Stefano Palmieri
,Skupina radnika EGSO-a

Unatoč razlikama u analizi i predloženim strategijama, izvješća Enrica Lette i Marija Draghija u velikoj se mjeri preklapaju.

Uzmimo, na primjer, kohezijsku politiku. U Lettinom izvješću kohezijska politika ima središnju ulogu jer osigurava da svi građani i regije Unije imaju koristi od jedinstvenog tržišta. Naglašena je i veza između kohezijske politike i usluga od općeg interesa, koje su ključne kako bi se Europljanima omogućilo da žive i rade tamo gdje oni odaberu. S druge strane, čini se da Draghijevo izvješće umanjuje važnost kohezijske politike i socijalnu i teritorijalnu dimenziju konkurentnosti. U njemu se raspravlja o europskoj konkurentnosti bez uvažavanja teritorijalnih razlika, što upućuje na to da bi se već samim poticanjem ukupne konkurentnosti EU-a riješila regionalna pitanja. U Draghijevom se izvješću također zanemaruje činjenica da su u mnogim regijama slaba konkurentnost i nepovoljan teritorijalni položaj dvije strane iste medalje.

U oba se izvješća prepoznaje činjenica da se Unija više ne može voditi uobičajenim praksama. Hitnost i složenost današnjih kriza iziskuju znatan pomak u oblikovanju europskih politika, po mogućnosti čak i putem izmjena Ugovora. Možemo li zaista raspravljati o proširenju bez da pritom razmotrimo potrebu za dubljom političkom integracijom? Ta promjena mora uključivati i promjenu paradigme. Trenutačni višegodišnji financijski okvir (VFO) nije dovoljan. Temelji se na nešto više od 1 % BND-a Unije i ograničen je zastarjelom logikom „pravednog povrata”. Potreban je novi pristup nadahnut modelom instrumenta Next Generation EU. Na izvanredne izazove mora se odgovoriti odvažnim rješenjima, uključujući izdavanje „zajedničke sigurne imovine”, kao što smo vidjeli tijekom pandemije.

Predstojeći VFO za razdoblje 2028. – 2034. bit će test stvarnih namjera EU-a jer će se u njemu utvrditi prioriteti za idućih sedam godina. U tom je kontekstu razumno očekivati otvorenu raspravu o izazovima s kojima se EU suočava s obzirom na višestruke aktualne krize, kao i o ključnim ciljevima i zajedničkim europskim dobrima koje želi osigurati svojim građanima.

Kako je preporučeno u oba izvješća, prilikom razmatranja regulatorne reforme važno je imati na umu da je EU najnaprednije „socijalno tržišno gospodarstvo” na svijetu. Visoki gospodarski, socijalni i okolišni standardi EU-a nisu prepreka tom modelu, već su ključni za njegov uspjeh. Stoga nije moguće usporediti propise EU-a s propisima u SAD-u ili Kini. U svim nastojanjima da se pravila EU-a pojednostave trebaju se i dalje štititi radni uvjeti, sigurnost radnika, prava potrošača, socijalna i gospodarska kohezija te održivi rast.

Europa je shvatila, iako sa zakašnjenjem, da više nije dovoljno biti veliko tržište. Kako bismo napredovali, moramo težiti većem jedinstvu, uključujući dublju političku integraciju i istinski ujedinjene politike u području gospodarstva, industrije, trgovine, vanjskih poslova i obrane. Predstojeći mjeseci bit će presudni za oblikovanje budućnosti Europe.