Sve je novo, ovo je prva pandemija koju sam osobno doživio. Na internetu sam pronašao popis 10 najgorih pandemija u povijesti i doznao da je posljednja epidemija koja je pogodila Europu prije COVID-a 19 bila španjolska gripa 1920. I da, iako sam star, toliko star ipak nisam.

Imunosni sustav moje partnerice izrazito je oslabljen zbog kronične respiratorne bolesti pluća i ona kao visokorizični pacijent ne smije doći u kontakt s klicama. Stoga nismo skloni kontaktu s drugima. To donosi nova iskustva za oboje. Ona je više ili manje u samoizolaciji kako bi izbjegla zarazu, a ja moram obavljati stvari kojima se ona prije bavila, kao što je kupovina namirnica. Išao sam u kupovinu i prije krize, ali sam gurao kolica za kupovinu hodajući metar iza nje, dok bi ona stavljala stvari u kolica. Sada je drugačije.

Lako je gurati kolica, samo slijediš partnericu i razmišljaš o stvaranju boljeg svijeta dok ona stavlja namirnice u kolica. S obzirom na to da sada sam moram napuniti kolica, paraliziran sam zbog količine izbora kod svake police. Na popisu za kupnju nalazi se kava, a polica nudi desetke različitih marki koje sve izgledaju jednako. Kakav nam je toaletni papir potreban – sa jednim, dva, tri ili četiri sloja? Moja supruga zna koji proizvod želi i gdje ga može naći pa nam za kupovinu treba samo nekoliko minuta. Meni su prodavaonice labirinti: samo kod polica s pivom ne osjećam stres, za sve ostalo potrebni su mi sati – dok kroz mene prolaze dileme koje me izluđuju.

Iznenadio me prvotni odgovor Nizozemske na pandemiju. Reagirali smo jednoglasno i solidarno. Nažalost, pokazalo se da je pozornost ove male skupine blisko povezanih i bijednih pojedinaca bila prilično kratkotrajna i u roku od nekoliko tjedana solidarnost je nestala. Građani su prestali poštovati pravila, optužili su vladu za ugrožavanje njihovih temeljnih prava i ograničavanje njihovih četiriju sloboda. Kako bi dobili natrag svoje neotuđivo pravo na zabavu, podnijeli su, u naletu bijesa, tužbe protiv države.

Na svu sreću živimo u Europi, u kojoj su demokracija i vladavina prava relativno dobro osiurane (u većini država članica), a zdravstvo je dobro u usporedbi s drugim dijelovima svijeta. Kada pogledamo kako pandemija utječe na različite generacije, jasno je da mladi najviše pate zbog virusa, što je povezano najviše s njihovom dobi. S 19 godina trebali bi istraživati svoju seksualnost i otkrivati to čudo koje zovemo ljubav. U doba pandemija čak su i nevini zagrljaji tabu. Takve male stvari mlade čine nesigurnima – izgubljenima u nezadovoljenoj želji.

Ključno je pitanje što da učinimo s gospodarstvom. Novi početak po načelu „uobičajenog scenarija” kada pandemija bude pod kontrolom? Ili da zgrabimo ovu priliku, okrenemo leđa sustavu kojim dominiraju kanibalistički monopolisti i okrenemo se uključivom modelu s održivim, malenim inicijativama u mirnom suživotu s velikim i odgovornim poduzećima? Izbor između nastavka s uobičajenim scenarijem ili promjene našeg samoubilačkog ponašanja odredit će našu budućnost kao i hoćemo li preživjeti ili izumrijeti – izgubljeni u ponoru samouništenja.

Svima želim sve najbolje, uz meditaciju, promišljanje, i po potrebi, pokajanje.