U subotu 26. veljače 2022. u 17:00 sati s kolegom sam spontano otišao na granicu. Ruska invazija na Ukrajinu trajala je već puna dva dana.

Ovakva putovanja dio su posla svakog iskusnog fotografa, ali uzbuđenje je uvijek prisutno. Dio puta prema Przemyślu vozimo se u mraku. Putem ostajemo bez goriva, u mnoštvu ljudi vlada metež, u zraku se osjeća panika.

Stižemo. Najprije dolazimo do graničnog prijelaza Medyka. Nevjerojatna prometna gužva, mnogo parkiranih automobila. Gomile ljudi čekaju rodbinu i prijatelje.

Prva skupina stiže. Mnogo sam toga proživio, no od pogleda na ovaj prizor steže mi se grlo. Mlade majke pješice prelaze granicu. Svaka gura dječja kolica, za sobom vuče kovčeg ili drži dijete za ruku. Pomažu im poljski graničari. Svi su potreseni.

Sve izgleda malo drugačije nego ne tako davno na jednoj drugoj granici. Ovdje se pridošlice dočekuju s radošću, sa suzama u očima. Prijatelji ili obitelj odvoze te mlade žene svojim automobilima. One su sada na sigurnom. Nedaleko, zapravo odmah pored, skupilo se mnoštvo ukrajinskih građana koji se žele vratiti u svoju zemlju. Uglavnom je riječ o muškarcima. Spremni su se boriti protiv neprijatelja.

Zatim odlazim na granični prijelaz Korczowa, a navečer sam na željezničkom kolodvoru u Przemyślu i na punktu za prihvat u trgovačkom centru.

I tako tri dana.

Situacija je svaki put drugačija. Sve je više izbjeglica i sve je više ljudi koji žele pomoći. I doista pomažu. Čini se da je situacija pod kontrolom. Trgovine rade, ima struje i zasad sve telefonske veze rade. Zalihe odjeće i hrane samo rastu. Sve će dobro doći. Jedino su vijesti s bojišta sve strašnije.

Na povratku pored nas prolazi duga kolona vojnih vozila. Stvar je ozbiljna. Na kraju krajeva, odmah preko granice vodi se pravi rat.

Izbjeglica iz Ukrajine sve je više. Njihov je broj već odavno premašio milijun.

Većina ih odlazi u velike gradove, gdje su smješteni na željezničkim postajama, stadionima i u centrima za prihvat.