Hélène Theunissen: „Umjetnici koji ne mogu stvarati osjećaju veliku prazninu“

Umjetnici i umjetnice ubrajaju se u kolateralne žrtve ove pandemije. Kazališta su zatvorena, iako je bilo kratkih privremenih otvaranja. Mnogi su glumci, redatelji, glazbenici, plesači i tehničari u ovim neočekivanim okolnostima ostali bez posla. Glavne su posljedice strah za budućnost i velika frustracija.
Umjetnici i umjetnice koji ne mogu stvarati osjećaju se neispunjeno i beskorisno.

Onima koji misle da ovo razdoblje možemo iskoristiti za čitanje, pisanje, osvrt na prošle projekte ili rad na novima mora biti jasno da inspiracija ne dolazi po narudžbi. U ozračju nesigurnosti i tjeskobe umjetnici imaju manje nadahnuća. Ovo „prisilno” vrijeme koje nam je nametnuto vrlo je teško iskoristiti jer je neizvjesno i ne ovisi o našim željama. Takvo je stanje za umjetnike vrlo poražavajuće, a što dulje traje, to ih više satire. Već treći put u godini dana kazališta su zatvorena, a predstave otkazane.
 
Ima i financijskih posljedica. Doduše, naknade za tehničku nezaposlenost pomažu, ali za to su potrebni vrlo dugi i složeni administrativni koraci. Novac sporo stiže na bankovne račune, a naknade za tehničku nezaposlenost pokrivaju samo dio plaće. Stoga se mnogi umjetnici i umjetnice nalaze u teškoj financijskoj situaciji.
 
Ravnatelji kazališta preopterećeni su reorganizacijom programa i moraju predstave, žrtvovane zbog zdravstvene krize, prebacivati u buduće sezone. Novi projekti bit će posljednji na popisu prioriteta. U kazalištu, operi, kinu i drugim kulturnim događanjima došlo je do istinskog zastoja. Situacija je neizvjesna i izaziva tjeskobu.

Iznaći način da ostanemo organizirani u ovakvom nesigurnom ozračju doista je nemoguće.
 
Kada u medijima čujemo da se ubrajamo u sektore koji „nisu ključni“ za društvo, to je strahovito uvredljivo, ali i vrlo izazovno za sve koji rade u svijetu kulture. Cijeli sam život uložila u svoj poziv. Kada čujem da država smatra da sav taj rad „nije ključan“, to pogađa i obeshrabruje. Ovo je razdoblje, dakle, financijski i moralno vrlo teško za umjetnike.
 
Ponovno ključni
 
Ima i pozitivnih strana. Mnogo je solidarnosti među umjetnicima, a neki su se snašli i s novim tehnologijama i otkrili nove oblike izražavanja. Trebalo je izmišljati nove načine djelovanja, no nikada nećemo zamijeniti fizičku prisutnost umjetnika na sceni. U živim je izvedbama predivno to jedinstveno i izvanredno zajedništvo s publikom od krvi i mesa. Tjelesna prisutnost umjetnika i publike neophodna je da se dogodi trenutak umjetničke čari.
 
Ljudima počinje nedostajati kultura, a to ima i svoju dobru stranu. Kada se kulturne ustanove ponovno otvore, mislim da će javnost biti drukčije motivirana jer će shvatiti koliko je kultura bitna i da su umjetnici neophodni za kolektivnu slobodu i razvoj. Ljudi će možda, nadajmo se, htjeti uživati u umjetnosti više nego prije.
 
U našim je zanimanjima ova kriza teška u svakoj dobi, no najteže je mladima. Trenutačno na Konzervatoriju radim sa studentima glume, a da im čak i ne vidim lica. Strašno pate i frustrirani su. Onima koji su upravo diplomirali sada se ne može ponuditi ništa. Više nemaju pristup profesionalnim mrežama i bit će im potrebna velika podrška nakon ove krize.
 
Ipak, ovaj zastoj pogađa sve generacije umjetnika jer što imamo više iskustva, to je jača želja da budemo na pozornici. Najstariji se boje da ih se nikada više neće angažirati i da će zbog ovog prekida rada njihovoj karijeri doći kraj.
 
Borimo se prema vlastitim snagama. Neki su se slomili i nemaju više inspiracije, dok neki pršte od energije i trude se nešto poduzimati pod svaku cijenu, na primjer putem društvenih mreža i novih tehnologija. Zatim, ima i onih koji, kao i ja, jedan dan imaju energije, a već sutradan od toga ne ostaje ništa.

Hélène Theunissen