Kada sam ušla u dvoranu za registraciju za sastanak COP27 u Šarm el-Šeiku, bila sam preplavljena dojmovima koje su na mene ostavili ljudi, događanja, raznolikost i posvemašnja buka. Možete li zamisliti kako je to kad tisuće ljudi govori u isto vrijeme, ali nitko ne sluša? Teško je to opisati.

Možda da se poslužim biblijskom simbolikom Babilonske kule, gdje su ljudi prilikom izgradnje tornja odjednom počeli govoriti različitim jezicima i nisu mogli komunicirati i zajedno izgraditi kulu. Izazovi zajedničkog rada na zajedničkom cilju pojavili su se i na ovogodišnjem sastanku COP-a. Tisuće osoba, svaka s vlastitim programom i jedinstvenim fokusom, razgovarale su s ljudima sličnih stavova u svojim društvenim balonima. Službeni pregovori donekle su bili zasjenjeni sajmom koji se doimao poput cirkusa, gdje je bilo teško pronaći lokaciju događanja zbog udaljenosti ili nedostatka vremena. Sudjelovanje u dijalogu moralo se planirati unaprijed, a samo se malo toga moglo prepustiti slučaju.

Jesu li nam potrebna takva događanja? Donose li nadu? Prema mojem mišljenju, takva vrsta događaja mogla bi se logistički poboljšati. Međutim, budući da je to jedino godišnje događanje na kojem se sastaje toliko različitih dionika i dijeli istu stvarnost, strast i iskrenu zabrinutost za našu budućnost, moram reći da je sastanak COP27 donio nadu. Možda je to zbog zajedničkih iskustava s vrućinom u studenome, preskupom hranom prvog tjedna ili sastancima koji su održavani kasno u noć. Ili zbog priča koje smo čuli i podijelili s ljudima iz cijelog svijeta. A možda i zbog toga što smo shvatili da se šteta i gubici koje uzrokuju klimatske promjene već danas posvuda osjećaju, pa se pitanje treba li djelovati ili ne više uopće i ne postavlja.

Kao pripadnica komponente YOUNGO – predstavnika mladih – i izaslanica stranke, unatoč buci, areni nalik cirkusu i pregrštu događanja, odmah po završetku prve plenarne sjednice građana i građanki došla sam do jedne spoznaje: ako se ne zauzimaš za nešto, sve ćeš proigrati.

Borbu protiv klimatskih promjena nikako ne možemo dobiti u dvorani za pregovore, nego isključivo na terenu – vođeni zajedničkim ciljem. Zajedno možemo srušiti zidove straha, kao kapi vode što se spajaju u rijeke koje oblikuju kanjone i premještaju planine! Moramo graditi saveze, osigurati vidljivo demokratsko sudjelovanje te poštovati ljudska prava i dostojanstvo.
 
Ne možemo ponavljati istu stvar i očekivati drukčije rezultate. Ako ništa ne učinimo, to će nas koštati Zemlje. Naposljetku, okanimo se stava da se „radi premalo i djeluje prekasno”. Umjesto toga potreban nam je dinamičan i ambiciozan skok u nepoznato i istinska predanost stranaka poštovanju odluka donesenih na sastanku COP27 u Šarm el-Šeiku.