Sastanak Zajedničkog savjetodavnog odbora EU-a i Srbije održan je 10. ožujka u Bruxellesu u čudnoj i teškoj atmosferi. Na kraju sastanka svi smo žurno krenuli svojim putem. Vratila sam se kući znajući da Europu očekuju velika previranja i s osjećajem da će to do daljnjega biti moj zadnji let. U Mađarskoj je stanovništvo tada najvećim dijelom bilo obuzeto osjećajima neizvjesnosti i nevjerice. Većina ih je ozbiljnost situacije shvatila kad je vlada najavila da se otkazuju svečanosti predviđene za 15. ožujka, naš nacionalni praznik.

Kao i brojne druge europske države, Mađarska je zatvorila svoje granice i uvela razne restriktivne mjere. Nastava se počela odvijati putem interneta, a oni koji su mogli, radili su od kuće. Na ulicama i drugim mjestima inače dupkom punima ljudi zavladala je tišina. Iako je izvanredno stanje proglašeno vrlo brzo, nije bila nametnuta potpuna zabrana kretanja. Javna mjesta nisu zjapila potpuno prazna i nije bila donesena odluka o strogoj zabrani napuštanja svog mjesta boravka. Na primjer, naša najdraža slastičarnica iza ugla cijelo je vrijeme bila otvorena, na veliku sreću i zadovoljstvo moje djece.

Koliko je našim malim junacima takva utjeha značila u razdoblju karantene! Djeca su, na svojoj razini i u okviru svojih mogućnosti, zapravo doprinijela djelotvornoj zaštiti naše obitelji. Nastojala su se mirno igrati u četiri zida, odustala od proslave rođendana i sate provodila sjedeći pred ekranom (iako smo im donedavno neprestano ponavljali da to ne rade). Na izolaciju nisu bila osuđena samo djeca već velikim dijelom i starije osobe. Mnoge lokalne zajednice i organizacije civilnog društva dobro su se organizirale i nudile pomoć osobama koje nisu smjele izlaziti iz kuće. No, u mnogim su slučajevima taj zadatak obavljali članovi obitelji.

Ono što sam naučila u posljednjih nekoliko tjedana jest da je uloga obitelji i obiteljskih veza u ovakvim kriznim situacijama sve važnija. Iako se jasno pokazalo da obitelji mogu ojačati imunološki sustav društva, uvidjeli smo i koliko su ranjive i koliko im je potrebna pomoć. Organizacije civilnog društva u tome imaju ključnu ulogu. Nama je u Udruzi bilo zanimljivo ustanoviti u kojoj se mjeri, pored pružanja praktičnih oblika pomoći (donacija, logističke podrške i pomoći u školskom radu) iskazala i potreba za pružanjem psihološke pomoći.