Hanna Jarzabek, španjolsko-poljska dokumentarna fotografkinja i kandidatkinja za nagradu „Impact Award 2024” fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” (IJ4EU), prikazuje teško stanje na poljsko-bjeloruskoj granici, na kojoj tisuće izbjeglica pokušavaju prijeći Belovešku šumu prozvanu „Džungla”.

Hanna Jarzabek

Od studenoga 2021. tisuće izbjeglica, prvenstveno iz bliskoistočnih i afričkih zemalja, pokušavaju prijeći Belovešku šumu, posljednju preostalu prašumu u Europi, koja se nalazi duž granice između Poljske i Bjelorusije. Ta šuma, koju neki izbjeglice nazivaju „Džunglom”, opasno je i zahtjevno mjesto, posebno za one koji nisu upoznati s oštrim klimatskim uvjetima sjeveroistočne Europe. Mnogi izbjeglice dugo zapnu u toj šumi i suočavaju se s ekstremnim uvjetima kao što su nedostatak hrane i vode, a tijekom zime i velik rizik od hipotermije i smrti. Ako ih uhvate službenici i službenice graničnog nadzora, obično su prisiljeni vratiti se na drugu stranu granice, što znači da ostaju u šumi s bjeloruske strane, često noću, bez svjedoka i s uništenim telefonima da bi im se onemogućila komunikacija s vanjskim svijetom. Takvo prisilno vraćanje, poznato pod nazivom odgurivanje, odvija se čak i u najtežim uvjetima, bez iznimaka za trudnice ili osobe kojima prijeti hipotermija, koje se svejedno protjeruju na bjelorusko državno područje. Neki od izbjeglica izjavili su da su takvom odgurivanju bili izloženi u više navrata, neki čak i do 17 puta.

Prethodna poljska vlada na granici je izgradila zid s pojačanim temeljima i žilet-žicom na vrhu. Slično kao i na drugim mjestima s izgrađenim preprekama, taj zid ne sprječava ljude da pokušaju ući u Europu, već ih izlaže teškim ozljedama. Da bi otkrili kretanje izbjeglica i humanitarnog osoblja, službenici i službenice graničnog nadzora u šumi su postavili i foto-zamke. S obzirom na to da ne postoje izbjeglički kampovi, izbjeglice se skrivaju u šumi kako bi izbjegli prisilno vraćanje u Bjelorusiju, a sve veća prisutnost vojske otežava pristup humanitarnoj pomoći.

Pružanje humanitarne pomoći na toj granici izrazito je izazovno od samoga početka. Nakon što je vlada krajnje desnice u listopadu 2023. izgubila vlast, javila se nada da će se migracijska politika promijeniti, ali nastavili su se nasilje, vraćanja i ograničen pristup zdravstvenoj skrbi. Liječnici bez granica trenutačno pružaju zdravstvenu skrb duž granice od 400 kilometara sa samo troje zaposlenika koji rade na nepuno radno vrijeme. Za razliku od drugih pograničnih regija sa sličnim migracijskim tokovima, ta organizacija ondje nema stalnu bazu. Njezino osoblje radi u teškim uvjetima, često pomoć pruža u mraku i nema odgovarajuću opremu za postavljanje točnih dijagnoza. Liječenje, primjerice intravenske infuzije tijekom noći ili pružanje hitne medicinske pomoći u teškim slučajevima kao što su spontani pobačaji, moraju prilagoditi uvjetima rada u šumi.

Zbog izgradnje zida, osim zdravstvenih problema, sada nailaze i na razne vrste prijeloma jer ljudi koji ga pokušavaju prijeći ponekad padaju s visine i do 5 metara. Za neke su prijelome potrebne složene operacije i mjeseci oporavka. U tim je slučajevima, kao i u slučajevima hipotermije, jedino rješenje pozvati hitnu pomoć, a poznato je da će službenik ili službenica graničnog nadzora tijekom boravka u bolnici tu osobu uhititi i držati je pod nadzorom. Nakon napuštanja bolnice službenici i službenice graničnog nadzora prema vlastitim kriterijima odlučuju hoće li tu osobu poslati u prihvatni centar za strance otvorenog ili zatvorenog tipa. Prema onome što mi je reklo nekoliko ispitanika, postojale su situacije u kojima su službenici graničnog nadzora neke izbjeglice, nakon njihova boravka u bolnici, prevezli natrag u šumu i prisilno vratili na bjelorusku stranu. Priča bi tada počela ispočetka.

