kinu) do 2035.

Nepovoljan dogovor postignut pod pritiskom

Najsiromašnije i najugroženije zemlje svijeta, uključujući 45 najmanje razvijenijih zemalja i 40 malih otočnih država, u konačnici su, pod golemim političkim pritiskom, prihvatile sporazum. U tome ih je vodio strah da neće doći ni do kakvog sporazuma, posebno zbog mogućnosti da Trumpovo predsjedništvo ugrozi budući napredak u području klime. Mnogima je to bio gorak kompromis: prihvatili su nedostatno financiranje kako bi osigurali hitne mjere pomoći.

Cijena odgađanja

Taj nepovoljan dogovor nije samo udarac diplomatskim odnosima nego će i imati razorne posljedice za milijune ljudi. Ranjive nacije već su dosegnule svoje granice izdržljivosti uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta, porasta razine mora i oskudnih resursa. Vlade bogatijih država moraju prepoznati da će ulaganje u djelovanje u području klime koštati mnogo manje ako ne budemo čekali još veće katastrofalne posljedice. Priroda će nas natjerati da platimo.

Ishod konferencije COP 29 jasan je podsjetnik da klimatska kriza iziskuje odvažno i hitno djelovanje i pravdu za one koji su najviše pogođeni. Ako se doista ne obvežemo na preobrazbu, jaz između globalnog sjevera i globalnog juga svake će godine biti sve veći, čime se ugrožava sama bit globalne suradnje u području klime.

Kad pomislimo na predstojeću konferenciju COP 30, jasno je da borba za klimatsku pravdu nije ni blizu svome završetku.

Adélaïde Charlier 23-godišnja je europska aktivistica za klimatsku pravdu, poznata kao suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate, a sada i osnivačica organizacije Bridge (povezivanje politike mladih i klimatske politike). Ujedno je kandidatkinja za Forbesov popis „30 ispod 30” za 2024.

„Mi, žene iz ruralnih krajeva, ne želimo biti predmet sažaljenja ili suosjećanja, želimo da nas se prizna i cijeni kao saveznice u postizanju održivog razvoja. Da bismo mogle ostati u svojim regijama i nastaviti hraniti svijet, treba nam osigurati mogućnosti i kvalitetne osnovne usluge”, izjavila je Luz Haro Guanga, ekvadorska poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC), koja je nedavno sudjelovala u EGSO-ovoj raspravi o temi „Žene i trostruka kriza planeta”. U svojem intervjuu s EGSO Infoom Haro Guanga govorila je o posljedicama klimatskih promjena u Latinskoj Americi i o tome zašto, unatoč nazadovanju na konferenciji COP 16, u borbi za održiviji i zdraviji planet nema ni prostora ni vremena za pesimizam.

Vaša organizacija, RedLAC, sudjelovala je na konferenciji COP 16. Jeste li razočarani rezultatima konferencije s obzirom na to da nije postignut konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti? Je li na konferenciji COP 16 išta postignuto?

Haro Guanga: Kao žena iz ekvadorskih ruralnih područja od 1980-ih borim se za prava svojih ruralnih sestara u Ekvadoru. Među poukama koje sam izvukla u tih gotovo 40 godina borbe jest to da društveni procesi zahtijevaju goleme napore, da je izravna korist rijetka i, prije svega, da trebate biti nepokolebljivi, dosljedni i ustrajni. Bilo bi sjajno da smo uspjeli postići konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti, no uvjerena sam da su glasovi tisuća muškaraca i žena iz urbanih i ruralnih područja, koji su kao bujica sićušnih zrnaca pijeska doprli do konferencije COP 16, osvojili srca i duše onih koji prethodno nisu željeli podržati hitno djelovanje u području klime.

Nismo postigli svoj cilj, ali moramo nastaviti insistirati da vlasti svakog grada, zajednice i države prime na znanje stvarno stanje stvari i da na temelju svoje osobne i političke volje, kao i tehničkih resursa, donesu najbolje odluke kako bi se u budućnosti izbjegli smrtni slučajevi uzrokovani glađu zbog današnjeg nedjelovanja.

