Njemački sindikalist Peter Schmidt pruža nam uvid u izazove s kojima se suočavaju sindikati u njegovoj zemlji u vremenima kada su neki radnici pogođeni prisilnim dopustom i otpuštanjem, dok su drugi, oni neophodni, izloženi opasnostima.

Kakva su Vaša iskustva s ovom krizom izazvanom koronavirusom?

Imam dojam da živimo u nadrealnim vremenima i da otkrivamo koliko su ranjiva naša društva i gospodarstva.

Kako se kriza odrazila na Vas i Vašu organizaciju?

Meni kao sindikalistu najvažnije je da se sastajemo i komuniciramo. Sloboda udruživanja temeljni je element naše demokracije. Shvaćamo koliko je važno to pravo i kako ćemo se morati boriti da ga očuvamo i u budućnosti.

Ako su odnosi s poslodavcem bili izvrsni, pronašli smo način za očuvanje socijalnog dijaloga i postigli neke dogovore koji su bili izrazito dobri za sve strane. Ali u nekim drugim slučajevima na gubitku su bili i radnici i poduzeća.

Kako ste doživjeli blokadu?

Najviše me se dojmila velika društvena solidarnost među susjedima i prijateljima. A iznenadilo me je i usporavanje tempa društva.

Što Vam je najviše nedostajalo u tim teškim vremenima?

Druženje s prijateljima i obitelji, izlasci u restorane.

Što možemo naučiti iz blokade?

Da su najvažniji članovi našeg društva medicinske sestre, prodavači, skupljači komunalnog otpada, njegovatelji... I da pritom imaju najniže plaće. Virus je iznio na vidjelo slabosti našeg gospodarstva, zbog čega nam treba pomak prema ekonomiji dobrobiti.

Čemu se mogu nadati oni čija su radna mjesta ugrožena?

Da su države članice izvukle određene pouke i da će tim ljudima pružati potporu mnogo duže no što je to predviđeno njihovim ugovorima.

S kim se najprije želite naći kad sve ovo završi?

Sa svojom majkom. Ona je u domu za starije koji je i dalje pod karantenom.