Posljednjih mjeseci povećala se i količina vojske stacionirane na poljsko-bjeloruskoj granici, što je odraz sve većih napetosti u toj regiji. U lipnju 2024. jedan je migrant na granici nožem napao poljskog vojnika, koji je kasnije preminuo od pretrpljenih ozljeda. Stoga je nova vlada pojačala svoju antimigracijsku kampanju i donijela zakon kojim se vojnicima dopušta upotreba oružja kad god to smatraju potrebnim, a pritom ne moraju odgovarati za posljedice svoga djelovanja. Ta odluka izaziva veliku zabrinutost, posebno s obzirom na dosadašnje uznemirujuće incidente koji su uključivali uporabu sile. Jedan je sirijski izbjeglica, na primjer, u listopadu 2023. usred bijela dana ustrijeljen sleđa i zadobio je teške ozljede. Slično tome, u studenome 2023. humanitarni volonteri i volonterke izvijestili su da su službenici i službenice graničnog nadzora bez prethodnog upozorenja pucali u njihovom smjeru. Incident se dogodio dok su volonteri i volonterke pokušavali pružiti potrebnu pomoć. Postoji rizik da će takve opasne prakse zbog novog zakona postati uobičajene, a ujedno se i stvara ozračje nekažnjavanja, čime se dodatno ugrožavaju i izbjeglice i osobe koje im pružaju humanitarnu pomoć. Takvom se politikom vojnicima daju neograničene ovlasti i na taj način ugrožavaju temeljna ljudska prava, što bi, u već nestabilnoj pograničnoj regiji, moglo dovesti do eskalacije nasilja.

Donald Tusk nastoji stvoriti sliku da je njegova vlada otvorenija i osjetljivija na pitanje ljudskih prava, ali ona nastavlja diskurs prethodne vlasti i migrante na toj granici prikazuje kao prijetnju poljskom društvu, dehumanizira ih i naziva teroristima ili kriminalcima. Prethodna vlada ujedno je pokušala humanitarno osoblje prikazati kao pomagače u trgovini ljudima, što je kazneno djelo kažnjivo kaznom zatvora do osam godina. Čini se da će vlada Donalda Tuska nastaviti takvu politiku. Suđenje petero humanitarnih volontera, koji su 2022. pomagali jednoj obitelji iz Iraka i jednoj osobi iz Egipta, počinje 28. siječnja 2025. Prijeti im upravo ta stroga kazna.

Osim toga, nedavno (u listopadu 2024.) najavljena migracijska politika ne daje puno razloga za optimizam. Tampon-zona, koja je uvedena prošlog srpnja, i dalje je na snazi, čime se humanitarnim organizacijama, uključujući Liječnike bez granica, i novinarima, znatno ograničava pristup. Na taj se način ometaju isporuka pomoći izbjeglicama i dokumentiranje kršenja ljudskih prava od strane poljskih vlasti.

Međutim, najsporniji aspekt te politike jest plan za ukidanje prava na azil na toj granici, što je mjera koja je u očitoj suprotnosti s poštovanjem temeljnih ljudskih prava priznatih u cijeloj Europi. Osim toga, ta će politika imati dalekosežne posljedice za lokalno stanovništvo u pograničnom području, a osmišljena je bez prethodnog savjetovanja s njima i humanitarnim organizacijama. Humanitarne organizacije, koje neumorno rade na pružanju pomoći, stekle su dragocjeno znanje o toj situaciji, potrebama izbjeglica koji pokušavaju prijeći granicu i izazovima s kojima se suočavaju. Zanemarivanjem njihova uvida ne samo da se potkopavaju humanitarni napori već bi se moglo i pogoršati ionako teško stanje.

Ova istraživačka reportaža provedena je uz potporu bespovratnih sredstava iz fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” (IJ4EU).

Hanna Jarzabek je španjolsko-poljska dokumentarna fotografkinja sa sjedištem u Madridu. Studirala je političke znanosti i radila kao politička analitičarka za agencije UN-a. U svom se radu bavi temama diskriminacije, rodnog identiteta, seksualne raznolikosti i migracijskih tokova duž istočne granice EU-a, kojima pristupa s razumijevanjem i poštovanjem. Njezine radove objavljuju velike medijske kuće kao što su El País i Newsweek Japan, a oni se izlažu i na međunarodnim izložbama. Dobila je brojne nagrade, među kojima ističemo kandidaturu za nagradu „Impact Award 2024” fonda „Istraživačko novinarstvo za Europu” i nagradu Leica Oskar Barnack 2023.

