U ovom broju:

• Andrej Gnjot: Neprijatelj naroda – kako Bjelorusija progoni svoje novinare
• Delegacija EGSO-a na zasjedanjima COP16 i COP29: Režemo granu na kojoj sjedimo
• Adélaïde Charlier: Razočaranje se mjeri u milijardama: zasjedanje COP 29 nije donijelo klimatsku pravdu
• Luz Haro Guanga: Borba za zdrav planet pitanje je života i smrti
• Mariya Mincheva: Trošak nepripadanja šengenskom prostoru – visok za Bugarsku i Rumunjsku, ali i za jedinstveno tržište EU-a
   

Nagrada EGSO-a za civilno društvo, čija je tema 2021. bila djelovanje u području klime, te je godine bila dodijeljena belgijskoj udruzi Djedovi i bake za klimu (niz. Grootouders voor het Klimaat) kao priznanje za kampanju pod nazivom „Naša štednja za njihovu budućnost”. Svrha kampanje bila je potaknuti belgijske bake i djedove, kojih ima oko 2,4 milijuna, da svoju štednju, koja se tada procjenjivala na oko 910 milijardi eura, preusmjere na održivije projekte. EGSO info s tom je udrugom razgovarao o trenutnom stanju u pogledu klime i održivih financija, kao i o očekivanjima i planovima za budućnost.

Prošle su tri godine. Uočavate li rezultate vaše kampanje? Što općenito mislite o trenutnom stanju u pogledu klime i održivih financija u Belgiji? Je li postignut napredak i postaju li građani svjesniji važnosti tog pitanja?

EGSO-ova nagrada donijela nam je važno priznanje i podršku. Često smo je spominjali u kontaktima s vladom, drugim organizacijama za pomoć i našim građankama i građanima. Ta nam je nagrada pomogla da uspostavimo više kontakata i dodatno razvijemo kampanju, i u odnosima s drugim bakama i djedovima i u odnosima s mlađim generacijama. Osmislili smo prezentacije, radionice i niz predavanja o održivom financiranju.

Shvatili smo da to još uvijek nije jednostavna tema, ali da je u Europi poduzeto nekoliko važnih zakonodavnih koraka (taksonomija, zeleni plan, Direktiva o korporativnom izvješćivanju o održivosti, Direktiva o dužnoj pažnji za održivo poslovanje itd.), što znači da sada i poduzeća i sektori pokreću sve više inicijativa na koje se možemo oslanjati. To nam ulijeva nadu, a i prijeko je potrebno, kao što je nažalost vidljivo iz (nezadovoljavajućeg) ishoda COP-a u Bakuu.

Iz nedavno objavljene studije saznali smo da je naš rad na senzibilizaciji građana i dalje vrlo bitan. Samo 5 do 15 % ulagača iskorištava svoje pravo da od financijskih institucija traži da uzimaju u obzir njihove preferencije u pogledu održivosti. To znači da moramo nastaviti raditi na tom pitanju.

Što očekujete od konferencije COP29? Sudjelujete li u njoj, ako ne izravno, u vidu potpore za 12-godišnjeg dječaka Ferrea i njegovog djeda i baku? Smatrate li da je financiranje borbe protiv klimatskih promjena presudno pitanje za pravednu tranziciju?

COP29 upravo je završio. Od samog smo početka pružali punu potporu – i financijsku i u svrhu komunikacije – 12-godišnjem Ferreu, koji je otputovao u Baku sa svojim djedom i bakom, članovima naše udruge, kako bismo osigurali da se i dalje čuje glas djece. Željeli bismo zahvaliti svim drugim bakama i djedovima, kao i tijelima vlasti, koji su pomogli da se to putovanje ostvari.

Konferencija COP29 morala je biti posvećena financiranju borbe protiv klimatskih promjena jer je to pitanje doista od presudne važnosti za pravednu tranziciju. Nažalost, u Bakuu to nije bilo dovoljno vidljivo. Naša je poruka i dalje ista: novca ima i od onih koji njime raspolažu tražimo da odrade svoj dio i iskoriste ga na održiv način u interesu budućnosti naše unučadi.

Koje najnovije projekte vaše udruge biste željeli spomenuti? Pripremate li neke nove projekte?

Još uvijek imamo nade za budućnost. Za našu udrugu 2025. godina, u kojoj se obilježava 10. godišnjica potpisivanja Pariškog sporazuma, bit će godina kada ćemo apelirati na brojne bake i djedove koji su članovi velikih organizacija za starije osobe u Flandriji. U tijeku su pripreme u sklopu kojih desetke „djedova i baka za klimu” obučavamo da sa samopouzdanjem vode rasprave o klimi i da budu spremni obratiti se drugima i saslušati ih.

Osmislili smo niz radionica, uključujući radionicu o održivoj štednji i ulaganju, koje besplatno nudimo svim lokalnim podružnicama organizacija za starije građane. Već smo naišli na puno entuzijazma. Krajem studenog 2025. održat ćemo veliko završno događanje za koje se nadamo da neće biti kraj već početak preuzimanja odgovornosti za budućnost.

Hugo Van Dienderen je suosnivač i supredsjednik udruge Djedovi i bake za klimu, koja je osnovana 2019. kao nezavisni pokret starijih osoba, uglavnom baka i djedova, koji budućim generacijama žele ostaviti svijet u kojem se može živjeti.

Na slici: Ferre i njegovi „djed i baka za klimu” na konferenciji COP29 u Bakuu. Ferre je imao priliku brojnim osobama iznijeti svoju zabrinutost u pogledu klimatske krize.

Možemo li spasiti svijet održivim ulaganjima? Suočen s brojnim ekološkim i društvenim izazovima, financijski sektor prolazi kroz izvanrednu transformaciju, zbog čega dr. Brigitte Bernard-Rau sa Sveučilišta u Hamburgu razmatra opciju ulaganja s učinkom, novu snažnu strategiju ulaganja. Ta strategija, koja predstavlja temeljnu promjenu u načinu na koji razmišljamo o ulozi kapitala i financija u društvu, dovodi u pitanje tradicionalnu ideju da ulagači moraju birati između stvaranja dobiti i postizanja promjena.

Piše Brigitte Bernard-Rau

U svijetu koji se suočava s dosad nezabilježenim okolišnim i socijalnim izazovima, od klimatskih promjena i gubitka biološke raznolikosti do sigurnosti opskrbe hranom, nejednakosti, dobrobiti i zdravstvene skrbi, financijski sektor prolazi kroz izvanrednu transformaciju. Ulaganje s učinkom postalo je moćan pristup koji dovodi u pitanje tradicionalnu ideju da ulagači moraju odabrati između stvaranja dobiti i postizanja promjena. No, što je točno ulaganje s učinkom i kako se razlikuje od drugih oblika održivog financiranja?

Razumijevanje ulaganja s učinkom

Ulaganje s učinkom u svojoj biti predstavlja temeljnu promjenu u načinu na koji razmišljamo o ulozi kapitala i financija u društvu. Kako je definirala Globalna mreža za ulaganja s učinkom, ulaganje s učinkom strategija je ulaganja koja obuhvaća „ulaganja s namjerom stvaranja pozitivnog, mjerljivog socijalnog i okolišnog učinka uz financijski povrat”. Međutim, ta naizgled jednostavna definicija u suprotnosti je sa složenosti transformativnog potencijala ulaganja s učinkom.