Kako klimatske promjene utječu na žene iz autohtonih i ruralnih područja Latinske Amerike?

Željela bih istaknuti neke činjenice iz dokumenta koji je na temelju dijaloga sa 70 čelnica iz 16 zemalja sastavila Međuamerička komisija žena (CIM) Organizacije američkih država (OAS). Proces dijaloga započeo je u rujnu 2024. Dokument je predstavljen na konferenciji COP 16 i u njemu su iznesena mišljenja žena iz ruralnih područja.

Iako je zaključeno da su klimatske promjene realnost u svim zemljama, uključujući zemlje Sjeverne i Južne Amerike, i da uzrokuju ozbiljne posljedice, izdvojene su četiri klimatske pojave.

Dugotrajne suše: neke su zemlje izvijestile da u pojedinim mjesecima imaju vrlo malo padalina, a južnije zemlje da ih pogađaju višegodišnje suše.

Temperature znatno više od normalnih: u kombinaciji sa suhoćom tla, to doprinosi izbijanju brojnih požara (spontanih i namjerno podmetnutih), a sve to pogoršavaju suhi klimatski uvjeti, koji utječu na život i biološki raznolike sustave. Na primjer, za vrijeme sastanka u Brazilu, u državi Piauí prijavljeno je 300 aktivnih požara.

Oluje: spomenuto je da su kiše obilne, da padaju u vrlo kratkim razdobljima i da ih često prate snažne oluje. Sudionici iz Srednje Amerike, Meksika, Dominikanske Republike i obalnog dijela Kolumbije rekli su da na njihova područja utječu jači intenzitet i povećana učestalost uragana i tropskih oluja.

Promjene u obrascima padalina: na svim se sastancima mogla čuti fraza „kiša pada kad je najmanje očekuješ”, a sudionici iz južnih i andskih područja govorili su o neočekivanim mrazovima, tučama i snijegu. Općenito, zabilježeno je da godišnjih padalina ima manje, ali da su kiše obilne i da uzrokuju poplave i prirodne katastrofe, što pogubno djeluje na ljudske živote, infrastrukturu, ceste i usjeve, a negativno utječe i na životne uvjete, uglavnom u ruralnim područjima. Jedan sudionik to je sažeo rekavši „kiša je ponekad zastrašujuća”.

S druge strane, primjenjuju se neodržive prakse koje iscrpljuju prirodne resurse. Najviše brinu i najčešće se spominju sječa i deforestacija šuma i mangrova, podmetnuti šumski požari, neadekvatno baratanje vodnim resursima, zagađenje, promicanje intenzivnih, ekspanzivnih i vodno intenzivnih aktivnosti i aktivnosti koje onečišćuju te pretjerana upotreba agrokemikalija, herbicida i pesticida.

Jedan od istaknutih aspekata bilo je nedjelovanje nekih lokalnih i nacionalnih vlada koje nisu razvile regulatorne okvire za suzbijanje destruktivnih aktivnosti i promicanje održivih proizvodnih strategija. Neke pak zemlje imaju propise, ali ih ne provode zbog korupcije ili osobnih političkih interesa vlasti.

Stoga se međunarodne čelnike i čelnice poziva da izvrše veći pritisak na države kako bi se uskladile sa sporazumima o bioraznolikosti i klimatskim promjenama koje su potpisale.

Jeste li optimistični ili pesimistični u pogledu smjera u kojem se kreće borba za zaštitu klime i okoliša? Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo učiniti?

Ako si ne postavimo zahtjevne ciljeve, nećemo postići značajne rezultate. Dokle god na nas utječu klimatske promjene, a utječu sve brže i sve jače, moramo se boriti za to da donositelji odluka posvete pozornost onim temeljnim aspektima koji zahtijevaju prioritetno djelovanje, ne samo u smislu financiranja već i u smislu koordinacije i suradnje, i da to čine s manje egoizma i stranačke političke revnosti.