Fotografija u okviru projekta „Džungla”:

Rovovsko stopalo, gljivična infekcija koja zahvaća stopala, jedan je od najčešćih zdravstvenih problema među izbjeglicama koji pokušavaju prijeći Belovešku šumu (listopad 2022.). 

Giuseppe Guerini

Kao što Enrico Letta navodi u naslovu svog izvješća, Europska unija i njezin gospodarski i poslovni sustav mnogo su više od samog tržišta. Naime, Europska unija se od samog početka odlučila za socijalno tržišno gospodarstvo u kojem gospodarski prosperitet podrazumijeva ne samo akumulaciju bogatstva nego i sposobnost da se osigura da od bogatstva kojim se trguje i koje se na tržištu stvara koristi imaju svi.

Poduzeća socijalne ekonomije tako tvore ekosustav u kojem se kroz poslovanje osigurava solidarnost, što je koristan model za organizacije koje su privatne, ali ipak djeluju u općem interesu.

Ta se značajka, o kojoj je već bilo riječi u Akcijskom planu i preporuci o socijalnoj ekonomiji, navodi i u Lettinom izvješću, u kojem se europske institucije pozivaju da prepoznaju posebnosti poduzeća socijalne ekonomije, prilagode pravila koja uređuju unutarnje tržište i tržišno natjecanje i poboljšaju pravni okvir za državne potpore kako bi se tim poduzećima osigurao bolji pristup zajmovima i financiranju.

EGSO je znatno pridonio tome da europske i međunarodne institucije prepoznaju svrhu i ulogu poduzeća socijalne ekonomije. Sudjelovao je u mnogim inicijativama i usvojio mnoga mišljenja u skladu s aktivnostima koje su dovele do donošenja Akcijskog plana za socijalnu ekonomiju 2021. i Preporuke državama članicama 2023. Usto je izdavanjem mišljenja o politici tržišnog natjecanja i državnim potporama koje se odnose na usluge od općeg gospodarskog interesa skrenuo pozornost na potrebu za povisivanjem pragova za dodjelu de minimis državnih potpora i osigurao izmjene relevantne uredbe, odobrene krajem 2023. Zahtjevi iz izvješća Enrica Lette za prilagodbu Uredbe o općem skupnom izuzeću i poboljšanje financiranja u skladu su sa stavovima iz brojnih mišljenja EGSO-a objavljenih 2022. i 2023. To nas potiče da nastavimo raditi na promicanju ovog mišljenja i tako osiguramo veće priznanje socijalne ekonomije. Želimo da što više ljudi postane svjesno koristi koje od učinkovite regulacije tržišnog natjecanja i državnih potpora imaju ne samo poduzeća socijalne ekonomije, već i cijeli sustav usluga od općeg interesa.

Novi pakt EU-a o migracijama i azilu, koji je nakon donošenja u svibnju 2024. nazivan povijesnom prekretnicom, tek treba dokazati svoju vrijednost. Izazovi koji se očekuju 2025. svakako neće biti jednostavni: u iznimno nesigurnom geopolitičkom okruženju, inherentna složenost pakta i kratak rok za njegovu provedbu zahtijevat će oprez i mnogo balansiranja – zaključak je analize Instituta za migracijsku politiku Europe (MPI Europe) koju je provela Camille Le Coz.

Početak 2025. otvara goruća pitanja o budućnosti migracijskih politika u Europskoj uniji (EU). Nova Europska komisija svojim je planom provedbe utvrdila jasan smjer novog pakta o migracijama i azilu, no zbog promjenjivih okolnosti postoji opasnost da će se politički fokus i resursi preusmjeriti drugdje. Predstojeći izbori u Njemačkoj, zajedno s posljedicama propasti Asadova režima i nepredvidljivom putanjom rata u Ukrajini, povećali su razinu nesigurnosti. Nastavljaju se rasprave o modelima eksternalizacije, ali ta se nastojanja često ostvaruju kao izolirani politički manevri, a ne kao dio kohezivne europske strategije. U međuvremenu se migracije i dalje koriste kao oružje na poljskoj granici s Bjelorusijom, a ta instrumentalizacija sve više dovodi do odstupanja od prava EU-a. Ova će godina biti ključna za utvrđivanje može li Europska unija slijediti pristup kojim se potiče povjerenje i ostvaruje prijeko potrebno zajedničko djelovanje ili će se suočiti s daljnjom fragmentacijom.

