Karantena je bila neobično vrijeme za razumijevanje sebe samih. S jedne strane, bila je ostvarenje sna – ostati kod kuće i na raspolaganju imati dovoljno vremena za sve ono čemu sam se oduvijek željela posvetiti, ali nikad nije bilo vremena. S druge strane, u karanteni smo shvatili koliko je socijalizacija važna za ljude – sastajanja, razgovori, dodir, susret s drugim ljudskim bićima u stvarnosti, a ne preko zaslona. I koliko je teško živjeti bez svega toga.

Ovo iskustvo mijenja naše poimanje vrijednosti, ali i način razmišljanja. Međutim, otvaraju nam se i novi načini zajedničkog rada. Moguće je da ćemo nakon krize u većoj mjeri održavati virtualne sastanke, koje je lakše organizirati, ali koji nam isto tako ne omogućuju da zajednički osmišljavamo nove ideje i razvijamo nove oblike suradnje.

Naše je društvo iz ove situacije izvuklo i izvući će brojne pouke. Ne bih ih mogla sve nabrojati, pa ću izdvojiti samo nekoliko iz meni najbližeg područja – osobe s invaliditetom.

Ova je kriza pokazala koliko je situacija zabrinjavajuća u centrima dugotrajne skrbi. Mnoge osobe s invaliditetom i mnoge starije osobe u tim su ustanovama samo umrle, a pojedine zemlje te smrti nisu ni uključile u svoje statistike o koronavirusu. Odbor je prije pet godina izradio mišljenje o deinstitucionalizaciji skrbi. Otad su postignute određene promjene, no kriza je pokazala da nas na tom području čeka još mnogo posla.

Istodobno, mnogo se pričalo o sustavima podrške za najugroženije skupine u društvu, ali kriza je pokazala da su, unatoč svim mjerama podrške, osobe s invaliditetom bile među prvim skupinama koje su ostale bez posla.

Kriza je izvrsna prilika za uočavanje najslabijih karika u našim sustavima podrške i sada je vrijeme da se maksimalno posvetimo njihovom jačanju.

Uloga organizacija civilnog društva tijekom ove krize bila je i bit će i dalje izuzetno važna jer one djeluju na razini najbližoj svim članovima društva. Podrška je potrebna ljudima iz različitih skupina, a organizacije civilnog društva najbolje su mjesto za njezino pružanje.

Te su organizacije također u najboljem položaju da procijene kakva je pomoć ljudima potrebna pa je od presudne važnosti da ih se uključi u postupak donošenja odluka.

Kao što je pokazalo naše iskustvo u pogledu osoba s invaliditetom, primjenjivao se znatan broj različitih pristupa. Pojedine su zemlje uključile organizacije osoba s invaliditetom u vladina tijela koja donose odluke (Italija), neke su im pružile mogućnost da izraze svoje stavove na vrlo visokoj razini (Španjolska), dok su u nekim drugim zemljama te organizacije jednostavno zaboravljene (Latvija). To, pak, samo pokazuje koliko važnosti vlade različitih europskih zemalja pridaju različitim skupinama svojih građana.