Kako bismo u potpunosti razumjeli posebnu ulogu ulaganja s učinkom u modernom financiranju, koje se temelji na materijalističkom pristupu, potrebno je vidjeti gdje se ono nalazi u širem spektru investicijskih pristupa. Na jednom kraju spektra imamo tradicionalna ulaganja, pri čemu financijski povrat i maksimalno povećanje dobiti imaju primat, a socijalna ili okolišna pitanja ne igraju nikakvu ulogu u donošenju odluka. Kako se približavamo drugoj strani spektra nailazimo na sve sofisticiranije pristupe uključivanju socijalnih i okolišnih čimbenika uspješnosti, što omogućuje niz održivih financijskih ulaganja. Među njima, ulaganje s učinkom predstavlja ultimativnu strategiju ulaganja kojom se potiču pozitivne i transformativne promjene kroz povezivanje financijskog povrata sa socijalnim i okolišnim ciljevima.

Ukratko o ulagačkim pristupima:

• tradicionalna ulaganja usmjerena su isključivo na financijski povrat, pri čemu se zanemaruju socijalni i okolišni čimbenici. Ona su već dugo temelj tržišta kapitala;
• uključivanje okolišnih, socijalnih i upravljačkih čimbenika obuhvaća okolišne, socijalne i upravljačke čimbenike kao pokazatelje rizika u odlukama o ulaganjima, ali ih ne smatra primarnim pokretačima ulaganja;
• održivo financiranje uključuje okolišne, socijalne i upravljačke aspekte u donošenje odluka o ulaganjima i smatra održivost stvarateljem vrijednosti. Njime se podupiru ulaganja kojima se rješavaju izazovi održivosti i ono donosi pozitivne društvene i okolišne promjene. Uključuje i ulaganje u tranziciju, financiranje onoga što je danas već prihvatljivo za okoliš (zeleno financiranje) i prijelaz na ekološki prihvatljive razine uspješnosti tijekom vremena (financiranje tranzicije);
• ulaganje s učinkom odnosi se na znatnu promjenu na financijskim tržištima, „znatno preusmjeravanje prema učinku” i bavi se pitanjem: Pridonose li ulaganja u održivost boljem svijetu? Stoga se ulaganje s učinkom pojavljuje kao pristup s najizraženijom namjerom kojim se aktivno i s jednakim angažmanom nastoji postići financijski povrat i mjerljiv pozitivan socijalni ili okolišni učinak.

Dva aspekta ulaganja s učinkom: usmjeren na učinak i koji stvara učinak

U okviru ulaganja s učinkom postoji ključna razlika između ulaganja usmjerenih na učinak i ulaganja koja stvaraju učinak. Ta diferencijacija pomaže ulagačima da razumiju ne samo gdje novac odlazi nego i kako pridonosi pozitivnim promjenama.

• Ulaganjima usmjerenima na učinak podupiru se poduzeća koja su već pokazala da primjenjuju pozitivne okolišne ili socijalne prakse i koja su svojim poslovanjem i rezultatima dokazala svoju predanost postizanju pozitivnog učinka.
• Ulaganjima koja stvaraju učinak aktivno se stvaraju nova rješenja za socijalne ili okolišne izazove, često s naglaskom na transformaciji i sustavnim promjenama.

Ta teoretska razlika postaje stvarna primjenom u stvarnom svijetu u raznim sektorima.

Čista energija

U okviru prelaska na čistu energiju ulaganja usmjerena na učinak mogla bi uključivati kupnju udjela u etabliranim poduzećima za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora ili proizvodnju električnih vozila. Ta poduzeća svojim temeljnim poslovnim modelima već doprinose okolišnoj održivosti. S druge strane, ulaganja koja stvaraju učinak u tom istom sektoru mogla bi biti usmjerena na financiranje start-up poduzeća u ranoj fazi tehnologije baterija ili inovativnih solarnih projekata zajednice u slabije pokrivenim područjima, čime se stvaraju potpuno nova rješenja za energetske izazove.

Održiva poljoprivreda

Sektor održive poljoprivrede još je jedan ogledni primjer. Ulaganjima usmjerenima na učinak mogli bi se podupirati postojeći proizvođači ekološke hrane ili održive poljoprivredne aktivnosti, dok bi se ulaganjima koja stvaraju učinak naglasak stavio na razvoj novih tehnika regenerativne poljoprivrede ili revolucionarnih urbanih poljoprivrednih rješenja koja bi mogla preobraziti način na koji proizvodimo hranu.

Socijalni učinak

U području socijalnog učinka ulaganja usmjerena na učinak često podupiru poduzeća sa snažnim politikama raznolikosti i poštenim radnim praksama. S druge strane, ulaganjima kojima se stvara učinak mogla bi se financirati nova, cjenovno pristupačna stambena rješenja ili pionirska obrazovna tehnološka rješenja za slabije pokrivena područja, čime bi se aktivno stvorili novi putovi za socijalnu jednakost.

Postupak ulaganja: od namjere do učinka

Za uspjeh ulaganja s učinkom potreban je rigorozan postupak koji, s namjerom ostvarivanja pozitivnih socijalnih i okolišnih promjena, počinje postavljanjem jasnih ciljeva učinka. Ulagači moraju definirati konkretne okolišne ili socijalne ishode koje nastoje postići, utvrditi mjerljive ciljeve i često te ciljeve uskladiti s uspostavljenim okvirima kao što su globalni pokazatelj Ujedinjenih naroda za 17 ciljeva održivog razvoja i 169 ciljeva Programa održivog razvoja do 2030.

Ta namjera razlikuje ulaganja s učinkom od drugih oblika održivog financiranja. Za to je potrebno da ulagači usmjereni na učinak započnu postupak dubinske analize kojim se temeljito procjenjuju i financijska uspješnost i sposobnost stvaranja i mjerenja smislenih socijalnih ili okolišnih rezultata.

Financijska procjena ulaganja ustaljena je praksa potkrijepljena standardiziranim pokazateljima i pouzdanim metodologijama. Međutim, nefinancijske procjene, kao što je procjena socijalnog i okolišnog učinka, i dalje su relativno slabije razvijene te im nedostaju univerzalni okviri. Ulagači stoga moraju ići dalje od tradicionalne financijske analize kako bi procijenili koliko se poduzeće doista zalaže za učinak. To uključuje evaluaciju predanosti uprave postizanju ciljeva učinka, njihove sposobnosti učinkovitog mjerenja učinka i njihove sposobnosti transparentnog objavljivanja rezultata i izvješćivanja o njima. Postupak procjene često uključuje ispitivanje posebnih parametara učinka prilagođenih ciljevima ulaganja, čime se osigurava usklađenost s priznatim okvirima kao što su IRIS+ ili projekt upravljanja učinkom (IPP, 2024.).

Osim toga, za poboljšanje postupka dubinske analize ključno je razlikovati „učinak poduzeća” i „učinak ulagača”. Učinak poduzeća izravni su socijalni ili okolišni učinci koji proizlaze iz poslovanja i proizvoda poduzeća. Za razliku od toga, učinak ulagača utjecaj je koji ulagači imaju na ponašanje i ishode poduzeća putem svojih odluka o ulaganjima i strategija sudjelovanja. Razumijevanje te razlike ključno je za točnu procjenu ukupnog učinka ulaganja i razvoj učinkovitih praksi mjerenja učinka.