Ja sam optimist i smatram da, ako nastavimo insistirati, biti glasni i održavati dugotrajne društvene procese i ako uspostavimo strateške saveze u obje Amerike i u ostatku svijeta, možemo utjecati na javne politike i osigurati da oni koji donose odluke ili su na pozicijama moći svoju zadaću vrše u uvjerenju da hitno treba suzbijati klimatske promjene i istodobno smanjiti djelovanje koje ubrzava njihov štetan i destruktivan učinak na naš planet (npr. požari, obrađivanje samo jednog usjeva, neselektivna upotreba insekticida i kemikalija, uništavanje vodnih bazena, neselektivno ribarenje, uništavanje izvora vode, neispunjavanje obveza u pogledu pročišćavanja otpadnih voda itd.).

Pesimizam će oslabiti naš glas i u konačnici nas navesti da odustanemo od svog rada i borbe. Unatoč negativnim okolnostima, u borbi za održiviji i zdraviji planet ne smijemo gubiti vrijeme ni ostavljati prostor za pesimizam. To je pitanje života i smrti za sadašnje i buduće generacije.

Već smo trebali početi djelovati, ali nije kasno da počnemo mijenjati stavove i preuzimati obaveze za dobrobit svih ljudi.

Luz Haro Guanga ekvadorska je poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC) i predsjednica tehničkog ogranka RedLAC-a u Ekvadoru pod nazivom FUNMUJERURAL-E. RedLAC je socijalna organizacija koju čini više od 200 ruralnih ženskih organizacija s područja Latinske Amerike i Kariba. Osnovana je 1990-ih godina u Argentini i svrha joj je promicati učinkovito građansko i političko sudjelovanje žena u ruralnim područjima. Zahvaljujući dugogodišnjim naporima RedLAC-a Organizacija američkih država (OAS) proglasila je razdoblje od 2024. do 2034. „Međuameričkim desetljećem za prava svih žena, adolescentica i djevojčica u ruralnim područjima Sjeverne i Južne Amerike”.

Nagrada EGSO-a za civilno društvo, čija je tema 2021. bila djelovanje u području klime, te je godine bila dodijeljena belgijskoj udruzi Djedovi i bake za klimu (niz. Grootouders voor het Klimaat) kao priznanje za kampanju pod nazivom „Naša štednja za njihovu budućnost”. Svrha kampanje bila je potaknuti belgijske bake i djedove, kojih ima oko 2,4 milijuna, da svoju štednju, koja se tada procjenjivala na oko 910 milijardi eura, preusmjere na održivije projekte. EGSO info s tom je udrugom razgovarao o trenutnom stanju u pogledu klime i održivih financija, kao i o očekivanjima i planovima za budućnost.

Prošle su tri godine. Uočavate li rezultate vaše kampanje? Što općenito mislite o trenutnom stanju u pogledu klime i održivih financija u Belgiji? Je li postignut napredak i postaju li građani svjesniji važnosti tog pitanja?

EGSO-ova nagrada donijela nam je važno priznanje i podršku. Često smo je spominjali u kontaktima s vladom, drugim organizacijama za pomoć i našim građankama i građanima. Ta nam je nagrada pomogla da uspostavimo više kontakata i dodatno razvijemo kampanju, i u odnosima s drugim bakama i djedovima i u odnosima s mlađim generacijama. Osmislili smo prezentacije, radionice i niz predavanja o održivom financiranju.

Shvatili smo da to još uvijek nije jednostavna tema, ali da je u Europi poduzeto nekoliko važnih zakonodavnih koraka (taksonomija, zeleni plan, Direktiva o korporativnom izvješćivanju o održivosti, Direktiva o dužnoj pažnji za održivo poslovanje itd.), što znači da sada i poduzeća i sektori pokreću sve više inicijativa na koje se možemo oslanjati. To nam ulijeva nadu, a i prijeko je potrebno, kao što je nažalost vidljivo iz (nezadovoljavajućeg) ishoda COP-a u Bakuu.

Iz nedavno objavljene studije saznali smo da je naš rad na senzibilizaciji građana i dalje vrlo bitan. Samo 5 do 15 % ulagača iskorištava svoje pravo da od financijskih institucija traži da uzimaju u obzir njihove preferencije u pogledu održivosti. To znači da moramo nastaviti raditi na tom pitanju.

