Giulia Barbucci: U posljednjim mjesecima glas se sindikata čuje jače no ikad prije

11. ožujka, povratak kući u Rim. Atmosfera je teška i tjeskobna; u sjevernoj Italiji već se broje mrtvi. Moja kći Ilaria vratila se iz Milana, gdje studira, a starija Miriam živi i radi u Barceloni, i vrlo je zabrinuta.

Te večeri premijer Conte proglašava uvođenje karantene za cijelu državu. U crvenim zonama na sjeveru karantena je već uvedena, čime su stanovnici stavljeni u izolaciju.

Škole se zatvaraju, nogometno prvenstvo obustavlja, zabavne i sportske aktivnosti otkazuju, posjeti pacijentima u bolnicama zabranjuju. Zabranjuje se putovanje javnim i privatnim prijevoznim sredstvima, a gospodarske aktivnosti koje se ne smatraju ključnima prekidaju se.

Nad Italijom se nadvija sjena nestvarnosti. Vladaju dezorijentiranost i strah: virus se, čini se, nekontrolirano širi i nemoguće ga je zaustaviti.

Dvije slike simboliziraju tešku stvarnost: dugačka kolona vojnih transportera u Bergamu koji mrtvace odvoze iz regije jer ponestaje mjesta na grobljima, i snažna, neizbrisiva slika Pape Franje kako 28. ožujka moli na praznom Trgu Svetog Petra u izravnom televizijskom prijenosu širom svijeta.

Talijanski sindikati od samog početka surađuju s vladom na jamčenju sigurnosti kako bi ključne proizvodne djelatnosti ostale otvorene i mogle građanima osigurati potrepštine u trgovinama i lijekove u ljekarnama. Sindikat ni u jednom trenutku nije prestao pružati podršku onima koji su ostali bez posla ili tražiti dogovor s poslodavcima kako bi se omogućio rad na daljinu, ili osigurala potpora dohotku koji više nije bio zajamčen.

Situacija u bolnicama izvan je kontrole – slobodnih kreveta nema, odjeli za intenzivnu njegu iscrpljeni su do krajnjih granica, kao i zdravstveno osoblje: bolničari i bolničarke, liječnici i liječnice kao i pomoćno osoblje, prisiljeni na izolaciju daleko od obitelji, rade bez prestanka i pod ogromnim psihološkim pritiskom, u nastojanju da pomognu onima koji umiru bez utjehe svojih najmilijih.

U tom trenutku svi smo si obećali da te događaje nikada nećemo zaboraviti. Danas se trudimo ići naprijed, ali virus nije iskorijenjen: u raznim zemljama Europske unije pojavljuju se manja ili veća žarišta i svaka zemlja na njih reagira vlastitim mjerama. Upravo sada, kada bi Europska unija, zahvaljujući golemoj financijskoj mobilizaciji u interesu svih zemalja, trebala djelovati ujedinjeno, koordiniranjem napora pojedinačnih država, postaje nam jasno koliko je to još uvijek teško. Međutim, u ovom ratu ne možemo pobijediti pojedinačno.

U posljednjim mjesecima glas se sindikata čuje jače no ikad prije. Sindikat nije apstraktan pojam: to su radnice i radnici koji državi ukazuju na opravdane zahtjeve u pogledu socijalne jednakosti, dostojanstva i poštovanja. Oni koji su proživjeli situaciju u bolnicama, domovima za starije, u trgovinskom sektoru, sektoru čišćenja i prijevoza, u poduzećima u kojima se krše prava u pogledu zdravlja i sigurnosti na radnom mjestu mogu nas posavjetovati o tome kako promijeniti gospodarski i socijalni model koji se pokazuje ograničenim i štetnim za budućnost onih koji dolaze poslije nas.

I to je ono što želim za svoje kćeri – Ilariju koja studira u Milanu i Miriam koja radi u Barceloni: svijet po njihovoj mjeri koji će biti gospodarski, ekološki i socijalno održiv.