Aurélie Vauthrin-Ledent: Da, kultura je svakako ključna!

Rođena sam 28. ožujka 1981. i u svih mojih 40 godina života riječ „ključno“ nikad se nije toliko često spominjala uz riječ „kultura“ kao tijekom ove zdravstvene, a slijedom toga i gospodarske krize. Jasno je da će se nakon krize mnoge naše paradigme promijeniti. Morat ćemo temeljito preisipitati brojne stavove u svim područjima društva.

Dakle, riječ „ključno“ pojavila se jer smo mi kulturnjaci najprije bili smješteni u kategoriju djelatnosti koje „nisu ključne“. I upravo zbog toga što su nas kategorizirali kao "ne-ključne" začeo se nezaustavljiv pokret koji neumoljivo napreduje ka snažnijoj i široj osviještenosti.

Da, suprotno svim očekivanjima, svijet umjetnosti i kulture, dosad skriven i gurnut u sjenu, ponovo se našao pod reflektorima, okupan čudnom i gorkom svjetlošću.

Ja sam žena od kulture. Njome se hranim i stvaram je. Glumica sam, pjevačica, redateljica, spisateljica, profesorica drame i francuskog jezika, urednica belgijskog frankofonog kazališta, programska direktorica festivala, posebno me zanimaju likovna umjetnost, scenografija te umjetnost pokreta i plesa. Ne bojim se ni zasukati rukave te katkad obaviti i „prljave poslove”, poslove koji su često devalorizirani u očima naših društava. Ne bojim se raditi. Upravo me rad izgradio. To je najveća vrijednost koju su mi roditelji usadili. Ali kultura je moj treći roditelj. Kultura je moja unutarnja struktura, moje vezivno tkivo. Pridonijela je dubinskim pomacima u meni, promjenama, unutarnjim preobratima i previranjima, otvorila mi je um, ali prije svega srce. Najljepša putovanja mog života bile su neprocjenjive minute violončela koje budi moje emocije, Shakespearea koji pleše u maglici duša koje pozorno prate, beskonačnih slika zagonetne dubine na nekom zidu ili u muzeju. A tek čudnovat svijet kazališta, koji nije samo scenska izvedba i tekst, već i svijet pluralizma i složenosti, koji obuhvaća od marioneta do improvizacije, preko umjetnosti govora i pokreta tijela. U kazalištu ima toliko disciplina i podžanrova koliko u medicini.

Dakako, već godinu dana stojimo na mjestu. Naša djelatnost vapi u mukama. Muči nas najprije moralna patnja, a zatim i ekonomska zbog neaktivnosti izvedbenih djelatnosti i duboke financijske krize. Izvedbene djelatnosti premalo su poznate, ali njihov je spektar širok. Pisci, redatelji, glumci, kostimografi, dramaturzi, tehničari za rasvjetu i ozvučenje, tehničari za izradu kulisa, scenografi, šminkeri, asistenti i sva zanimanja predprodukcije i postprodukcije: emitiranje, komunikacija, promidžba, prijem gledatelja, rezervacije, popis nije iscrpan.

Valja uzeti u obzir, što je možda još i važnije, i patnju publike, patnju ljudi. Publika, kojoj preostaju Netflix ili knjige, prebrzo bira vizualnu zabavu, taj jednostavan i jedinstven dio kulture. Umjesto druženja i otvaranja prema drugima, jedino što se nudi je osama, bez trenutaka živog smijeha i dalekih putovanja u udobnosti crvenih baršunastih sjedala.

A tek patnja koja dolazi jer više ne učimo, ne učimo od kulture – naše najbolje životne učiteljice!!!

Riječ „ključno“ sada je posvuda i povezuje se s našim kulturnim djelatnostima zbog one prve negativne karakterizacije, kad su nas naši vladajući nepravedno opisali kao „ne-ključne“. Nije da se bunim, već gajim ludu nadu, a svaka je nada luda, tu nepokolebljivu nadu za budućnost. Nadu da će obični ljudi u bliskoj budućnosti svakako shvatiti da, govoreći o kulturi, prvo i osovno govorimo o nečem „ključnom“.

Dakle, htjeli su nas zakopati, ali mi smo proklijali i upravo sijemo sjeme kulture kakvu dosad nismo vidjeli... Budućnost će nam to potvrditi, čvrsto u to vjerujem, sasvim sam uvjerena. Nakon ove krize, nijedan dio kulture više nikad neće biti devaloriziran.

Aurélie Vauthrin-Ledent