Što očekujete od konferencije COP29? Sudjelujete li u njoj, ako ne izravno, u vidu potpore za 12-godišnjeg dječaka Ferrea i njegovog djeda i baku? Smatrate li da je financiranje borbe protiv klimatskih promjena presudno pitanje za pravednu tranziciju?

COP29 upravo je završio. Od samog smo početka pružali punu potporu – i financijsku i u svrhu komunikacije – 12-godišnjem Ferreu, koji je otputovao u Baku sa svojim djedom i bakom, članovima naše udruge, kako bismo osigurali da se i dalje čuje glas djece. Željeli bismo zahvaliti svim drugim bakama i djedovima, kao i tijelima vlasti, koji su pomogli da se to putovanje ostvari.

Konferencija COP29 morala je biti posvećena financiranju borbe protiv klimatskih promjena jer je to pitanje doista od presudne važnosti za pravednu tranziciju. Nažalost, u Bakuu to nije bilo dovoljno vidljivo. Naša je poruka i dalje ista: novca ima i od onih koji njime raspolažu tražimo da odrade svoj dio i iskoriste ga na održiv način u interesu budućnosti naše unučadi.

Koje najnovije projekte vaše udruge biste željeli spomenuti? Pripremate li neke nove projekte?

Još uvijek imamo nade za budućnost. Za našu udrugu 2025. godina, u kojoj se obilježava 10. godišnjica potpisivanja Pariškog sporazuma, bit će godina kada ćemo apelirati na brojne bake i djedove koji su članovi velikih organizacija za starije osobe u Flandriji. U tijeku su pripreme u sklopu kojih desetke „djedova i baka za klimu” obučavamo da sa samopouzdanjem vode rasprave o klimi i da budu spremni obratiti se drugima i saslušati ih.

Osmislili smo niz radionica, uključujući radionicu o održivoj štednji i ulaganju, koje besplatno nudimo svim lokalnim podružnicama organizacija za starije građane. Već smo naišli na puno entuzijazma. Krajem studenog 2025. održat ćemo veliko završno događanje za koje se nadamo da neće biti kraj već početak preuzimanja odgovornosti za budućnost.

Hugo Van Dienderen je suosnivač i supredsjednik udruge Djedovi i bake za klimu, koja je osnovana 2019. kao nezavisni pokret starijih osoba, uglavnom baka i djedova, koji budućim generacijama žele ostaviti svijet u kojem se može živjeti.

Na slici: Ferre i njegovi „djed i baka za klimu” na konferenciji COP29 u Bakuu. Ferre je imao priliku brojnim osobama iznijeti svoju zabrinutost u pogledu klimatske krize.

Možemo li spasiti svijet održivim ulaganjima? Suočen s brojnim ekološkim i društvenim izazovima, financijski sektor prolazi kroz izvanrednu transformaciju, zbog čega dr. Brigitte Bernard-Rau sa Sveučilišta u Hamburgu razmatra opciju ulaganja s učinkom, novu snažnu strategiju ulaganja. Ta strategija, koja predstavlja temeljnu promjenu u načinu na koji razmišljamo o ulozi kapitala i financija u društvu, dovodi u pitanje tradicionalnu ideju da ulagači moraju birati između stvaranja dobiti i postizanja promjena.

Piše Brigitte Bernard-Rau

U svijetu koji se suočava s dosad nezabilježenim okolišnim i socijalnim izazovima, od klimatskih promjena i gubitka biološke raznolikosti do sigurnosti opskrbe hranom, nejednakosti, dobrobiti i zdravstvene skrbi, financijski sektor prolazi kroz izvanrednu transformaciju. Ulaganje s učinkom postalo je moćan pristup koji dovodi u pitanje tradicionalnu ideju da ulagači moraju odabrati između stvaranja dobiti i postizanja promjena. No, što je točno ulaganje s učinkom i kako se razlikuje od drugih oblika održivog financiranja?

