„Mi, žene iz ruralnih krajeva, ne želimo biti predmet sažaljenja ili suosjećanja, želimo da nas se prizna i cijeni kao saveznice u postizanju održivog razvoja. Da bismo mogle ostati u svojim regijama i nastaviti hraniti svijet, treba nam osigurati mogućnosti i kvalitetne osnovne usluge”, izjavila je Luz Haro Guanga, ekvadorska poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC), koja je nedavno sudjelovala u EGSO-ovoj raspravi o temi „Žene i trostruka kriza planeta”. U svojem intervjuu s EGSO Infoom Haro Guanga govorila je o posljedicama klimatskih promjena u Latinskoj Americi i o tome zašto, unatoč nazadovanju na konferenciji COP 16, u borbi za održiviji i zdraviji planet nema ni prostora ni vremena za pesimizam.

Vaša organizacija, RedLAC, sudjelovala je na konferenciji COP 16. Jeste li razočarani rezultatima konferencije s obzirom na to da nije postignut konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti? Je li na konferenciji COP 16 išta postignuto?

Haro Guanga: Kao žena iz ekvadorskih ruralnih područja od 1980-ih borim se za prava svojih ruralnih sestara u Ekvadoru. Među poukama koje sam izvukla u tih gotovo 40 godina borbe jest to da društveni procesi zahtijevaju goleme napore, da je izravna korist rijetka i, prije svega, da trebate biti nepokolebljivi, dosljedni i ustrajni. Bilo bi sjajno da smo uspjeli postići konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti, no uvjerena sam da su glasovi tisuća muškaraca i žena iz urbanih i ruralnih područja, koji su kao bujica sićušnih zrnaca pijeska doprli do konferencije COP 16, osvojili srca i duše onih koji prethodno nisu željeli podržati hitno djelovanje u području klime.

Nismo postigli svoj cilj, ali moramo nastaviti insistirati da vlasti svakog grada, zajednice i države prime na znanje stvarno stanje stvari i da na temelju svoje osobne i političke volje, kao i tehničkih resursa, donesu najbolje odluke kako bi se u budućnosti izbjegli smrtni slučajevi uzrokovani glađu zbog današnjeg nedjelovanja.

Kako klimatske promjene utječu na žene iz autohtonih i ruralnih područja Latinske Amerike?

Željela bih istaknuti neke činjenice iz dokumenta koji je na temelju dijaloga sa 70 čelnica iz 16 zemalja sastavila Međuamerička komisija žena (CIM) Organizacije američkih država (OAS). Proces dijaloga započeo je u rujnu 2024. Dokument je predstavljen na konferenciji COP 16 i u njemu su iznesena mišljenja žena iz ruralnih područja.

Iako je zaključeno da su klimatske promjene realnost u svim zemljama, uključujući zemlje Sjeverne i Južne Amerike, i da uzrokuju ozbiljne posljedice, izdvojene su četiri klimatske pojave.

Dugotrajne suše: neke su zemlje izvijestile da u pojedinim mjesecima imaju vrlo malo padalina, a južnije zemlje da ih pogađaju višegodišnje suše.

Temperature znatno više od normalnih: u kombinaciji sa suhoćom tla, to doprinosi izbijanju brojnih požara (spontanih i namjerno podmetnutih), a sve to pogoršavaju suhi klimatski uvjeti, koji utječu na život i biološki raznolike sustave. Na primjer, za vrijeme sastanka u Brazilu, u državi Piauí prijavljeno je 300 aktivnih požara.

Oluje: spomenuto je da su kiše obilne, da padaju u vrlo kratkim razdobljima i da ih često prate snažne oluje. Sudionici iz Srednje Amerike, Meksika, Dominikanske Republike i obalnog dijela Kolumbije rekli su da na njihova područja utječu jači intenzitet i povećana učestalost uragana i tropskih oluja.

