Janusz Pietkiewicz: Usluge od općeg interesa i pandemija

Početkom ožujka, dok su se provodile studije i održavale rasprave, s našim smo bugarskim prijateljima, kao i svake godine, podijelili radost proslave blagdana Babe Marte. Nosili smo martenice, tanke narukvice ispletene od crvenih i bijelih niti, a za sreću su nam dijelili male vunene lutke. U zraku se osjećao proljetni optimizam. Jedni smo drugima zaželjeli uspjeh za kraj EGSO-ova petogodišnjeg mandata.

Instinktivno nismo spominjali virus koji se širio Azijom, prijeteći našim sređenim životima u srcu EU-a. Doduše, iz južne Europe već su dopirale naznake i ozbiljna upozorenja, ali smo postupke europskih institucija morali zaštititi od pandemije. Osim toga, šalili su se naši kolege i kolegice onkraj Dunava, u krajnjoj nuždi ne škodi ni kap domaćeg lijeka – rakije Martenice. Iako su molbe da se prostorije za sastanke opreme dezinfekcijskim sredstvom padale na gluhe uši, stalno su nam govorili da se rizik od virusa pomno prati i nije nas bilo strah.

U srijedu, 11. ožujka, još uvijek sam u studijskoj skupini ECO/505 raspravljao o preporukama za Plan ulaganja za održivu Europu. U stručnim skupinama još smo radili na akcijskim planovima i planirali svoja sljedeća putovanja. A onda, odjednom, tjedan dana kasnije, život se zaustavio. Zabrana kretanja! Usporedio bih to s vlakom koji naglo koči dok mu iz kotača frcaju iskre.

Nitko nije očekivao mjere za suzbijanje širenja pandemije, koje su svakoga dana postajale sve strože. Na udaru su se našli sami temelji naših života. Bio je to jedan čudnovat psihološki tsunami ili, riječima pjesnika Ildefonsa Gałczyńskog, „tuga što duhom teče“. Iznenadili su nas nemogućnost izlaska i svakodnevni strah. Pitali smo se gdje možemo dobiti pomoć i naći osnovne potrepštine, mijenjali smo navike.

Nisam mislio da ću u Bruxelles ponovo doći tek u lipnju, i to putujući automobilom po praznim autocestama jer avioni još nisu bili počeli letjeti. Sjećam se da sam morao isprintati „dozvolu“ za putovanje koju sam elektroničkom poštom primio od glavnog tajnika – propusnicu za COVID-19, izdanu 29. svibnja 2020. na četiri jezika i ukrašenu impozantnim okruglim pečatom. To je bila garancija da me neće zadržati u karanteni.

To sam za svaki slučaj telefonski potvrdio i u uredima njemačkog Gesundheitsamta regija kroz koje ću putovati. U Bruxellesu sam sudjelovao na prvom hibridnom sastanku studijske skupine ECO/510 8. lipnja, a zatim i na plenarnom zasjedanju 10. i 11. lipnja.

Javni i društveni mediji već su bili preplavljeni komentarima i sumnjama o spekuliranim stvarnim kreatorima virusa. Šteta što to, bar zasad, nije dovelo do stvaranja modernog remekdjela poput Boccacciovog Dekamerona iz 14. stoljeća ili Camusovog romana Kuga iz 1947., koji vjerno prikazuju nedostatke ljudske prirode i borbu čovječanstva protiv bolesti.

U kontekstu globalne zabrane kretanja i upozorenja na dolazak novog vala virusa SARS-CoV-2, ovaj puta u kombinaciji sa sezonskom gripom koja svake godine u mnogim zemljama odnosi brojne živote (čak i više nego što sada odnosi COVID 19), razmišljao sam o važnosti „usluga od općeg interesa“, koje se već desetljećima zanemaruju.

Pandemija COVID-a 19 konačno je na vidjelo iznijela izuzetnu važnost i stabilizacijsku funkciju lokalnih, regionalnih i europskih pružatelja tih usluga. Socijalna sfera konačno je uvidjela njihovu ključnu ulogu, koja čini okosnicu europskog socijalnog modela, a potencijalno i pozitivnog oporavka gospodarstva u okviru Instrumenta europske unije za oporavak (Next Generation EU) i europskog zelenog plana.

Energetske i vodne usluge, obrada otpada i javni prijevoz u doba gospodarske krize omogućili su nam da nastavimo normalno živjeti u svojim zajednicama i pružili nam sigurnost. Na kraju krajeva, bez prethodnih ulaganja u te sektore ne bi bismo mogli riješiti svakodnevna pitanja poput jutarnjeg tuširanja, kuhanja kave ili dolaska na vrijeme na posao ili u bolnicu. Isto vrijedi i za zdravstvenu skrb te skrb za osobe s invaliditetom i starije osobe. Ništa od toga ne bi funkcioniralo da ne postoje procedure za slučaj kriznih situacija ili da usluge od općeg interesa nisu naišle na razumijevanje političara i potporu javnosti.

Moramo sagledati i nadasve važno područje obrazovanja i istraživanja te koncept kulture općenito. Tek se onda možemo žaliti na poteškoće s kojima smo se susreli tijekom krize.