Zsolt Kükedi, član EGSO-a iz Mađarske  

Kao delegatu organizacije za zaštitu okoliša, jasno mi je da suočeni s ovom ljudskom tragedijom nemamo puno prostora za razmišljanje o okolišu i da ljudi koji se osobno nose s priljevom izbjeglica cijene i najmanji znak interesa ili suosjećanja i ponudu minimalne pomoći.

Zahvaljujući svom radu na regionalnom razvoju poznajem brojne lokalne čelnike i čelnice koji su, kad je izbio rat, izbjeglicama odmah nesebično ponudili općinske stambene prostore i zajedničke prostore za smještaj. Mještani naselja od jedva 700 ljudi prihvatili su više od sto Ukrajinaca i Ukrajinki kojima osiguravaju hranu, krov nad glavom i čistu odjeću. Odmah nakon izbijanja rata, kad sam se vratio kući s plenarnog zasjedanja EGSO-a, kontaktirao sam 18 lokalnih i regionalnih čelnika i čelnica u istočnoj Mađarskoj kako bih se raspitao o stanju i saznao što bismo mi, u dalekoj Budimpešti, mogli učiniti da im pomognemo. Nisam planirao odmah putovati do granice jer u ranim danima volonteri puni entuzijazma mogu napraviti više štete nego koristi u humanitarnom radu.

Odgovorilo mi je devet od 18 osoba kojima sam se obratio. Ostali najvjerojatnije nisu imali vremena pročitati moje poruke ili odgovoriti na njih, što je u potpunosti razumljivo u ovoj situaciji. Oni koji su odgovorili rekli su da ih je moja poruka ohrabrila. Bilo im je drago znati da mislimo na njih i da nam se mogu obratiti. Netko je tražio novac jer su im potrebni pokrivači i deterdženti. Netko me je uputio na mjesto gdje se traže donacije. Općenito, obećali su da će se javiti ako se takvo stanje nastavi i ako postane neizdrživo u financijskom ili osobnom smislu.

Uključili smo se u pružanje još jedne vrste pomoći: prikupljanje medicinskih potrepština i njihovo dostavljanje osobama kojima su potrebne, a koje u ovoj situaciji ne mogu doći do njih. Isporučili smo stoma vrećice s radnog mjesta moje supruge. To su posebne vrećice za osobe koje zbog poremećaja ili bolesti koji zahvaćaju neki dio probavnog ili mokraćnog trakta otpadne tvari iz tijela ne mogu izlučivati na prirodan način, već kroz otvor (stomu) na određenom mjestu u trbušnoj stijenci. Pacijentima je svaki dan potrebna nova vrećica. Nismo očekivali da ćemo dostavljati te izuzetno važne vrećice, ali u ovako složenoj situaciji jasno nam je da su potrebne i neobične donacije.

Na sastancima naše stručne skupine u EGSO-u raspravljali smo o ukrajinsko-ruskom ratu i njegovim posljedicama. Kolege su me zamolili da pozovem govornika s ratišta i nekog stručnjaka za nuklearnu energiju, kako bi bolje shvatili kakvu prijetnju predstavljaju ukrajinske nuklearne elektrane. Budući da zahvaljujući svom radu na razvoju imam mnogo osobnih poznanika u Ukrajini, uspio sam se povezati sa Sergijem Prokopenkom iz Harkiva, mladim stručnjakom za inovacije i poduzetništvo, konzultantom i ekonomskim znanstvenim suradnikom. Javio se ravno s bojišnice, iz bunkera u Harkivu u koji se sklonio jer je područje u kojem se nalazi bilo bombardirano malo prije našeg sastanka. U jednom trenutku riječ je morao preuzeti mađarski stručnjak za nuklearnu energiju, koji nam se trebao javiti nakon Sergija, jer je došlo do prekida u internetskoj vezi. Dr. Zsolt Hetesi, viši znanstveni suradnik na Nacionalnom sveučilištu za javnu upravu, od 2005. godine sudjeluje u istraživanjima u području okoliša, energije i održivosti. Prije toga bio je jedan od vodećih znanstvenika u skupini za istraživanje održivog razvoja i resursa, i često je govorio o krizi koju uzrokuje prevelik broj stanovnika Zemlje i prekomjerna potrošnja resursa. Kao stručnjak koji se bavi pitanjem iscrpljivanja resursa, govorio je o stanju, vulnerabilnosti i vjerojatnosti nuklearne katastrofe u jednoj od četiriju nuklearnih elektrana u Ukrajini. Pokušao nas je smiriti rekavši da se zasad čini da svijet nije u neposrednoj opasnosti od tih nuklearnih elektrana. Nakon prezentacije ponovno nam se obratio Sergij čije su nam riječi, nakon kojih je uslijedio gromoglasni pljesak, približile stvarnost rata. Stručna skupina TEN bila je doista potresena njegovim svjedočanstvom i bilo nam je teško usredotočiti se na naš uobičajeni rad.

Smatram da je i to humanitarni rad: stupiti u kontakt s osobama koje su izolirane zbog rata i odbaciti svoj osjećaj prividne sigurnosti da bismo se našli na udaru stvarnosti i osjetili da, čak i izdaleka, ipak možemo nešto učiniti.