Kad je osoblje Zaklade Villavecchia čulo vijest o evakuaciji djece oboljele od raka iz Ukrajine, nisu oklijevali ni sekundu. Odmah su se dobrovoljno javili da će dočekati tu djecu i pomoći njima i njihovim obiteljima. Međutim, kako bi toj djeci mogla pružiti odgovarajuću skrb i potporu koja im je zaista bila potrebna, Zaklada se morala povezati s bolnicama i mnogim drugim organizacijama i volonterima. Zajedno su uspjeli stvoriti sigurno mjesto za mlade pacijente u Barceloni. Natàlia Ferrer Ametller s nama je podijelila njihovu priču.

EGSO info: Što vas je potaknulo da započnete ovaj projekt ili inicijativu?

Dobili smo informaciju da iz Ukrajine evakuiraju djecu oboljelu od raka i stoga smo upravama uključenima u to i međunarodnoj organizaciji koja je upravljala evakuacijom ponudili svoju pomoć. Kad su nas zadužili za organizaciju cijele operacije, odmah smo dobili potporu međunarodne zaklade Josep Carreras kako bismo njome upravljali zajedno. Mnoge druge organizacije ponudile su pomoć. Nismo oklijevali ni trena. Morali smo pomoći tamo gdje smo mogli – dočekati djecu oboljelu od raka i pomoći im, kao i njihovim roditeljima, u koordinaciji s uključenim bolnicama.

Kako je vaš projekt primljen? Jeste li dobili povratne informacije od osoba kojima ste pomogli? (Možete li navesti neki primjer?)

To je bilo vrlo intenzivno iskustvo i mnogo smo toga naučili. Prije svega, upoznali smo se s teškom situacijom izbjeglica. Najveći problem bio je jezik, kao i neki kulturni aspekti. No pomoć su nam pružili brojni volonteri koji su obavili sjajan posao kao usmeni prevoditelji i koji su djecu pratili tijekom čitavog boravka u bolnici, vožnje u kolima hitne pomoći, posjeta i obavljanja administrativnih formalnosti. Kod mnogo djece liječenje je bilo vrlo uspješno i mnoga su od njih već završila akutno liječenje i u fazi su redovne kontrole bolesti. Neka su se od njih uspjela vratiti kući. Na primjer, ovdje je slika jednog djeteta, Mikole, i njegove majke, zajedno s našom socijalnom radnicom u bolnici. Zajedno smo prošli kroz vrlo teške trenutke i najljepši je dar osmijeh na licima djece i smirenost njihovih majki.

Kako ćete ova financijska sredstva upotrijebiti za daljnje pružanje pomoći u zajednici?

Upotrijebit ćemo ih za daljnji rad. Imamo tri obitelji čija su djeca još uvijek u akutnoj fazi zbog komplikacija u liječenju. Njima su potrebni smještaj, sredstva za život i za putovanje, liječnička skrb, usluge prevođenja i druge usluge, a ostalim obiteljima treba pružiti osjećaj sigurnosti u to da smo i dalje dostupni.

Planirate li već neke nove projekte?

Da, radimo na osnivanju Paviljona Victoria, pedijatrijskog centra za palijativnu skrb, koji bi bio prvi takve vrste u Španjolskoj. To će biti mjesto za skrb o djeci s neizlječivim bolestima, djeci koja su u uznapredovaloj fazi bolesti ili koja su u zadnjim danima života. Obnovit ćemo povijesnu zgradu na vrlo simboličnom mjestu u sklopu bolnice Sant Pau u Barceloni.

Što biste savjetovali drugim organizacijama, kako mogu postići rezultate pomoću takvih aktivnosti i programa?

Smatramo da je izuzeto važno jasno utvrditi potrebe i osmisliti projekte koji se bave onime što je nužno, koliko god to bilo teško. Morate znati kako slušati, učiti, prihvatiti pomoć i povezati se s drugim organizacijama čiji je rad komplementaran s vašim. Morate cijeniti rad drugih kako biste zajedno napredovali prema istom cilju.

Mislite li da će, ako rat u Ukrajini potraje, doći do zasićenja u pogledu solidarnosti s ukrajinskim izbjeglicama?

Nažalost, aktualni događaji brzo postaju stara vijest i solidarnost koju potiču može biti kratkotrajna. No istina je i da ljudi imaju veliku sposobnost ustrajati i boriti se za prava i socijalnu pravdu.

Što organizacije civilnog društva mogu i trebaju učiniti da bi spriječile moguće zasićenje?

Pozvati vlasti da nastave pružati pomoć i da jačaju ulogu ustanova socijalne zaštite.

Može li EU u tome odigrati pozitivnu ulogu?

Može, tako da na europskoj razini promiče preporuke o suradnji vlada i uprava i olakšavanju rada nadležnih tijela. Nećemo uspjeti u postizanju našeg cilja ako administracije i nadležna tijela budu radili odvojeno, bez ikakve međusobne povezanosti. Javne uprave trebaju civilno društvo, a ono ne može i ne smije ostati na margini. Mnoge ustanove u području socijalne zaštite rade bez potpore javnih uprava. Svjesni smo da otvoren pristup i rad u mreži iziskuju ulaganje određenih napora, ali i da je to sjajna prilika za suradnju.