Razumijevanje ulaganja s učinkom

Ulaganje s učinkom u svojoj biti predstavlja temeljnu promjenu u načinu na koji razmišljamo o ulozi kapitala i financija u društvu. Kako je definirala Globalna mreža za ulaganja s učinkom, ulaganje s učinkom strategija je ulaganja koja obuhvaća „ulaganja s namjerom stvaranja pozitivnog, mjerljivog socijalnog i okolišnog učinka uz financijski povrat”. Međutim, ta naizgled jednostavna definicija u suprotnosti je sa složenosti transformativnog potencijala ulaganja s učinkom.

Kako bismo u potpunosti razumjeli posebnu ulogu ulaganja s učinkom u modernom financiranju, koje se temelji na materijalističkom pristupu, potrebno je vidjeti gdje se ono nalazi u širem spektru investicijskih pristupa. Na jednom kraju spektra imamo tradicionalna ulaganja, pri čemu financijski povrat i maksimalno povećanje dobiti imaju primat, a socijalna ili okolišna pitanja ne igraju nikakvu ulogu u donošenju odluka. Kako se približavamo drugoj strani spektra nailazimo na sve sofisticiranije pristupe uključivanju socijalnih i okolišnih čimbenika uspješnosti, što omogućuje niz održivih financijskih ulaganja. Među njima, ulaganje s učinkom predstavlja ultimativnu strategiju ulaganja kojom se potiču pozitivne i transformativne promjene kroz povezivanje financijskog povrata sa socijalnim i okolišnim ciljevima.

Ukratko o ulagačkim pristupima:

• tradicionalna ulaganja usmjerena su isključivo na financijski povrat, pri čemu se zanemaruju socijalni i okolišni čimbenici. Ona su već dugo temelj tržišta kapitala;
• uključivanje okolišnih, socijalnih i upravljačkih čimbenika obuhvaća okolišne, socijalne i upravljačke čimbenike kao pokazatelje rizika u odlukama o ulaganjima, ali ih ne smatra primarnim pokretačima ulaganja;
• održivo financiranje uključuje okolišne, socijalne i upravljačke aspekte u donošenje odluka o ulaganjima i smatra održivost stvarateljem vrijednosti. Njime se podupiru ulaganja kojima se rješavaju izazovi održivosti i ono donosi pozitivne društvene i okolišne promjene. Uključuje i ulaganje u tranziciju, financiranje onoga što je danas već prihvatljivo za okoliš (zeleno financiranje) i prijelaz na ekološki prihvatljive razine uspješnosti tijekom vremena (financiranje tranzicije);
• ulaganje s učinkom odnosi se na znatnu promjenu na financijskim tržištima, „znatno preusmjeravanje prema učinku” i bavi se pitanjem: Pridonose li ulaganja u održivost boljem svijetu? Stoga se ulaganje s učinkom pojavljuje kao pristup s najizraženijom namjerom kojim se aktivno i s jednakim angažmanom nastoji postići financijski povrat i mjerljiv pozitivan socijalni ili okolišni učinak.

Dva aspekta ulaganja s učinkom: usmjeren na učinak i koji stvara učinak

U okviru ulaganja s učinkom postoji ključna razlika između ulaganja usmjerenih na učinak i ulaganja koja stvaraju učinak. Ta diferencijacija pomaže ulagačima da razumiju ne samo gdje novac odlazi nego i kako pridonosi pozitivnim promjenama.

• Ulaganjima usmjerenima na učinak podupiru se poduzeća koja su već pokazala da primjenjuju pozitivne okolišne ili socijalne prakse i koja su svojim poslovanjem i rezultatima dokazala svoju predanost postizanju pozitivnog učinka.
• Ulaganjima koja stvaraju učinak aktivno se stvaraju nova rješenja za socijalne ili okolišne izazove, često s naglaskom na transformaciji i sustavnim promjenama.

Ta teoretska razlika postaje stvarna primjenom u stvarnom svijetu u raznim sektorima.

Čista energija

U okviru prelaska na čistu energiju ulaganja usmjerena na učinak mogla bi uključivati kupnju udjela u etabliranim poduzećima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora ili proizvodnju električnih vozila. Ta poduzeća svojim temeljnim poslovnim modelima već doprinose okolišnoj održivosti. S druge strane, ulaganja koja stvaraju učinak u tom istom sektoru mogla bi biti usmjerena na financiranje start-up poduzeća u ranoj fazi tehnologije baterija ili inovativnih solarnih projekata zajednice u slabije pokrivenim područjima, čime se stvaraju potpuno nova rješenja za energetske izazove.

