EGSO je u prosincu upriličio prikazivanje filma Pod sivim nebom o bjeloruskim novinarima koji plaćaju strašnu osobnu cijenu za izvješćivanje o političkim previranjima u svojoj zemlji.

Pod sivim nebom, prvi igrani film bjelorusko-poljske režiserke Mare Tamkovič, potresna je priča o Leni, bjeloruskoj novinarki koja završava u zatvoru zbog izravnog prijenosa vladine represije nad mirnim prosvjedima na Trgu promjena u Minsku. Godine 2020. nezabilježen val prosvjeda potresa Bjelorusiju nakon namještenih izbora na kojima je Aleksandr Lukašenko ponovno izabran šesti put.

Lena i njezina kamermanka Olja bivaju uhićene jer su nastavile snimati prosvjede unatoč tome što ih je pratio policijski dron. U kafkijanski apsurdnom preokretu Lenu najprije optužuju za „organiziranje nereda i ometanje javnog prijevoza”, a naposljetku i za veleizdaju. Ono što je trebao biti sedmodnevni pritvor pretvara se u osmogodišnju zatvorsku kaznu izrečenu na tajnom suđenju. Njezina kolegica dobiva dvije godine. Lenin suprug Ilja, i sâm žrtva režimske policije, očajnički pokušava osloboditi Lenu iz zatvora, čak je pokušava uvjeriti da prizna krivnju u zamjenu za slobodu. No Lena to ne može učiniti.

Film je nadahnut istinitom pričom Kacjarine Andrejeve, novinarke bjeloruske televizijske kuće Belsat, njezina supruga Ihara Iljaša i kolegice Darje Čuljcove. Dok je Darja odslužila dvogodišnju kaznu, Kacjarina i Ihar trenutačno su u zatvoru, pri čemu Kacjarina služi produljenu zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina i tri mjeseca. No oni ni izdaleka nisu jedini: potkraj 2024. Bjelorusko društvo novinara izjavilo je da je iza rešetaka još 45 medijskih djelatnika. Mnogi se suočavaju s pritiscima čak i nakon bijega u inozemstvo.

Film je imao svjetsku premijeru na festivalu Tribeca u New Yorku u lipnju 2024.

Pod sivim nebom prikazan je 13. prosinca u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (EGSO) u nazočnosti režiserke Tamkovič, u sklopu seminara o ulozi bjeloruskih neovisnih medija u poticanju otpornog društva koje se demokratizira.

EGSO info razgovarao je s Marom Tamkovič o njezinu filmu.

Koliko točno film prati stvarne događaje i sudbinu Kacjarine Andrejeve? Jeste li koristili i stvarne snimke nastale na prosvjedima 2020. i tijekom postupka protiv Andrejeve?

Stvarne snimke koriste se u filmu nekoliko puta. Snimke prosvjeda koje protagonisti puštaju na početku filma zapravo su snimke Andrejeve i Čuljcove – stvarne snimke koje smo ugradili u igranu scenu. Snimke pritvaranja Ramana Bandarenke koje protagonisti prate na prijenosnom računalu također su stvarne (aktivista Ramana Bandarenku nasmrt su pretukli maskirani nasilnici kad ih je pokušao zaustaviti u rezanju crvenih i bijelih vrpca koje simboliziraju bjelorusku zastavu iz razdoblja prije sovjetske okupacije). Na kraju filma, takoreći kao epilog, prikazujem montažu Kacjarininih snimki uživo s prosvjeda.

Glavna je priča usko povezana sa stvarnošću: pratimo kako su novinari uhićeni, kako im se sudilo i koje su kazne dobili. Međutim, moj cilj nije bio točno prenijeti te događaje, već iznijeti emocionalnu istinu o odlukama koje su ljudi morali donijeti i bolnim posljedicama s kojima su se suočili. Likovi imaju drukčija imena kako bi se stvorila određena distanca između njih i osoba iz stvarnog života koje su poslužile kao nadahnuće, ali i kako bi se publici dala prilika da na tu priču gleda kao na jednu od mnogih, kao metaforu za ono što se dogodilo cijeloj zemlji. 

Zna li šira javnost u Bjelorusiji što se dogodilo Andrejevoj i drugim novinarima poput nje? Znate li koliko je ljudi pretrpjelo istu ili sličnu sudbinu?

U Bjelorusiji je došlo do političkih uhićenja i represije u toliko širokim razmjerima da je teško ne biti svjestan situacije. Najmanje 130 000 osoba pretrpjelo je razne oblike represije, a nakon 2020. zemlju je napustilo oko 500 000 ljudi. Razmjeri tih događaja naprosto su preveliki da bi ih se moglo sakriti.

Službeni broj političkih zatvorenika (okrivljenih ili osuđenih na temelju optužbi za kazneno djelo) u Bjelorusiji posljednjih nekoliko godina iznosi oko 1300 osoba, ali morate razumjeti da su stotine, ako ne i tisuće, već odslužile kaznu, nekima je odobreno ranije puštanje na slobodu, a mnogo novih osuđenika boji se zatražiti status političkih zatvorenika. Riječ je o tvorničkoj traci represije koja je u stalnom pokretu i na kojoj novi zatvorenici zamjenjuju one koji bivaju pušteni na slobodu. 

Koja je bila glavna motivacija za snimanje ovog filma? Što želite postići?

Kao Bjeloruskinja osjećala sam potrebu da učinim nešto nakon što je bjeloruski režim brutalno ugušio prosvjede 2020. Kao bivša novinarka mogla sam se jako dobro poistovjetiti sa svojim likovima. Kao režiserku privukla me snažna i duboka priča koju sam jednostavno morala prikazati. 

Što biste željeli da gledatelji shvate kao glavnu poruku ili da osjećaju nakon gledanja vašeg filma?

Doista se nadam da će ljudi stati i razmisliti o tome što zapravo znači sloboda, koliko može koštati i jesu li zaista svjesni onoga što imaju. Nadam se da će im misli biti s Kacjom i Iharom i svim drugim osobama iza rešetaka, s obzirom na to da mnogi u Europi slobodu uzimaju zdravo za gotovo. 

Što bi EU – njegove institucije, civilno društvo, udruženja novinara, organizacije za ljudska prava, nacionalne vlade – trebali učiniti kako bi pružili pomoć?

Pozivam EU da ne zaboravi Bjelorusiju i ne otpiše je kao izgubljen slučaj. Upravo potpora EU-a omogućuje našoj kulturi, medijima i civilnom društvu da prežive pod ovim golemim pritiskom i, iako se to možda čini kao dugoročno ulaganje, ono će se svakako isplatiti.