Promjene u obrascima padalina: na svim se sastancima mogla čuti fraza „kiša pada kad je najmanje očekuješ”, a sudionici iz južnih i andskih područja govorili su o neočekivanim mrazovima, tučama i snijegu. Općenito, zabilježeno je da godišnjih padalina ima manje, ali da su kiše obilne i da uzrokuju poplave i prirodne katastrofe, što pogubno djeluje na ljudske živote, infrastrukturu, ceste i usjeve, a negativno utječe i na životne uvjete, uglavnom u ruralnim područjima. Jedan sudionik to je sažeo rekavši „kiša je ponekad zastrašujuća”.

S druge strane, primjenjuju se neodržive prakse koje iscrpljuju prirodne resurse. Najviše brinu i najčešće se spominju sječa i deforestacija šuma i mangrova, podmetnuti šumski požari, neadekvatno baratanje vodnim resursima, zagađenje, promicanje intenzivnih, ekspanzivnih i vodno intenzivnih aktivnosti i aktivnosti koje onečišćuju te pretjerana upotreba agrokemikalija, herbicida i pesticida.

Jedan od istaknutih aspekata bilo je nedjelovanje nekih lokalnih i nacionalnih vlada koje nisu razvile regulatorne okvire za suzbijanje destruktivnih aktivnosti i promicanje održivih proizvodnih strategija. Neke pak zemlje imaju propise, ali ih ne provode zbog korupcije ili osobnih političkih interesa vlasti.

Stoga se međunarodne čelnike i čelnice poziva da izvrše veći pritisak na države kako bi se uskladile sa sporazumima o bioraznolikosti i klimatskim promjenama koje su potpisale.

Jeste li optimistični ili pesimistični u pogledu smjera u kojem se kreće borba za zaštitu klime i okoliša? Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo učiniti?

Ako si ne postavimo zahtjevne ciljeve, nećemo postići značajne rezultate. Dokle god na nas utječu klimatske promjene, a utječu sve brže i sve jače, moramo se boriti za to da donositelji odluka posvete pozornost onim temeljnim aspektima koji zahtijevaju prioritetno djelovanje, ne samo u smislu financiranja već i u smislu koordinacije i suradnje, i da to čine s manje egoizma i stranačke političke revnosti.

Ja sam optimist i smatram da, ako nastavimo insistirati, biti glasni i održavati dugotrajne društvene procese i ako uspostavimo strateške saveze u obje Amerike i u ostatku svijeta, možemo utjecati na javne politike i osigurati da oni koji donose odluke ili su na pozicijama moći svoju zadaću vrše u uvjerenju da hitno treba suzbijati klimatske promjene i istodobno smanjiti djelovanje koje ubrzava njihov štetan i destruktivan učinak na naš planet (npr. požari, obrađivanje samo jednog usjeva, neselektivna upotreba insekticida i kemikalija, uništavanje vodnih bazena, neselektivno ribarenje, uništavanje izvora vode, neispunjavanje obveza u pogledu pročišćavanja otpadnih voda itd.).

Pesimizam će oslabiti naš glas i u konačnici nas navesti da odustanemo od svog rada i borbe. Unatoč negativnim okolnostima, u borbi za održiviji i zdraviji planet ne smijemo gubiti vrijeme ni ostavljati prostor za pesimizam. To je pitanje života i smrti za sadašnje i buduće generacije.

Već smo trebali početi djelovati, ali nije kasno da počnemo mijenjati stavove i preuzimati obaveze za dobrobit svih ljudi.

Luz Haro Guanga ekvadorska je poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC) i predsjednica tehničkog ogranka RedLAC-a u Ekvadoru pod nazivom FUNMUJERURAL-E. RedLAC je socijalna organizacija koju čini više od 200 ruralnih ženskih organizacija s područja Latinske Amerike i Kariba. Osnovana je 1990-ih godina u Argentini i svrha joj je promicati učinkovito građansko i političko sudjelovanje žena u ruralnim područjima. Zahvaljujući dugogodišnjim naporima RedLAC-a Organizacija američkih država (OAS) proglasila je razdoblje od 2024. do 2034. „Međuameričkim desetljećem za prava svih žena, adolescentica i djevojčica u ruralnim područjima Sjeverne i Južne Amerike”.