Održiva poljoprivreda

Sektor održive poljoprivrede još je jedan ogledni primjer. Ulaganjima usmjerenima na učinak mogli bi se podupirati postojeći proizvođači ekološke hrane ili održive poljoprivredne aktivnosti, dok bi se ulaganjima koja stvaraju učinak naglasak stavio na razvoj novih tehnika regenerativne poljoprivrede ili revolucionarnih urbanih poljoprivrednih rješenja koja bi mogla preobraziti način na koji proizvodimo hranu.

Socijalni učinak

U području socijalnog učinka ulaganja usmjerena na učinak često podupiru poduzeća sa snažnim politikama raznolikosti i poštenim radnim praksama. S druge strane, ulaganjima kojima se stvara učinak mogla bi se financirati nova, cjenovno pristupačna stambena rješenja ili pionirska obrazovna tehnološka rješenja za slabije pokrivena područja, čime bi se aktivno stvorili novi putovi za socijalnu jednakost.

Postupak ulaganja: od namjere do učinka

Za uspjeh ulaganja s učinkom potreban je rigorozan postupak koji, s namjerom ostvarivanja pozitivnih socijalnih i okolišnih promjena, počinje postavljanjem jasnih ciljeva učinka. Ulagači moraju definirati konkretne okolišne ili socijalne ishode koje nastoje postići, utvrditi mjerljive ciljeve i često te ciljeve uskladiti s uspostavljenim okvirima kao što su globalni pokazatelj Ujedinjenih naroda za 17 ciljeva održivog razvoja i 169 ciljeva Programa održivog razvoja do 2030.

Ta namjera razlikuje ulaganja s učinkom od drugih oblika održivog financiranja. Za to je potrebno da ulagači usmjereni na učinak započnu postupak dubinske analize kojim se temeljito procjenjuju i financijska uspješnost i sposobnost stvaranja i mjerenja smislenih socijalnih ili okolišnih rezultata.

Financijska procjena ulaganja ustaljena je praksa potkrijepljena standardiziranim pokazateljima i pouzdanim metodologijama. Međutim, nefinancijske procjene, kao što je procjena socijalnog i okolišnog učinka, i dalje su relativno slabije razvijene te im nedostaju univerzalni okviri. Ulagači stoga moraju ići dalje od tradicionalne financijske analize kako bi procijenili koliko se poduzeće doista zalaže za učinak. To uključuje evaluaciju predanosti uprave postizanju ciljeva učinka, njihove sposobnosti učinkovitog mjerenja učinka i njihove sposobnosti transparentnog objavljivanja rezultata i izvješćivanja o njima. Postupak procjene često uključuje ispitivanje posebnih parametara učinka prilagođenih ciljevima ulaganja, čime se osigurava usklađenost s priznatim okvirima kao što su IRIS+ ili projekt upravljanja učinkom (IPP, 2024.).

Osim toga, za poboljšanje postupka dubinske analize ključno je razlikovati „učinak poduzeća” i „učinak ulagača”. Učinak poduzeća izravni su socijalni ili okolišni učinci koji proizlaze iz poslovanja i proizvoda poduzeća. Za razliku od toga, učinak ulagača utjecaj je koji ulagači imaju na ponašanje i ishode poduzeća putem svojih odluka o ulaganjima i strategija sudjelovanja. Razumijevanje te razlike ključno je za točnu procjenu ukupnog učinka ulaganja i razvoj učinkovitih praksi mjerenja učinka.

