Od rata u Vijetnamu međunarodna novinarska zajednica zalaže se za objektivno ratno izvješćivanje. Drugim riječima, bez izražavanja potpore nijednoj strani. Ta nova praksa smatrala se golemim napretkom u smjeru objektivnosti, za razliku od prethodne prakse integriranog novinarstva u kojoj su izvjestitelji bili usko povezani s vojskom pojedine zemlje. Naravno, to je bilo moguće zahvaljujući gospodarskom rastu medija, ali i zbog činjenice da se većina sukoba odvijala „daleko” od sjedišta velikih medijskih kuća. Bili su to „vanjski” ratovi pa je novinarima bilo relativno lako emotivno se distancirati. Rat u Ukrajini načeo je tu teoriju i postoji velika vjerojatnost da će u bliskoj budućnosti dovesti do znatnih promjena u cjelokupnom funkcioniranju medija i njihovu odnosu s društvom i državom.

Iz aspekta komunikacije, rat u Ukrajini, koji je započeo ruskom invazijom na Krim 2014. godine, bio je prepun laži od samog početka. Međunarodne medijske kuće, i velike i male, izvještavale su o „neonacistima koji ugnjetavaju one koji govore ruski” u zapadnoj Ukrajini i tako Kremlju dale izgovor za nastavak barbarstva. Objavljivanje tih izvješća nije toliko bilo izraz nekompetentnosti dijela zapadnih medija, koliko znak da zapadni medijski sustav nije bio spreman za suočavanje s takvim valom dezinformacija koje je organizirala i financirala Moskva. Bio je to znak da Moskva koristi slobode zapadnog svijeta kako bi upravo te slobode napadala.

Kad je to postalo očito, posebno u posljednja tri mjeseca, velik je dio inozemnih novinara otvoreno stao na ukrajinsku stranu. Ne samo zato što je zemlja trenutačno izložena ničim izazvanom napadu, nego i zbog toga što su ti novinari shvatili da se njime napadaju sva načela i vrijednosti na kojima se, među ostalim, temelji sloboda izražavanja i funkcioniranje medija.

Na prvi se pogled taj izbor može smatrati „obavezom” novinarske zajednice da ostane objektivna, koliko može biti „objektivan” i „nepristran” prikaz silovatelja i njegove žrtve. Ovaj je rat jasnije nego inače pokazao da je držanje „objektivne distance” između žrtve i počinitelja uvijek u korist počinitelja.

Dilema se odnosi i na pitanje izbora između objektivnosti i moralnosti. Možda zvuči čudno, ali mnoge velike medijske kuće suočavaju se s tom dvojbom. Osim toga, pitanje je i je li „Europa”, barem onakva kakvu je vide Ukrajinci, spremna stati u obranu svojih sloboda čak i ako to iziskuje oštriju kontrolu potencijalnih kršenja tih sloboda.

Proteklih osam godina ukrajinsko društvo, a posebno novinari u Ukrajini, svjesni su činjenice da Ruska Federacija – a odsad to vrijedi i za svaku drugu silu koja radi protiv europskih načela i vrijednosti – vjeruje da se naša sloboda izražavanja i mediji kao institucija mogu koristiti kao ratno sredstvo i iskoristiti protiv nas.

Unatoč vojnoj invaziji Ukrajinci su posljednjih osam godina prikazivani i kao odgovorni ili suodgovorni za tu situaciju. Prikazivani su kao počinitelji iako su zapravo bili žrtve. Jedna od posljedica toga mogla se vidjeti na bojištu – manje sankcija protiv Rusije, kašnjenje u opskrbi Ukrajine oružjem itd. Čini se da se ta situacija sada mijenja, ne samo zahvaljujući radu novinara, koji pomažu u otkrivanju kolosalnih ruskih laži, već i zbog činjenice da mnogi novinari ponovno otkrivaju svoju ulogu u društvu. Njihova uloga nije samo uloga glasnika bez stava, već uloga središnjeg nervnog sustava društva koji pomaže, među ostalim, da se odgovori na jedno jednostavno pitanje: Gdje je dobro, a gdje zlo?

Kostas Onišenko

Kostas Onišenko grčki je novinar koji živi i radi u Ukrajini kao dopisnik grčkih medija.