Ionuţ Sibian, član EGSO-a, Rumunjska

U Rumunjskoj nekoliko organizacija civilnog društva, uključujući udruge FONSS, Afterhills Association, Parentis Association i Our Smile Group Association zajedno s Općinom Iasi vodi izbjeglički centar za ratne izbjeglice. Sljedeća priča, koju mi je ispričala moja kolegica Mihaela Muntean, jedno je od brojnih dirljivih iskustava kroz koja smo prošli.

Prva izbjeglica koja je stigla u centar za humanitarnu i socijalnu pomoć izbjeglicama CTR Nicolina Iasi bila je Iovana, stara dva tjedna. Sićušna i tiha, ležala je u naručju svoje majke, koja je također bila tiha i blijeda, nakon što je rodila u skloništu i prošla putovanje koje je trajalo 21 dan. Zatim su stigli visoki Roman, otac djeteta, njegova majka i njegov djed u dobi od 86 godina. Četiri generacije izašle su iz auta punog prtljage i polako krenule prema recepciji.

- Od kuda dolazite?
- Iz Harkiva!
Riječ je odzvanjala bolno, kao izrečena zatvorska kazna.

Centar još nije bio službeno otvoren kada me je kolega s carine nazvao i pitao možemo li ih smjestiti na dva kata namijenjena ranjivim osobama.

Djevojčica se rodila tri dana nakon što su svoj dom napustili zbog rata. Koliko je to strašno moralo biti za mladu majku. Roman se našao pred iznimno teškim izborom kada je morao odlučiti između dužnosti da ode u rat i zaštite svoje brojne nejake obitelji.

Kada su zajedno sa svojom prtljagom izašli iz auta, rekli su da samo žele spavati. Nakon prve noći rekli su mi da je u našoj kući jako tiho. Međutim, djevojčica je bila nemirna, a slabovidni starac nije ni s kim razgovarao. Već kao tinejdžer doživio je rat, a sada, oslanjajući se na štap i s teretom starosti i životnog iskustva kojeg se ne može osloboditi, teško se premještao s kauča na kauč.

Prvi dan boravka u centru bio je prilika da se Iovana okupa i uživa u masaži za bebe tima iz udruge ParentIS. Zapravo, sve se vrtilo oko obitelji. Idućeg jutra, nakon prospavane noći, probudili su se odmorniji, malena se tijekom noći nije budila ni da jede.

Zatim je uslijedilo nekoliko mirnih dana – s pričljivom i dragom bakom, diskretnom i ugodnom majom i slatkim novorođenčetom. Roman je brzo počeo pomagati drugim izbjeglicama, kako god je mogao, vjerojatno smatrajući da na taj način vraća ono što je primio. Zajedno smo prali i vješali rublje, pričali priče. Raspoloženje starca se popravilo i počeo je pozdravljati, te bi došao na vrijeme za stol kada bismo išli jesti.

Sklad je bio narušen nakon nekoliko dana kada su Romanova majka, žena i kći pokušale otići u Belgiju. U zračnoj luci saznale su da samo njegova majka može otputovati. Romanova žena nije imala biometrijsku putovnicu.

Ne želim ni pomisliti kako se osjećala žena koja je morala ostaviti sina, unuku i oca. Kad se Roman ponovno vratio s djetetom u svojim rukama, svi smo bili shrvani. Naposljetku su pronašli rješenje za odlazak mlade majke i djevojčice. Samo su muškarci ostali, tihi i poraženi, svaki sam sa svojim mislima, bespomoćni. Uskoro su i oni krenuli na put, a nama su ostali sjećanje na izbjeglicu koji nam je nakratko postao kolega, veselje koje smo doživjeli onoga jutra kada je majka rekla da se djevojčica smirila i da je spavala cijelu noć te Romanova poruka zahvale, u kojoj je izrazio svoju neizmjernu radost zbog rođenja čuda zvanog Iovana, djeteta koje je odlučilo roditi se u trenutku kada su toliki oko nje umirali.