Izazovi, složenost i razmatranja

Unatoč obećanju, ulaganja s učinkom suočavaju se sa znatnim preprekama:

1. mjerenje učinka: u nedostatku standardnih mjernih parametara teško je kvantificirati ili usporediti socijalne i okolišne rezultate. Transparentnost i strogo praćenje i izvješćivanje o parametrima učinka ključni su za osiguravanje dosljednosti i odgovornosti, pri čemu je potrebno osigurati da su tvrdnje o učinku potkrijepljene dokazima;
2. izazovi pripisivanja: teško je izdvojiti učinke određenih ulaganja u kontekstu širih sustavnih promjena i pripisati ih ulaganjima. Utvrđivanje u kojoj mjeri se uočene promjene mogu izravno pripisati određenom ulaganju i dalje je jedan od najvećih izazova u području ulaganja s učinkom. Na primjer, poboljšanja u vezi s ciljem održivog razvoja br. 3 – Dobro zdravlje i dobrobit – mogla bi biti rezultat kombinacije ulaganja u zdravstvene ustanove, obrazovanje i infrastrukturu, a ne jednog ciljanog ulaganja. Potrebno je razviti metodologije kao što su protučinjenična analiza i usporedba kontrolnih skupina, ali to može zahtijevati velike količine resurse i nije uvijek izvedivo, posebno za manje projekte ili na tržištima u razvoju;
3. lažna društvena odgovornost: pretjerane ili lažne tvrdnje poduzeća ili fondova o njihovu društvenom ili okolišnom učinku potkopavaju povjerenje u sektor. Kako bi se očuvalo povjerenje i integritet u cijelom području ulaganja s učinkom, od iznimne su važnosti transparentno izvješćivanje i provjerene tvrdnje o učinku (ITF). Jasni standardi za mjerenje učinka i pouzdane metode provjere, zajedno s revizijama koje provodi treća strana i neovisnom certifikacijom, ključni su za održavanje vjerodostojnosti.

Oslobađanje transformativnog potencijala ulaganja s učinkom

Ulaganja s učinkom predvode korjenite transformacije u globalnom financiranju i predstavljaju mnogo više od samo još jedne strategije ulaganja. Utjelovljuju temeljno preoblikovanje uloge financija u društvu. Također dovode u pitanje tradicionalno uvjerenje da su financijski povrati i pozitivni socijalni i okolišni učinci dvije različite sfere.

Razvoj ulaganja s učinkom pokazao je da ulagači mogu istodobno ostvarivati profitabilan povrat i doprinijeti značajnim socijalnim i okolišnim promjenama. Kroz povezivanje svrhe s dobiti ulaganje s učinkom pruža uvjerljiv pristup financijskom sustavu koji služi i ljudima i planetu.

Brigitte Bernard-Rau postdoktorska je istraživačica i suradnica na Fakultetu za poslovne, ekonomske i društvene znanosti Sveučilišta u Hamburgu. Njezino je istraživanje usmjereno na okolišne, socijalne i upravljačke rejtinge i agencije za rejting, održivo financiranje, društveno odgovorno ulaganje, ulaganja s učinkom i društveno odgovorno poslovanje. Nedavno je objavila knjigu „Sustainability Stories: The Power of Narratives to Understand Global Challenges“ (Priče o održivosti: Snaga diskursa za razumijevanje globalnih izazova) (Springer Nature, 2024.). Knjiga sadržava više od 30 inspirativnih priča različitih autora iz cijelog svijeta, koji govore o načinima djelovanja za opće dobro i ostvarivanja pozitivnih promjena u zajednicama, profesionalnom okruženju i životima ljudi.

Mlada aktivistica za klimatska pitanja i ljudska prava i suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate Adélaïde Charlier navodi sve manjkavosti klimatskog sporazuma postignutog na zasjedanju COP 29 u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu. Mnogi ga smatraju simbolom narušenog povjerenja i klimatske nejednakosti – COP 29 izazvao je veliko razočaranje ranjivih nacija i civilnog društva.

Nedavno zasjedanje COP 29 u Bakuu podijelilo je svijet, a ranjive nacije i civilno društvo izrazili su duboku frustraciju jer se osjećaju izigrano. Iako je postignut dogovor da se do 2035. za pomoć zemljama u razvoju u prilagodbi klimatskim promjenama izdvaja 300 milijardi USD godišnje, taj je iznos nevjerojatno malen u odnosu na hitne potrebe onih koji se nalaze na prvoj liniji klimatske krize.

„Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum”

Harjeet Singh, direktor za globalni angažman u okviru inicijative za izradu sporazuma o neširenju fosilnih goriva, 24 sata prije postizanja konačnog sporazuma izjavio je: „Bolje nikakav nego nepovoljan sporazum.” Njegova izjava odražava sve veće napetosti među pogođenim zemljama, civilnim društvom i bogatijim zemljama. Završetak konferencije u nedjelju vratio nas je u realnost u vidu samo jednog financijskog cilja: 300 milijardi USD godišnje do 2035. Taj je cilj daleko ispod onoga što su ranjive nacije zajednički tražile (1,3 bilijuna USD da pokriju svoje potrebe u pogledu prilagodbe, ublažavanja i suočavanja s gubicima i štetom).

Sporazum je povezan s novim zajedničkim kvantificiranim ciljem, koji je namijenjen financiranju klimatske tranzicije u zemljama u razvoju. Iako je tri puta veći od ciljne vrijednosti od 100 milijardi USD utvrđene 2009., koja je dosegnuta s dvije godine zakašnjenja (krajem 2022.), iznos je i dalje više nego nedovoljan. Kad bismo uračunali inflaciju, obveza u iznosu od 100 milijardi USD iz 2009. iznosila bi 258 milijardi USD do 2035., što znači da stvarno povećanje iznosi samo 42 milijarde USD. Poziv najranjivijih nacija je jasan: „Potrebni su bilijuni, a ne milijarde”.

Struktura predloženog financijskog cilja jednako je razočaravajuća kao i sam iznos. Nema posebnih obveza u pogledu mehanizama javnog financiranja, kao što su bespovratna sredstva ili subvencije, koji su prijeko potrebni zemljama globalnog juga.

Osim toga, ne postoje podciljevi u pogledu adekvatnog financiranja ublažavanja, prilagodbe i suočavanja s gubicima i štetom. Nepostojanje jasne usmjerenosti na prilagodbu u kombinaciji s nerazmjerno snažnim naglaskom stavljenim na ublažavanje, koje prvenstveno financiraju multilateralne razvojne banke i privatni sektor, ukazuje na činjenicu da i dalje nismo izvukli pouke iz 2009., kad je prilagodba bila znatno nedovoljno financirana, što je dodatno pogoršano nepostojanjem odgovornosti i namjenskog financiranja za gubitke i štetu.

Nadalje, iako se spominju gubici i šteta, to se čini nejasno i površno, umjesto da se oni smisleno integriraju u sporazum. Okvir ostavlja i jasnu mogućnost znatnog oslanjanja na privatno financiranje, uključujući javno-privatna partnerstva, privatna ulaganja sa smanjenim rizikom koja se podupiru javnim sredstvima i potpuno privatna ulaganja, koja se aktivno potiču.

Zanemarivanje povijesne odgovornosti

Osim nedostatnog financiranja, sporazum je razotkrio duboke pukotine u klimatskoj diplomaciji. Bogatije nacije ignoriraju načelo diferencirane odgovornosti i prebacile su dio financijskog opterećenja na ranjive zemlje koje ionako snose najveći dio posljedica klimatskih promjena. Države poput Indije, Kube, Bolivije i Nigerije izrazile su svoju ljutnju i optužile bogate zemlje da nisu platile svoje povijesne emisije stakleničkih plinova.

