Piše: Sandra Parthie

Disrupcija, tranzicija, transformacija, strukturne promjene – nesumnjivo živimo u „zanimljivim vremenima“. Stanovništvo Europe danas se istodobno suočava s nekoliko megatrendova: klimatskim promjenama i potrebom za dekarbonizacijom naših gospodarstava; digitalizacijom i potrebom za novim idejama u pogledu organizacije radnog okruženja; deglobalizacijom i potrebom za održavanjem ekonomske relevantnosti.

Konkurencija u industriji sve je žešća, a karakter joj je sve globalniji. Europa se privikla na to da već neko vrijeme donosi pravila na globalnoj razini, da je predvodnica tehnološkog razvoja i da uživa sve veću razinu socijalne i gospodarske dobrobiti. Međutim, sve se te „nedvojbene činjenice“ sada dovode u pitanje. Europi prijeti opasnost da postane treći kotač u novom svjetskom poretku u kojem dominiraju Kina i SAD.

„Pa što onda?“, reći će neki. Evo zašto je to, u stvari, vrlo važno: Europa oskudijeva prirodnim resursima i stoljećima je svoj ekonomski prosperitet i socijalnu dobrobit zasnivala na međunarodnoj trgovini i pristupu resursima i njihovoj upotrebi, bilo da je riječ o srebru i začinima ili o nafti i plinu. Često je dominirala u odnosima sa svojim trgovinskim partnerima i oblikovala trgovinska pravila i norme prema vlastitim interesima. Za to je bila u stanju zbog svoje tržišne moći, konkurentnosti i inovativnosti.

No situacija se sada mijenja. Iako EU radi na dovršetku svojeg jedinstvenog tržišta, i dalje postoje brojne unutarnje prepreke jer mnoštvo nacionalnih interesa ometa taj proces. I dok se države članice rječkaju oko regulatornih detalja, ukupna tržišna snaga EU-a kopni, posebno u odnosu na Aziju. Predviđa se da će se do 2030. čak 85 % gospodarskog rasta ostvarivati izvan EU-a, odnosno na stranim tržištima i u skladu s pravilima i normama koje oblikuju drugi, pri čemu europske vrijednosti, od socijalne zaštite do prava radnika, socijalnog dijaloga i radnih i ekoloških standarda, ne igraju nikakvu ulogu. To znači i da europskim poduzećima i poduzetnicima postaje sve teže dobiti pristup prijeko potrebnim resursima, i to ne samo zbog sve veće globalne potražnje, a time i tržišnog natjecanja za te resurse, nego i zbog porasta protekcionizma i mjera prisile ili odmazde protiv zemalja, poduzeća i gospodarstava. Sva ta kretanja utječu na pristup resursima kao što su rijetke zemlje i sirovine, bez kojih naša proizvodna industrija ne može funkcionirati i osigurati visokokvalitetna radna mjesta.

Pozivanjem na stratešku „autonomiju“ taj se problem neće riješiti. Oslanjanje na protekcionizam i nastojanje da se ostvari gospodarska samodostatnost vodi nas u slijepu ulicu. Europa ne može biti autonomna jer joj nedostaju resursi. Mora se nastaviti boriti za sustav međunarodne trgovine koji dobro funkcionira.

No potrebna joj je i strategija za rješavanje te situacije. Europa mora u što većoj mjeri smanjiti svoju jednostranu ovisnost, promijeniti obrasce resursno intenzivne potrošnje i proizvodnje, povećati proizvodne kapacitete i razvijati odnosno ulagati u proizvodna postrojenja u sektorima okrenutima budućnosti, osobito kad je riječ o visokokvalitetnoj robi za koju je ključno da EU održi svoj tehnološki i inovacijski potencijal.

Stoga održivost i klimatska neutralnost s pravom postaju vodeća načela naših ekonomskih aktivnosti. Glavni čimbenik koji utječe na konkurentnost Europe jest energija – način njezine proizvodnje i troškovi. Nedavni porast cijena energije prioritetna je tema u ovom trenutku i ozbiljno zabrinjava i privatna kućanstva, i industriju, i politiku. Povijest nas uči da to može imati i zabrinjavajuće geopolitičke posljedice. Kad je riječ o opskrbi energijom, Europa i dalje u velikoj mjeri ovisi o vanjskim proizvođačima. Promjena smjera u tom pogledu pozitivno će utjecati na naša gospodarstva na nekoliko načina: povećanje ulaganja u energiju iz obnovljivih izvora i decentralizirana opskrba energijom ojačat će europske proizvođače, smanjiti emisije CO₂, smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima čije su cijene nestabilne, a dugoročno smanjiti i cijene energije. To je stoga politički prioritet Europe.

Međutim, EU istodobno nije monolitni blok. Stoga se kapaciteti za prilagodbu tim novim potrebama i rješavanje problema previranja znatno razlikuju od regije do regije, od države članice do države članice. Tranzicija iziskuje ulaganja u istraživanje i inovacije, u infrastrukturu, u privlačenje poslovanja, u povoljne uvjete proizvodnje za poduzeća, u nove tehnologije i materijale, ali i u obrazovanje, dodatno osposobljavanje i prekvalifikaciju radnika i radnica, zaposlenika i zaposlenica u sektorima zahvaćenima strukturnim promjenama.

Nisu sve države članice jednako osposobljene za svladavanje tih izazova. Osim toga, pandemija je pogoršala nejednakosti među državama članicama, a vlade su suočene s vrlo različitim zadaćama i prioritetima. Međutim, te razlike ne bi smjele zamagliti viziju političkih čelnika i čelnica: klimatske promjene neće čekati do sljedećih izbora, za digitalna i zelena ulaganja dostupna su financijska sredstva, a za unapređenje kapaciteta i sposobnosti dobrog upravljanja javnih uprava nisu potrebne natprirodne moći nego politička volja. Građani i građanke svjesni su tekućih strukturnih promjena, ali za pridobivanje njihove podrške političkom djelovanju u tom području bit će nužne široko usmjerene aktivnosti savjetovanja i komunikacije, osobito u suradnji sa socijalnim partnerima i predstavnicima civilnog društva.

Sandra Parthie voditeljica je briselskog ureda Njemačkog ekonomskog instituta. Članica je Skupine poslodavaca Europskog gospodarskog i socijalnog odbora i izvjestiteljica za mišljenje EGSO-a „Kako će određeni industrijski ekosustavi doprinijeti strateškoj autonomiji EU-a i dobrobiti Europljana i Europljanki?“.