Izazovi, složenost i razmatranja

Unatoč obećanju, ulaganja s učinkom suočavaju se sa znatnim preprekama:

1. mjerenje učinka: u nedostatku standardnih mjernih parametara teško je kvantificirati ili usporediti socijalne i okolišne rezultate. Transparentnost i strogo praćenje i izvješćivanje o parametrima učinka ključni su za osiguravanje dosljednosti i odgovornosti, pri čemu je potrebno osigurati da su tvrdnje o učinku potkrijepljene dokazima;
2. izazovi pripisivanja: teško je izdvojiti učinke određenih ulaganja u kontekstu širih sustavnih promjena i pripisati ih ulaganjima. Utvrđivanje u kojoj mjeri se uočene promjene mogu izravno pripisati određenom ulaganju i dalje je jedan od najvećih izazova u području ulaganja s učinkom. Na primjer, poboljšanja u vezi s ciljem održivog razvoja br. 3 – Dobro zdravlje i dobrobit – mogla bi biti rezultat kombinacije ulaganja u zdravstvene ustanove, obrazovanje i infrastrukturu, a ne jednog ciljanog ulaganja. Potrebno je razviti metodologije kao što su protučinjenična analiza i usporedba kontrolnih skupina, ali to može zahtijevati velike količine resurse i nije uvijek izvedivo, posebno za manje projekte ili na tržištima u razvoju;
3. lažna društvena odgovornost: pretjerane ili lažne tvrdnje poduzeća ili fondova o njihovu društvenom ili okolišnom učinku potkopavaju povjerenje u sektor. Kako bi se očuvalo povjerenje i integritet u cijelom području ulaganja s učinkom, od iznimne su važnosti transparentno izvješćivanje i provjerene tvrdnje o učinku (ITF). Jasni standardi za mjerenje učinka i pouzdane metode provjere, zajedno s revizijama koje provodi treća strana i neovisnom certifikacijom, ključni su za održavanje vjerodostojnosti.

Oslobađanje transformativnog potencijala ulaganja s učinkom

Ulaganja s učinkom predvode korjenite transformacije u globalnom financiranju i predstavljaju mnogo više od samo još jedne strategije ulaganja. Utjelovljuju temeljno preoblikovanje uloge financija u društvu. Također dovode u pitanje tradicionalno uvjerenje da su financijski povrati i pozitivni socijalni i okolišni učinci dvije različite sfere.

Razvoj ulaganja s učinkom pokazao je da ulagači mogu istodobno ostvarivati profitabilan povrat i doprinijeti značajnim socijalnim i okolišnim promjenama. Kroz povezivanje svrhe s dobiti ulaganje s učinkom pruža uvjerljiv pristup financijskom sustavu koji služi i ljudima i planetu.

Brigitte Bernard-Rau postdoktorska je istraživačica i suradnica na Fakultetu za poslovne, ekonomske i društvene znanosti Sveučilišta u Hamburgu. Njezino je istraživanje usmjereno na okolišne, socijalne i upravljačke rejtinge i agencije za rejting, održivo financiranje, društveno odgovorno ulaganje, ulaganja s učinkom i društveno odgovorno poslovanje. Nedavno je objavila knjigu „Sustainability Stories: The Power of Narratives to Understand Global Challenges“ (Priče o održivosti: Snaga diskursa za razumijevanje globalnih izazova) (Springer Nature, 2024.). Knjiga sadržava više od 30 inspirativnih priča različitih autora iz cijelog svijeta, koji govore o načinima djelovanja za opće dobro i ostvarivanja pozitivnih promjena u zajednicama, profesionalnom okruženju i životima ljudi.

„Izvjestitelji o klimi”, nova litavska novinska agencija specijalizirana za klimu, nastoji riješiti problem zamora u izvješćivanju o klimi i vratiti temu klimatskih promjena u prvi plan uredničke politike. „Izvjestitelji o klimi” sjajan su primjer građanskog novinarstva jer kombiniraju komunikaciju i klimatski aktivizam kako bi educirali ljude o klimatskim promjenama i majci Zemlji dali glas u jeku ekološke krize.

Rūta Trainytė

U Litvi je ove godine s radom započela agencija za klimatske vijesti „Izvjestitelji o klimi”. Riječ je o inicijativi nevladinih organizacija i primjeru građanskog novinarstva. Cilj je te novinske agencije pomoći novinarima da izvješćuju o raznim aspektima ekološke krize. U tu svrhu tim agencije sastavlja tekstove i prosljeđuje ih uredništvima.