To je ozbiljno narušilo međusobno povjerenje, a napetosti su dosegnule najvišu razinu u povijesti pregovora u okviru COP-a. Trenutačni iznos od 300 milijardi USD beznačajan je u usporedbi s iznosom od 1 bilijun USD koji su stručnjaci UN-a procijenili kao minimalno ulaganje potrebno za zemlje u razvoju (isključujući Kinu) do 2035.

Nepovoljan dogovor postignut pod pritiskom

Najsiromašnije i najugroženije zemlje svijeta, uključujući 45 najmanje razvijenijih zemalja i 40 malih otočnih država, u konačnici su, pod golemim političkim pritiskom, prihvatile sporazum. U tome ih je vodio strah da neće doći ni do kakvog sporazuma, posebno zbog mogućnosti da Trumpovo predsjedništvo ugrozi budući napredak u području klime. Mnogima je to bio gorak kompromis: prihvatili su nedostatno financiranje kako bi osigurali hitne mjere pomoći.

Cijena odgađanja

Taj nepovoljan dogovor nije samo udarac diplomatskim odnosima nego će i imati razorne posljedice za milijune ljudi. Ranjive nacije već su dosegnule svoje granice izdržljivosti uslijed ekstremnih vremenskih uvjeta, porasta razine mora i oskudnih resursa. Vlade bogatijih država moraju prepoznati da će ulaganje u djelovanje u području klime koštati mnogo manje ako ne budemo čekali još veće katastrofalne posljedice. Priroda će nas natjerati da platimo.

Ishod konferencije COP 29 jasan je podsjetnik da klimatska kriza iziskuje odvažno i hitno djelovanje i pravdu za one koji su najviše pogođeni. Ako se doista ne obvežemo na preobrazbu, jaz između globalnog sjevera i globalnog juga svake će godine biti sve veći, čime se ugrožava sama bit globalne suradnje u području klime.

Kad pomislimo na predstojeću konferenciju COP 30, jasno je da borba za klimatsku pravdu nije ni blizu svome završetku.

Adélaïde Charlier 23-godišnja je europska aktivistica za klimatsku pravdu, poznata kao suosnivačica belgijskog ogranka organizacije Youth for Climate, a sada i osnivačica organizacije Bridge (povezivanje politike mladih i klimatske politike). Ujedno je kandidatkinja za Forbesov popis „30 ispod 30” za 2024.

Mariya Mincheva

Iako su već 2011. godine ispunile sve uvjete za pristupanje šengenskom području, Bugarska i Rumunjska 13 godina kasnije još uvijek nemaju pravo na sve pogodnosti slobodnog kretanja. Ta nelogičnost ima političke posljedice i potiče euroskepticizam.

Na sastanku Vijeća održanom 22. studenoga u Budimpešti ministri unutarnjih poslova Mađarske, Austrije, Bugarske i Rumunjske postigli su dogovor da će „poduzeti potrebne korake” da se utvrdi datum ukidanja kontrola na kopnenim granicama, ali će to ovisiti o tome hoće li se poduzeti veći napori u suzbijanju nezakonitih migracija osoba koje pristižu zapadnobalkanskom rutom.

Šengenski sporazum od presudne je važnosti za slobodno kretanje ljudi, robe, usluga i kapitala unutar Europske unije i ključan je čimbenik njezinog gospodarskog uspjeha. Njegovim se ograničavanjem ugrožavaju konkurentnost i gospodarski rast EU-a i ometa ostvarivanje socijalne tržišne ekonomije, predviđene Ugovorima.

Države članice već godinama ponovno uvode privremene kontrole na granicama, no gospodarski i socijalni učinak tih odluka na jedinstveno tržište još nije evaluiran. Europska komisija ocjenjuje fizičke prepreke trgovini, ali to obuhvaća samo blokade granica, demonstracije i napade kamionima. Posljedice kontrola na kopnenim granicama, među ostalim i graničnih kontrola koje su ponovo privremeno uvele države članice šengenskog područja, ne uzimaju se u obzir.

Vijeće je 2023. pristalo da se kontrole na unutarnjim zračnim i morskim granicama s Bugarskom i Rumunjskom ukinu 31. ožujka 2024. Međutim, kontrole na unutarnjim kopnenim granicama su zadržane, a datum njihovog ukidanja nije određen, što je poduzećima prouzročilo znatne troškove i spriječilo ih da u potpunosti iskoriste prednosti jedinstvenog tržišta.

Kad bi poduzeo korake da Bugarsku i Rumunjsku u potpunosti integrira u šengensko područje EU bi mogao povećati svoju unutarnju koheziju, ojačati svoju konkurentnost i ujedno podržati temeljna načela slobode kretanja i solidarnosti na kojima se temelji europski projekt.

Europski parlament tvrdi da bi nepripadanje šengenskom području moglo utjecati na očekivanja tržišta u pogledu statusa tih zemalja u EU-u. Takav politički signal mogao bi utjecati na prinose od državnih obveznica, cijene financijske imovine i kamatne stope s kojima se suočavaju poduzeća i kućanstva, pa i naštetiti realnom gospodarstvu.

Obje zemlje svake godine plaćaju milijarde eura zbog povećanih logističkih troškova, kašnjenja u isporuci robe i opreme i povećanih troškova goriva i vozača. Ti izravni troškovi neizbježno se putem viših cijena prenose na potrošače, što utječe na fizičko i mentalno zdravlje radnika i radnica.

Takva situacija otežava turizam, a ometa i slobodno kretanje radne snage, čime se bugarskim i rumunjskim radnicima i radnicama ograničavaju mogućnosti traženja zaposlenja u susjednim državama članicama EU-a. To ograničenje pogađa građevinski, poljoprivredni i uslužni sektor, koji se u velikoj mjeri oslanjaju na sezonske i privremene radnike.

U svojem izvješću o budućnosti jedinstvenog tržišta Enrico Letta poziva na čvrsto suprotstavljanje svakom pokušaju ograničavanja slobode kretanja među državama članicama, uključujući tehnička ograničenja na prometnim koridorima i u cestovnom prometu i svaku suspenziju Šengenskog sporazuma.

Krajnje je vrijeme da Vijeće odredi datum ukidanja kontrola na kopnenim granicama između Bugarske, Rumunjske i drugih država članica šengenskog područja. Konačna odluka o tom pitanju očekuje se na sastanku EU-ovog Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove, koji će se održati 12. prosinca.

Bugarska i Rumunjska plaćaju visoku gospodarsku i političku cijenu jer se šengenski režim na njih primjenjuje samo djelomično, što negativno utječe i na konkurentnost i gospodarski rast EU-a. Krajnje je vrijeme da Vijeće EU-a odredi datum ukidanja kontrola na kopnenim granicama između tih dviju zemalja i drugih država članica šengenskog područja, piše Mariya Mincheva, izvjestiteljica za mišljenje „Cijena koju jedinstveno tržište plaća za neuključivanje zemalja u šengensko područje – Bugarska i Rumunjska”.  (ll)

Godina napretka i obećanja: razmišljanja predsjednika Olivera Röpkea

Dok se 2024. bliži kraju, razmišljam o toj godini u kojoj je Europski gospodarski i socijalni odbori (EGSO) ostvario značajna postignuća. Zajedno smo jačali glas civilnog društva i demokratska načela i borili se za održivost u Europi i svijetu.

