Mlada aktivistica za klimatska pitanja i ljudska prava i suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate Adélaïde Charlier navodi sve manjkavosti klimatskog sporazuma postignutog na zasjedanju COP 29 u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu. Mnogi ga smatraju simbolom narušenog povjerenja i klimatske nejednakosti – COP 29 izazvao je veliko razočaranje ranjivih nacija i civilnog društva.

Nedavno zasjedanje COP 29 u Bakuu podijelilo je svijet, a ranjive nacije i civilno društvo izrazili su duboku frustraciju jer se osjećaju izigrano. Iako je postignut dogovor da se do 2035. za pomoć zemljama u razvoju u prilagodbi klimatskim promjenama izdvaja 300 milijardi USD godišnje, taj je iznos nevjerojatno malen u odnosu na hitne potrebe onih koji se nalaze na prvoj liniji klimatske krize.

„Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum”

Harjeet Singh, direktor za globalni angažman u okviru inicijative za izradu sporazuma o neširenju fosilnih goriva, 24 sata prije postizanja konačnog sporazuma izjavio je: „Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum.” Njegova izjava odražava sve veće napetosti među pogođenim zemljama, civilnim društvom i bogatijim zemljama. Završetak konferencije u nedjelju vratio nas je u realnost u vidu samo jednog financijskog cilja: 300 milijardi USD godišnje do 2035. Taj je cilj daleko ispod onoga što su ranjive nacije zajednički tražile (1,3 bilijuna USD da pokriju svoje potrebe u pogledu prilagodbe, ublažavanja i suočavanja s gubicima i štetom).

Sporazum je povezan s novim zajedničkim kvantificiranim ciljem, koji je namijenjen financiranju klimatske tranzicije u zemljama u razvoju. Iako je tri puta veći od ciljne vrijednosti od 100 milijardi USD utvrđene 2009., koja je dosegnuta s dvije godine zakašnjenja (krajem 2022.), iznos je i dalje više nego nedovoljan. Kad bismo uračunali inflaciju, obveza u iznosu od 100 milijardi USD iz 2009. iznosila bi 258 milijardi USD do 2035., što znači da stvarno povećanje iznosi samo 42 milijarde USD. Poziv najranjivijih nacija je jasan: „Potrebni su bilijuni, a ne milijarde”.

Struktura predloženog financijskog cilja jednako je razočaravajuća kao i sam iznos. Nema posebnih obveza u pogledu mehanizama javnog financiranja, kao što su bespovratna sredstva ili subvencije, koji su prijeko potrebni zemljama globalnog juga.

Osim toga, ne postoje podciljevi u pogledu adekvatnog financiranja ublažavanja, prilagodbe i suočavanja s gubicima i štetom. Nepostojanje jasne usmjerenosti na prilagodbu u kombinaciji s nerazmjerno snažnim naglaskom stavljenim na ublažavanje, koje prvenstveno financiraju multilateralne razvojne banke i privatni sektor, ukazuje na činjenicu da i dalje nismo izvukli pouke iz 2009., kad je prilagodba bila znatno nedovoljno financirana, što je dodatno pogoršano nepostojanjem odgovornosti i namjenskog financiranja za gubitke i štetu.

Nadalje, iako se spominju gubici i šteta, to se čini nejasno i površno, umjesto da se oni smisleno integriraju u sporazum. Okvir ostavlja i jasnu mogućnost znatnog oslanjanja na privatno financiranje, uključujući javno-privatna partnerstva, privatna ulaganja sa smanjenim rizikom koja se podupiru javnim sredstvima i potpuno privatna ulaganja, koja se aktivno potiču.

Zanemarivanje povijesne odgovornosti

Osim nedostatnog financiranja, sporazum je razotkrio duboke pukotine u klimatskoj diplomaciji. Bogatije nacije ignoriraju načelo diferencirane odgovornosti i prebacile su dio financijskog opterećenja na ranjive zemlje koje ionako snose najveći dio posljedica klimatskih promjena. Države poput Indije, Kube, Bolivije i Nigerije izrazile su svoju ljutnju i optužile bogate zemlje da nisu platile svoje povijesne emisije stakleničkih plinova.

To je ozbiljno narušilo međusobno povjerenje, a napetosti su dosegnule najvišu razinu u povijesti pregovora u okviru COP-a. Trenutačni iznos od 300 milijardi USD beznačajan je u usporedbi s iznosom od 1 bilijun USD koji su stručnjaci UN-a procijenili kao minimalno ulaganje potrebno za zemlje u razvoju (isključujući Kinu) do 2035.

Nepovoljan dogovor postignut pod pritiskom

Najsiromašnije i najugroženije zemlje svijeta, uključujući 45 najmanje razvijenijih zemalja i 40 malih otočnih država, u konačnici su, pod golemim političkim pritiskom, prihvatile sporazum. U tome ih je vodio strah da neće doći ni do kakvog sporazuma, posebno zbog mogućnosti da Trumpovo predsjedništvo ugrozi budući napredak u području klime. Mnogima je to bio gorak kompromis: prihvatili su nedostatno financiranje kako bi osigurali hitne mjere pomoći.

Cijena odgađanja

Taj nepovoljan dogovor nije samo udarac diplomatskim odnosima nego će i imati razorne posljedice za milijune ljudi. Ranjive nacije već su dosegnule svoje granice izdržljivosti uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta, porasta razine mora i oskudnih resursa. Vlade bogatijih država moraju prepoznati da će ulaganje u djelovanje u području klime koštati mnogo manje ako ne budemo čekali još veće katastrofalne posljedice. Priroda će nas natjerati da platimo.

Ishod konferencije COP 29 jasan je podsjetnik da klimatska kriza iziskuje odvažno i hitno djelovanje i pravdu za one koji su najviše pogođeni. Ako se doista ne obvežemo na preobrazbu, jaz između globalnog sjevera i globalnog juga svake će godine biti sve veći, čime se ugrožava sama bit globalne suradnje u području klime.

Kad pomislimo na predstojeću konferenciju COP 30, jasno je da borba za klimatsku pravdu nije ni blizu svome završetku.

Adélaïde Charlier 23-godišnja je europska aktivistica za klimatsku pravdu, poznata kao suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate, a sada i osnivačica organizacije Bridge (povezivanje politike mladih i klimatske politike). Ujedno je kandidatkinja za Forbesov popis „30 ispod 30” za 2024.