Rad agencije obavlja zajednica aktivista. Tekstove sastavljaju novinari, stručnjaci za odnose s javnošću, predstavnici nevladinih organizacija, aktivisti i znanstvenici – ukratko, osobe kojima je stalo do onoga što se događa i koje žele društvene promjene. Također čine odbor „izvjestitelja o klimi”, koji osigurava pouzdanost te nove inicijative.

„Izvjestitelji o klimi” nisu početnici u svijetu komunikacije, nego već imaju znatno iskustvo u odnosima s javnošću, uredništvu te uređivanju i održavanju internetskih portala, kao i u pogledu klimatskih pitanja. Tako je rođena ta ideja. Činimo ono što znamo najbolje, u kombinaciji s klimatskim aktivizmom. U jeku ekološke krize dajemo glas majci Zemlji.

Naravno, u kontaktu smo s novinarima. U uredništvima uglavnom prevladava mišljenje da vijesti o klimi nisu od interesa za javnost i da ne generiraju klikove. Izbjegava se objavljivanje članaka s naslovima koji sadržavaju pojmove „klimatske promjene” ili „klimatska kriza”. Što znači poricanje klimatske krize? Je li to način da se društvo zaštiti od loših vijesti i tjeskobe?

Možda stvari i nisu tako loše. Uredništva svakodnevno preplavljuje ogromna količina vijesti, što je fizički teško obraditi, čak i bez pisanja vijesti povezanih s klimom. Osim toga, bitna je i upoznatost s temom. Tu nastupamo mi. Sljedeći korak koji poduzimaju „Izvjestitelji o klimi” jest osposobljavanje novinara. Jasno nam je da novinari moraju razumjeti to pitanje kako bi izbjegli širenje manipulativnog zelenog marketinga.

Druga je ideja da se određene skupine poučavaju o klimatskim promjenama na privlačan način. Prije svega, želimo doprijeti do mladih i shvatili smo da oni dobro reagiraju na humor. Još nismo sigurni kako će to izgledati u budućnosti, ali već razmišljamo u tom smjeru.

Naša novinska agencija djeluje već šest mjeseci. Iz vlastitog iskustva znamo da nam je potrebno strpljenje. Ustrajno i svrhovito kucamo na vrata uredništava i nudimo im naše vijesti. Naši se tekstovi već objavljuju na glavnim litavskim portalima za vijesti, a sudjelovali smo i u radijskim emisijama.

Kako bi naš urednički rad bio visokokvalitetan, izrazito je važno da dobivamo znatnu potporu litavskih organizacija za zaštitu okoliša, da naše organizacije budu članovi međunarodnih mreža nevladinih organizacija, da naši članovi sudjeluju u radnim skupinama na razini EU-a i da predstavljaju Litvu u EGSO-u. To nam omogućuje da proširimo raspon tema i idemo ukorak s aktualnim pitanjima.

Naša povezanost s EGSO-om nadilazi činjenicu da je jedan od pokretača projekta, Kęstutis Kupšys, član Odbora. Članovi EGSO-a mogu razmjenjivati relevantna iskustva iz svojih zemalja kako bi obogatili vijesti o klimi koje su objavili „Izvjestitelji o klimi”. Tako smo nedavno na marginama Svjetskog sastanka na vrhu o biološkoj raznolikosti konferencije stranaka COP16 razgovarali s članom EGSO-a Arnaudom Schwartzom iz Francuske. „Izvjestitelji o klimi” napisali su članak na temelju informacija iz Kalija koje nam je on izravno dao. Nedugo zatim litavski su mediji prenijeli njegova razmišljanja. Taj model, prema kojem se stručno znanje članova EGSO-a koristi za učinkovito priopćavanje globalnih vijesti lokalnoj publici, pokazao se dragocjenim, pa ćemo ga primjenjivati i u budućnosti.

Rūta Trainytė urednica je novinske agencije specijalizirane za klimu „Izvjestitelji o klimi”, koja je dio projekta ŽALINK koji financira država. Taj projekt, kojim upravljaju Savez potrošača, Platforma za razvojnu suradnju i nevladina organizacija „Kružno gospodarstvo”, financira se iz Programa za klimatske promjene Agencije za upravljanje ekološkim projektima Ministarstva okoliša Republike Litve.