U svibnju 2024. mnogi europski oblikovatelji politika pozdravili su donošenje pakta kao povijesne prekretnice nakon godina teških pregovora. Njime je Unija netom prije europskih izbora pokazala sposobnost da se ujedini i riješi neka od najzahtjevnijih pitanja. Ključni elementi pakta bili su rješavanje napetosti u pogledu odgovornosti i solidarnosti, otklanjanje percepcije stalne migracijske krize i usklađivanje razlika u postupcima azila među državama članicama. Iako se novi okvir u velikoj mjeri temelji na postojećem sustavu, njime se uvode strože mjere kao što su sustavna dubinska provjera, poboljšani postupci azila i vraćanja na granicama te iznimke od zajedničkih pravila tijekom krize. Paktom se podupire i veća europeizacija, uz obveznu solidarnost, pojačanu ulogu institucija i agencija EU-a te povećano financiranje sredstvima EU-a i povećan nadzor.

Međutim, taj porast vjerodostojnosti EU-a kad je riječ o njegovu zajedničkom upravljanju migracijama mogao bi biti kratak ako se u Europi do svibnja 2026. ne uvedu nova pravila. Taj kratak rok posebno je zahtjevan jer pakt iziskuje uspostavu složenog sustava, mobilizaciju resursa te zapošljavanje i osposobljavanje osoblja, osobito za države članice koje se nalaze na prvoj liniji. Iako su države članice izradile nacionalne akcijske planove, velik dio tog rada obavljen je iza zatvorenih vrata i u javnost nisu poslane nikakve političke poruke. Ta diskrepancija predstavlja sve veći rizik jer je političko usmjeravanje ključno za održavanje krhke ravnoteže na razini EU-a.

Nadalje, za provedbu novog sustava potrebno je stvoriti partnerstva među dionicima. Nacionalne agencije za azil ključne su za prenošenje složenih zakonodavnih tekstova u praktične okvire, a agencije EU-a, osobito Agencija EU-a za azil, već imaju presudnu ulogu u tom procesu. Jednako je važno sudjelovanje nevladinih organizacija kako bi se, među ostalim, iskoristilo njihovo stručno znanje i osigurao pristup pravnom savjetovanju i pregled novih postupaka. Za podupiranje tih nastojanja potrebno je više suradnje, uključujući redovita savjetovanja, snažne mehanizme za razmjenu informacija i operativne radne skupine koje se redovito sastaju.

U međuvremenu, znatna pozornost posvećena je strategijama eksternalizacije, a sve veći broj europskih čelnika smatra ih rješenjem za migracijske izazove EU-a. Sporazum između Italije i Albanije potaknuo je brojne rasprave o njegovu potencijalu za bolje upravljanje mješovitim migracijama, a Giorgiju Meloni postavio kao vodeću osobu u tom području u cijeloj Europi. Međutim, taj sporazum još nije polučio nikakve rezultate i ostaje bilateralni sporazum kojim se isključuju doprinosi drugih europskih partnera. U međuvremenu druge vlade predlažu alternativne modele, kao što su centri za vraćanje, i načine integracije tih modela u pristup na razini EU-a.

Vraćanje će biti u središtu političke rasprave u predstojećim mjesecima. Naime, dio pakta ovisi o poboljšanju brzine vraćanja, osobito za pojedince koji prolaze kroz postupke na granici u državama na prvoj liniji. Komisija i države članice nastoje riješiti taj hitan problem, ostavljajući pritom prostora za ogledne centre za vraćanje, a prijedlozi za reviziju Direktive o vraćanju očekuju se u ožujku. S obzirom na kratak vremenski okvir, postoji rizik da Europljani ne razmotre u potpunosti iskustva stečena na terenu unatoč napretku ostvarenom tijekom proteklog desetljeća u područjima kao što su informiranje, savjetovanje, potpora pri reintegraciji i uzajamno učenje na razini EU-a. Osim toga, Europa mora pripaziti da eksperimentiranjem s modelima eksternalizacije ne našteti odnosima sa zemljama podrijetla i općenito ne oslabi svoj položaj.