Jedan od naših ključnih trenutaka bilo je pokretanje inicijative za članove i članice iz zemlje kandidatkinje, u okviru koje smo predstavnike i predstavnice iz zemalja kandidatkinja uključivali u EGSO-ove postupke savjetovanja. Ta inicijativa iznova potvrđuje da predano radimo na procesu proširenja koji je transparentan i temelji se na zaslugama i tako buduće države članice pripremamo za potpuno sudjelovanje u oblikovanju EU-a.

Potpisivanjem memoranduma o razumijevanju s brazilskim Vijećem za održivi gospodarski i socijalni razvoj proširili smo globalna partnerstva i ojačali suradnju u području održivog razvoja i demokracije, što potvrđuju sastanci koje sam održao s predsjednikom Lulom da Silvom. . EGSO je imao središnju ulogu na socijalnom samitu skupine G20 održanom u Rio de Janeiru, gdje je zajedno s predsjednikom Lulom i brazilskom vladom zagovarao reformu upravljanja i pojačanu socijalnu zaštitu. U sličnom duhu, u našem partnerstvu s Afričkom unijom, formaliziranom zajedničkom deklaracijom na sastanku na vrhu UN-a o budućnosti, ističe se uključivo globalno upravljanje i pravedno djelovanje u području klime. Te globalne inicijative ističu sve veći utjecaj EGSO-a u rješavanju zajedničkih izazova.

U Europi, Tjedan civilnog društva pokazao je da je za oblikovanje budućnosti EU-a važan angažman na lokalnoj razini. Na Forumu za proširenje na visokoj razini potvrdili smo da se proširenje ne odnosi samo na širenje granica, već i na produbljivanje zajedničkih vrijednosti. Na sastancima s čelnicima kao što je albanski premijer Edi Rama nastojalo se osigurati da središnju ulogu u pregovorima o pristupanju EU-u ima civilno društvo. Usto, na sastanku Predsjedništva EGSO-a u Varšavi vođene su rasprave o digitalnoj transformaciji, u kojima je tehnološki napredak usklađen s europskim vrijednostima pravednosti i pravednosti. Tim se naporima postavljaju temelji za predstojeće poljsko predsjedništvo EU-a.

U 2025. i dalje ćemo biti usmjereni na jačanje participativne demokracije, unapređenje socijalne pravde i suočavanje s globalnim izazovima kao što su klimatske promjene i digitalizacija. EGSO će nastaviti neumorno raditi na tome da ostvari Europu koja pažljivo sluša, nadahnjuje i nikoga ne zapostavlja.

Neka nam iduća godina svima donese mir, napredak i blagostanje. 

„Mi, žene iz ruralnih krajeva, ne želimo biti predmet sažaljenja ili suosjećanja, želimo da nas se prizna i cijeni kao saveznice u postizanju održivog razvoja. Da bismo mogle ostati u svojim regijama i nastaviti hraniti svijet, treba nam osigurati mogućnosti i kvalitetne osnovne usluge”, izjavila je Luz Haro Guanga, ekvadorska poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC), koja je nedavno sudjelovala u EGSO-ovoj raspravi o temi „Žene i trostruka kriza planeta”. U svojem intervjuu s EGSO Infoom Haro Guanga govorila je o posljedicama klimatskih promjena u Latinskoj Americi i o tome zašto, unatoč nazadovanju na konferenciji COP 16, u borbi za održiviji i zdraviji planet nema ni prostora ni vremena za pesimizam.

Vaša organizacija, RedLAC, sudjelovala je na konferenciji COP 16. Jeste li razočarani rezultatima konferencije s obzirom na to da nije postignut konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti? Je li na konferenciji COP 16 išta postignuto?

Haro Guanga: Kao žena iz ekvadorskih ruralnih područja od 1980-ih borim se za prava svojih ruralnih sestara u Ekvadoru. Među poukama koje sam izvukla u tih gotovo 40 godina borbe jest to da društveni procesi zahtijevaju goleme napore, da je izravna korist rijetka i, prije svega, da trebate biti nepokolebljivi, dosljedni i ustrajni. Bilo bi sjajno da smo uspjeli postići konsenzus o financiranju zaštite prirode i bioraznolikosti, no uvjerena sam da su glasovi tisuća muškaraca i žena iz urbanih i ruralnih područja, koji su kao bujica sićušnih zrnaca pijeska doprli do konferencije COP 16, osvojili srca i duše onih koji prethodno nisu željeli podržati hitno djelovanje u području klime.

Nismo postigli svoj cilj, ali moramo nastaviti insistirati da vlasti svakog grada, zajednice i države prime na znanje stvarno stanje stvari i da na temelju svoje osobne i političke volje, kao i tehničkih resursa, donesu najbolje odluke kako bi se u budućnosti izbjegli smrtni slučajevi uzrokovani glađu zbog današnjeg nedjelovanja.

Kako klimatske promjene utječu na žene iz autohtonih i ruralnih područja Latinske Amerike?

Željela bih istaknuti neke činjenice iz dokumenta koji je na temelju dijaloga sa 70 čelnica iz 16 zemalja sastavila Međuamerička komisija žena (CIM) Organizacije američkih država (OAS). Proces dijaloga započeo je u rujnu 2024. Dokument je predstavljen na konferenciji COP 16 i u njemu su iznesena mišljenja žena iz ruralnih područja.

Iako je zaključeno da su klimatske promjene realnost u svim zemljama, uključujući zemlje Sjeverne i Južne Amerike, i da uzrokuju ozbiljne posljedice, izdvojene su četiri klimatske pojave.

Dugotrajne suše: neke su zemlje izvijestile da u pojedinim mjesecima imaju vrlo malo padalina, a južnije zemlje da ih pogađaju višegodišnje suše.

Temperature znatno više od normalnih: u kombinaciji sa suhoćom tla, to doprinosi izbijanju brojnih požara (spontanih i namjerno podmetnutih), a sve to pogoršavaju suhi klimatski uvjeti, koji utječu na život i biološki raznolike sustave. Na primjer, za vrijeme sastanka u Brazilu, u državi Piauí prijavljeno je 300 aktivnih požara.

Oluje: spomenuto je da su kiše obilne, da padaju u vrlo kratkim razdobljima i da ih često prate snažne oluje. Sudionici iz Srednje Amerike, Meksika, Dominikanske Republike i obalnog dijela Kolumbije rekli su da na njihova područja utječu jači intenzitet i povećana učestalost uragana i tropskih oluja.

Promjene u obrascima padalina: na svim se sastancima mogla čuti fraza „kiša pada kad je najmanje očekuješ”, a sudionici iz južnih i andskih područja govorili su o neočekivanim mrazovima, tučama i snijegu. Općenito, zabilježeno je da godišnjih padalina ima manje, ali da su kiše obilne i da uzrokuju poplave i prirodne katastrofe, što pogubno djeluje na ljudske živote, infrastrukturu, ceste i usjeve, a negativno utječe i na životne uvjete, uglavnom u ruralnim područjima. Jedan sudionik to je sažeo rekavši „kiša je ponekad zastrašujuća”.

S druge strane, primjenjuju se neodržive prakse koje iscrpljuju prirodne resurse. Najviše brinu i najčešće se spominju sječa i deforestacija šuma i mangrova, podmetnuti šumski požari, neadekvatno baratanje vodnim resursima, zagađenje, promicanje intenzivnih, ekspanzivnih i vodno intenzivnih aktivnosti i aktivnosti koje onečišćuju te pretjerana upotreba agrokemikalija, herbicida i pesticida.

Jedan od istaknutih aspekata bilo je nedjelovanje nekih lokalnih i nacionalnih vlada koje nisu razvile regulatorne okvire za suzbijanje destruktivnih aktivnosti i promicanje održivih proizvodnih strategija. Neke pak zemlje imaju propise, ali ih ne provode zbog korupcije ili osobnih političkih interesa vlasti.

Stoga se međunarodne čelnike i čelnice poziva da izvrše veći pritisak na države kako bi se uskladile sa sporazumima o bioraznolikosti i klimatskim promjenama koje su potpisale.

Jeste li optimistični ili pesimistični u pogledu smjera u kojem se kreće borba za zaštitu klime i okoliša? Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo učiniti?

Ako si ne postavimo zahtjevne ciljeve, nećemo postići značajne rezultate. Dokle god na nas utječu klimatske promjene, a utječu sve brže i sve jače, moramo se boriti za to da donositelji odluka posvete pozornost onim temeljnim aspektima koji zahtijevaju prioritetno djelovanje, ne samo u smislu financiranja već i u smislu koordinacije i suradnje, i da to čine s manje egoizma i stranačke političke revnosti.

Ja sam optimist i smatram da, ako nastavimo insistirati, biti glasni i održavati dugotrajne društvene procese i ako uspostavimo strateške saveze u obje Amerike i u ostatku svijeta, možemo utjecati na javne politike i osigurati da oni koji donose odluke ili su na pozicijama moći svoju zadaću vrše u uvjerenju da hitno treba suzbijati klimatske promjene i istodobno smanjiti djelovanje koje ubrzava njihov štetan i destruktivan učinak na naš planet (npr. požari, obrađivanje samo jednog usjeva, neselektivna upotreba insekticida i kemikalija, uništavanje vodnih bazena, neselektivno ribarenje, uništavanje izvora vode, neispunjavanje obveza u pogledu pročišćavanja otpadnih voda itd.).

Pesimizam će oslabiti naš glas i u konačnici nas navesti da odustanemo od svog rada i borbe. Unatoč negativnim okolnostima, u borbi za održiviji i zdraviji planet ne smijemo gubiti vrijeme ni ostavljati prostor za pesimizam. To je pitanje života i smrti za sadašnje i buduće generacije.

Već smo trebali početi djelovati, ali nije kasno da počnemo mijenjati stavove i preuzimati obaveze za dobrobit svih ljudi.

Luz Haro Guanga ekvadorska je poljoprivrednica i izvršna tajnica Mreže žena u ruralnim područjima Latinske Amerike i Kariba (RedLAC) i predsjednica tehničkog ogranka RedLAC-a u Ekvadoru pod nazivom FUNMUJERURAL-E. RedLAC je socijalna organizacija koju čini više od 200 ruralnih ženskih organizacija s područja Latinske Amerike i Kariba. Osnovana je 1990-ih godina u Argentini i svrha joj je promicati učinkovito građansko i političko sudjelovanje žena u ruralnim područjima. Zahvaljujući dugogodišnjim naporima RedLAC-a Organizacija američkih država (OAS) proglasila je razdoblje od 2024. do 2034. „Međuameričkim desetljećem za prava svih žena, adolescentica i djevojčica u ruralnim područjima Sjeverne i Južne Amerike”.

Andrey Gnyot

Da biste u Bjelorusiji završili u zatvoru, dovoljno je da odaberete pogrešno zanimanje. Pokazalo se da zbog takve fatalne pogreške možete biti uhićeni čak i usred Europe, primjerice u Srbiji. A jedna prestižna međunarodna organizacija kao što je Interpol to će i olakšati. Iz mojih riječi izviru sarkazam i gorka istina, ali ne pretjerujem. Moje je ime Andrey Gnyot. Ja sam bjeloruski redatelj, novinar i bivši politički zatvorenik. Ovo je moja priča.

Novinar sam odlučio postati 1999. godine. Televizija i radio bili su moja strast, moj san i moj hobi. Jesam li sa svojih 17 godina mogao zamisliti da će u mojoj zemlji neovisno novinarstvo biti proglašeno ekstremizmom i da će svi drugi mediji biti svedeni na širenje propagande? Ne, nitko od nas to nije očekivao u Europi u 21. stoljeću. Ali upravo je to današnje stanje u diktatorskoj Bjelorusiji: u zemlji ne postoji nijedna nezavisna medijska kuća. Sve su medijske strukture u vlasništvu države. Država ima strogu kontrolu nad uredničkom politikom, koja je vrlo jednostavna: hvali se samoproglašena Lukašenkova vlast, a svaka osoba koja se to usudi kritizirati, čak i na konstruktivan način, proglašava se „neprijateljem naroda”, što je floskula posuđena iz komunističke prošlosti.

Priča počinje s naivnim mladićem koji je diplomirao novinarstvo i sredinom 2000-ih pokušao pronaći svoje mjesto u toj branši. Tijekom i nakon studija stekao sam bogato praktično iskustvo na televiziji i radiju i točno sam znao što sam želio. Ali sve su prilike brzo nestajale: privatne radio stanice ili su se zatvarale ili ih je preuzimala država, a nezavisne televizijske postaje nisu mogle ni dobiti frekvenciju za emitiranje. Izbora je bilo malo: baviti se propagandom ili izbjegavati osjetljiva pitanja i ograničiti se na bezazleno zabavljanje publike. Novinarstvo je u Bjelorusiji preživjelo samo zahvaljujući nekoliko novina i neovisnih internetskih portala. Brojni novinari napustili su svoje zvanje, a mnogi su bili izloženi represiji. Bjelorusko Ministarstvo informiranja redovito je izdavalo upozorenja medijima, a samo tri upozorenja bila su dovoljna da im se oduzme dozvola za rad. Prema podacima Bjeloruskog udruženja novinara, od 2020. do 2024. broj novina smanjio se za 21 %. Na bjeloruskom tržištu ostale su samo bezopasne publikacije, primjerice one namijenjene vlasnicima vikendica i ljubiteljima viceva i križaljki. Vlasti su zatvorile sve neovisne publikacije koje su se bavile društveno-političkim pitanjima ili su one same odlučile da više neće izlaziti jer više nisu mogle raditi svoj posao.

Na sreću, ja sam uspio pronaći kompromisno rješenje: javno sam preusmjerio svoju karijeru na redateljstvo i kreativni rad, u čemu sam bio vrlo uspješan. Istovremeno sam nastavio novinarski rad kao volonter, ali pritom nisam otkrivao svoje ime kako ne bih bio otkriven. To se pokazalo kao uspješna taktika. Koristeći se svim svojim iskustvom i profesionalnim kontaktima, od 2020. nabavljao sam videosnimke o aktualnim događanjima za neovisne medije, a i sudjelovao sam u građanskom i političkom aktivizmu: postao sam suosnivač građanskog pokreta za ljudska prava „Slobodno udruženje sportaša Bjelorusije SOS.BY”. Smatram da me se ne može optužiti za pristranost i uplitanje u politiku jer sam stao na stranu naroda svoje zemlje – diktatura nema nikakve veze s objektivnošću, kao što ni propaganda nema nikakve veze s novinarstvom.

U rejtingu slobode medija Bjelorusija je 2021. bila na 158. od 180 mjesta. U usporedbi s 2020. pala je za pet mjesta. „Bjelorusija je za medijske djelatnike najopasnija zemlja u Europi”, upozorava međunarodna organizaciju za ljudska prava Reporteri bez granica.

Važno je istaknuti preferencije bjeloruskih građana u 2020., godini prosvjeda: za 60 % ispitanika glavni izvor vijesti bili su internet i društvene mreže. Televizija je bila glavni izvor vijesti za samo 11 % ispitanika, tiskani mediji za 7 %, a radio za 5 %. Kad je to shvatio, diktatorski režim počeo je djelovati oštro i beskompromisno. Izmišljena je borba protiv „ekstremizma” kao osnova za cenzuru i progon. Vlasti blokiraju pristup sadržaju medijskih kuća koje svoje aktivnosti provode iz inozemstva, a svaka suradnja s njima smatra se oblikom ekstremizma.

Krajem 2023. u Bjelorusiji su u zatvoru bila 32 novinara. U pritvornim centrima novinari su bili izloženi pritisku i nehumanom postupanju. Aktivisti za ljudska prava javili su da je bloger i novinar Igor Losik, koji je radio za Radio Liberty, u zatvoru dugo štrajkao glađu, a zatim si je posjekao ruke i vrat. Bio je osuđen na 15 godina zatvora. Kazneni progon za bilo koji oblik suradnje s neovisnim medijima koji se proglašavaju „ekstremističkim formacijama” sve je intenzivniji. Novi je trend proganjanje ne samo predstavnika civilnog društva nego i običnih građana koji komentiraju o bilo kojem društvenom i političkom događanju za novinare.

Bjeloruski je režim 31. listopada 2024. moj osobni račun na Instagramu proglasio „ekstremističkim materijalom”. To znači da će kazneno goniti ne samo mene već, zbog praćenja mog računa, i sve moje pratitelje u Bjelorusiji. Diktatura je proglasila više od 5000 internetskih izvora u Bjelorusiji „ekstremističkima”. Moguće je da se nijedna druga europska zemlja ne može pohvaliti tako impresivnim statističkim podatkom! Smatramo li mi, bjeloruski državljani, da se pitanju novinarstva u Bjelorusiji posvećuje dovoljno pažnje? Reći ću vam iskreno: ne, tom problemu ne pridaje se dovoljno pozornosti. U Bjelorusiji se ne samo sustavno uništava institucija novinarstva već se i osobe koje se bave novinarstvom fizički uništavaju.

Diktatura pokušava progoniti novinare i aktiviste i izvan Bjelorusije. Ja sam dobar primjer toga. Režim je naučio kako koristiti demokratske institucije za postizanje svojih monstrouznih ciljeva. Novinari, aktivisti, blogeri i politički aktivni građani kazneno se gone zbog poreznih kaznenih djela, uglavnom zbog neplaćanja poreza u prošlosti. To se pokazalo savršenim paravanom za političke motive koji stoje iza progona. Aktivist za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade Ales Bjaljacki u zatvoru je zbog optužbi financijske prirode. Glavna urednica neovisne medijske kuće TUT.BY (koju je režim uništio 2020.) i njezini kolege strpani su u zatvor na temelju istog zakonskog članka o financijama, a Interpol je taj isti članak o financijskom kaznenom djelu prihvatio kao razlog za potragu za mnom. Interpolu je trebalo gotovo osam mjeseci da provede unutarnju istragu i shvati da potraga za mnom krši članke 2. i 3. njegovog Statuta. Bez obzira na to, bio sam uhićen i proveo sam sedam mjeseci i šest dana u Okružnom zatvoru u Beogradu i pet mjeseci u vrlo strogom kućnom pritvoru. Vrhovni sud Srbije dvaput je odlučio izručiti me diktatorskoj Bjelorusiji. Oba puta, moj odvjetnik i ja uspješno smo uložili žalbu na tu odluku. Kad se sve zbroji, ukradena mi je jedna godina života, kao i fizičko i mentalno zdravlje. I to sve zbog toga što sam odabrao pogrešnu profesiju u pogrešnoj zemlji. Samo zato što sam imao mišljenje i izrazio ga putem aktivnog građanstva.

Srećom, uspio sam pobijediti – inače ne biste čitali ovaj tekst. Zahvaljujući nevjerojatnoj solidarnosti novinara, političara, civilnog društva i raznih organizacija, napustio sam Srbiju i našao sigurno mjesto u Berlinu. Međutim, ovo nije kraj moje priče. Preda mnom stoji dug proces oporavka i borbe. Znam da sam iskreno izabrao svoje zvanje, čak i ako ga neki smatraju ekstremizmom. Znam da je neovisno novinarstvo sastavni dio demokratskog društva, i to demokratskog društva kakvo građani i građanke Bjelorusije žele izgraditi. Očekujemo da na tom važnom putu nećemo biti sami.

Peter Schmidt, Diandra Ní Bhuachalla i Arnaud Schwartz

Kao predstavnik civilnog društva EU-a na konferenciji COP29 u glavnom gradu Azerbajdžana Bakuu, EGSO se založio za hitno i konkretno djelovanje u području klime i za davanje prednosti socijalnoj i okolišnoj pravdi u pregovorima o klimi. 

S Peterom Schmidtom, predsjednikom Ad hoc skupine za COP, razgovarali smo o ključnim porukama EGSO-a u vezi s glavnom temom konferencije COP29 – financiranjem borbe protiv klimatskih promjena.

Peter Schmidt: Porast ekstremnih klimatskih nepogoda diljem svijeta snažan je podsjetnik da moramo povećati klimatske ambicije. Ova će godina najvjerojatnije biti najtoplija u povijesti mjerenja, a klimatske katastrofe koje nastaju kao posljedica ljudskog djelovanja kao što su poplave, šumski požari i suše sve su češće i sve intenzivnije te dodatno povećavaju socijalne nejednakosti. Cijena nedjelovanja u području klime daleko je veća od troškova djelovanja.

Ulozi su visoki za konferenciju COP29. Dogovor u pogledu globalnih rješenja u financiranju borbe protiv klimatskih promjena ključan je kako bi zemlje u razvoju imale pristup sredstvima za globalno djelovanje u području klime. EGSO je u okviru svojeg sudjelovanja na konferenciji COP29 u Bakuu iznio preporuke koje se temelje na njegovom mišljenju o financiranju borbe protiv klimatskih promjena usmjerenom na preoblikovanje međunarodne strukture financiranja kako bi se oslobodilo i olakšalo djelotvorno i pristupačno financiranje borbe protiv klimatskih promjena.

Istaknuli smo potrebu za utvrđivanjem novog zajedničkog kvantificiranog cilja za premošćivanje razlika u financiranju borbe protiv klimatskih promjena, što bi trebalo povećati njezinu svrsishodnost, fokus na bioraznolikost i njezin učinak te ju preciznije usmjeriti na najranjivije zemlje i zajednice. Tokovi financiranja borbe protiv klimatskih promjena trebaju biti vođeni načelima pravedne tranzicije, u skladu s Pariškim sporazumom i s ciljevima održivog razvoja u njihovoj srži. Ključna je dugoročna predanost kako javnih tako i privatnih aktera, a javno financiranje imat će središnju ulogu u mobilizaciji privatnih ulaganja u klimatske inicijative i u smanjivanju s njima povezanih rizika.

Odbor smatra da bi lokalnim inicijativama i lokalnim pokretima građana trebalo omogućiti pristup financiranju borbe protiv klimatskih promjena, poziva i na sveobuhvatan pristup kako bi se prekinuo začarani krug zaduživanja i nedovoljnog ulaganja u prilagodbu. Pozivamo na pravednu raspodjelu klimatskih fondova kako bi se smanjile razlike. Usto je ključan angažman civilnog društva kako bi se stvorio uključiv demokratski pristup kojim se osigurava djelotvornost i održivost ulaganja u području klime.

EGSO-ova izaslanica mladih za COP (2023 – 2025) Diandra Ní Bhuachalla podijelila je s nama svoja očekivanja od konferencije COP29. Iz perspektive mlade osobe, koja su najhitnija pitanja u pogledu klime koja treba prvo riješiti?

Diandra Ní Bhuachalla: Nakon razočaranja rezultatima konferencije COP28, pokušala sam ograničiti svoja očekivanja od konferencije COP29. Imajući na umu da će ishodi još jedne godišnje konferencije biti ograničeni zbog izbora predsjedavajuće zemlje, još jedne države koja uvelike ovisi o dobiti od fosilnih goriva, bilo mi je posebno teško održati nadu.

Međutim, nakon savjetovanja s raznim organizacijama mladih diljem Europe u okviru strukturiranih sastanaka operativne skupine za mlade u svojstvu EGSO-ove izaslanice mladih u programu COP, odlučila sam da je najbolje usredotočiti se na pravednu klimatsku politiku i pravednu tranziciju, financiranje borbe protiv klimatskih promjena i novi zajednički kvantificirani cilj te na povećanje smislenog sudjelovanja mladih u međunarodnim postupcima donošenja odluka.

Sada kada znam koliko pregovora nije napredovalo u prvom tjednu zbog potpunog nedostatka dogovora i suradnje, među ostalim u pogledu rodne ravnopravnosti, financiranja borbe protiv klimatskih promjena i pravedne tranzicije, shvaćam da su moja očekivanja ponovno bila previsoka te sam zbog toga nastojanja usmjerila na popratna događanja i bilateralne sastanke. Dvije stvari u koje polažem najviše nade jesu da će se zadržati postojeće formulacije, osobito u pogledu ljudskih prava, i da ćemo postići blagi napredak kako bismo se besprijekorno pripremili za konferenciju COP30, za koju se čini da je postala košarica u koju svi polažu sva svoja jaja nade.

Budući da se klimatske promjene i njihove posljedice isprepliću, nije bilo moguće pitanja rangirati prema važnosti ili hitnosti. Mladi su zabrinuti za svoju budućnost: boje se za sigurnost svojeg radnog mjesta i hoće li biti prisiljeni na prekvalifikaciju; boje se za svoje domove i obitelji i za sigurnost od oluja, poplava i erozije tla; boje se za zdravlje i kvalitetu života svoje djece u budućnosti ili iduće generacije; i u pogledu načina na koji će naša generacija biti zadužena za mnogo teže pregovore o klimi kada postanemo donositelji odluka jer se danas ne poduzima ni približno dovoljno mjera i učinak toga osjećat će se desetljećima.

Potrebna nam je pravedna klimatska politika, i to odmah. Potrebna su nam realistična financijska sredstva za borbu protiv klimatskih promjena, i to odmah. Potrebni su nam pošteno i pravedno zapošljavanje i energetska tranzicija, i to odmah. Potrebne su nam ambicije, i to odmah. Potrebna nam je provedba, i to odmah.

Potrebni ste nam svi vi, i to odmah.

Konferencija COP16 o biološkoj raznolikosti, koja je održana u listopadu u Caliju u Kolumbiji, završila je rasulom i bez dogovora o financiranju očuvanja prirode. Pitali smo Arnauda Schwartza, predstavnika EGSO-a na konferenciji COP16, možemo li ostati optimistični unatoč tom neuspjehu. Koje bi mjere trebalo poduzeti kako bi se ostvario napredak u zaštiti biološke raznolikosti?

Arnaud Schwartz: 200 milijardi dolara godišnje. Prema UN-u, to je iznos novca koji bi bio potreban (uključujući sve vrste financiranja – javno, privatno, nacionalno i međunarodno) za postizanje naših ciljeva u području biološke raznolikosti. Dakle, o čemu se ovdje radi? Radi se jednostavno o sprečavanju kolapsa živih organizama, koji trenutačno nestaju sve većom brzinom, te o obnovi prirode i pružanju mogućnosti za opstanak u svijetu pogodnom za život, umjesto da se dozvoli njegovo uništenje zbog pohlepe i gluposti.

Kakva je budućnost nakon neuspjeha konferencije COP16?

Svatko od nas treba si postaviti to pitanje i raspraviti o njemu s ljudima oko nas, naročito stoga što znamo da se samo u Francuskoj svake godine više od četvrtine tog iznosa koristi za pripremu za rat ili za njegovo financiranje. Naime, na globalnoj razini sastanak u Caliju bio je propuštena prilika zbog nedostatka političke volje i gospodarske solidarnosti.

Međutim, još nije sve izgubljeno.

Ukazalo se slabašno svjetlo na kraju tunela: nakon tridesetak godina odugovlačenja, na konferenciji COP16 prepoznata je uloga autohtonih naroda i lokalnih zajednica, kao i ljudi afričkog podrijetla, kao čuvara biološke raznolikosti. Osnovan je i novi fond UN-a, poznat kao fond iz Calija. Dugoročno, taj će se fond koristiti za prikupljanje dobrovoljnih doprinosa privatnih poduzeća, od čega će polovica biti namijenjena prethodno navedenim skupinama ljudi. Uh!

Vi ste... pa, vi ste...

Vi ste dio nas, a mi smo dio vas. A kako bi se naš zajednički put nastavio, možda bismo mogli krenuti vraćanjem našeg gospodarstva na pravi put u korist općeg dobra. Stoga... kako bismo zaustavili rezanje grane na kojoj sjedimo, što čekamo? Zašto ne bismo preispitali međunarodna financijska i trgovinska pravila?

Glavni fokus izaslanikâ EGSO-a na konferenciji COP29 Petera Schmidta i Diandre Ní Bhuachalle bilo je financiranje borbe protiv klimatskih promjena, pri čemu su se vodili nedavnim mišljenjem EGSO-a „Financiranje borbe protiv klimatskih promjena: novi plan za ostvarenje velikih klimatskih ambicija i ciljeva održivog razvoja”. EGSO je u Bakuu 18. studenoga bio domaćin jednog od ključnih događanja „Globalna perspektiva za poticanje pravedne tranzicije u poljoprivredno-prehrambenom sektoru”. Na tom se događanju raspravljalo o izgradnji održivih prehrambenih sustava s niskim emisijama ugljika koji su pravedni za poljoprivrednike, radnike u prehrambenom lancu i buduće generacije. Cilj je bio poboljšati suradnju između oblikovatelja politika i civilnog društva, dati više prostora perspektivi globalnog juga i ponuditi uključiva klimatska rješenja za sve.

Kao član delegacije EU-a Arnaud Schwartz sudjelovao je na sastancima u kojima je pozvao na veću sinergiju između procesâ UN-a o biološkoj raznolikosti (CBD) i klimatskih promjena (UNFCCC), na postupno ukidanje subvencija štetnih za okoliš kao načina za oslobađanje više financijskih sredstava i na aktivniju ulogu organiziranog civilnog društva u provedbi Globalnog okvira za bioraznolikost iz Kunminga i Montreala. Više informacija o doprinosu EGSO-a konferenciji COP16 možete pronaći ovdje.

Arnaud Schwartz izvjestitelj je za mišljenje EGSO-a„Sveobuhvatna strategija za biološku raznolikost na konferenciji COP16: udruživanje svih sektora radi zajedničkog cilja”.