To održavanje krhke ravnoteže odvija se u iznimno neizvjesnom okruženju, zbog čega je provedba pakta test ne samo za upravljanje migracijama nego i za širi projekt EU-a. Situacija na poljskoj granici posebno naglašava konkretne izazove u pogledu poštovanja obvezujućih pravila pod pritiskom neprijateljskog susjeda. Kad je riječ o Siriji i Ukrajini, europski čelnici moraju biti spremni na nepredviđene događaje. U predstojećoj godini bit će ključno poticati snažno vodstvo na razini EU-a kako bi se provela nova pravila i nastavilo istraživati inovacije koje su usklađene sa zajedničkim pristupom i jačaju ga. To uključuje usmjeravanje napora na izgradnju otpornih partnerstava s prioritetnim zemljama i izbjegavanje preusmjeravanja resursa na političke trikove.

Camille Le Coz pridružena je direktorica Instituta za migracijsku politiku Europe, istraživačkog instituta sa sjedištem u Bruxellesu koji radi na učinkovitijem upravljanju imigracijskim sustavima, integraciji imigranata i sustavima azila, kao i uspješnim ishodima za novopridošle osobe, obitelji imigrantskog podrijetla i zajednice domaćine.

U ovom broju:

• Pravedna financijska potpora za subjekte socijalne ekonomije u okviru pravila EU-a o državnim potporama, piše Giuseppe Guerini
• Prikazivanje bjeloruskog filma „Pod sivim nebom” u prostorijama EGSO-a – intervju s redateljicom Marom Tamkovič
• Novi pakt o migracijama i azilu mogao bi europski projekt dovesti na kušnju, piše Camille le Coz, MPI Europe
• Neoznačeni grobovi na vanjskim granicama Europe, piše Barbara Matejčić

• Sirijske izbjeglice:

  – Pristup EU-a vraćanju u Siriju – prekretnica u migracijskoj politici, piše Alberto-Horst Neidhardt, EPC

  – Dok se situacija ne stabilizira, države EU-a ne smiju prisiljavati sirijske izbjeglice da se vrate, piše Jean-Nicolas Beuze, UNHCR

Almir Hoxhaj, albanski imigrant u Grčku, osim materinjeg jezika sada govori i grčki. Nakon više od 30 godina u Grčkoj osjeća se dijelom zemlje, ali prilagodba grčkom društvu u kojem se riječ „Albanac” čak upotrebljava kao uvreda nije bila jednostavna. Ovo je njegova priča.

Rođen sam u malom selu u okrugu Vlorë, gdje sam živio do svoje dvanaeste godine. Moja se obitelj preselila u Tiranu, nakon čega sam 1997. donio tešku odluku o odlasku za boljim životom u Grčkoj. U to vrijeme, nakon otvaranja granica, Albanci su često tražili sigurnost u Grčkoj, što je olakšala zajednička kopnena granica. Granicu sam pješke prešao osamnaest puta. Bojao sam se mora. Čak se sjećam svojeg posljednjeg putovanja od pet dana u Veroiju, gdje sam, unatoč kiši koja nije prestala, bio nevjerojatno žedan. Kada sam na kraju u rukama držao punu čašu vode, to mi nije bilo dovoljno. Tako je započeo moj život u Grčkoj. S punom čašom vode u ruci.

Prvi kontakt s tom zemljom imao sam u dobi od 15 godina kada sam prvi put tajno prešao granicu s prijateljima. Nije nam palo na pamet da činimo nešto nezakonito. Da sam mogao odletjeti u Grčku, napravio bih to. Grčka, njezin jezik, mitologija i povijest bili su mi posebno privlačni. Tijekom ljeta naporno sam radio i pokušao skrbiti za svoju obitelj. Moj konačni odlazak u Grčku bio je pun izazova: pravna nesigurnost, rasizam i problemi u integraciji. Jasno se sjećam jednog incidenta na početku. Tamo sam boravio nezakonito, nisam imao zdravstveno osiguranje, nisam znao jezik, a jedan zub mi je pukao. Jedina mogućnost bila je da ga sam izvučem, ispred zrcala, s kliještima koja sam koristio na poslu. Moja su usta bila puna krvi.

Prilagodba grčkom društvu nije bila jednostavna. Kao migrant prve generacije osjećao sam se poput stranca – kao da stalno imam krv u ustima. Tamo samo boravio nezakonito, bojao sam se izaći na šetnju ili kavu. Rasizam sam doživljavao svugdje, u mnogim oblicima. Jednom prilikom je jedan otac je prijetio svojem malom djetetu da će reći Albancu da ga pojede ako ne bude tiho. Bio mi je zabranjen ulazak u kafiće, klubove i druga mjesta, od kojih su neka, kada sam u njih prvi put došao, čak imala znak „Albancima zabranjen ulaz”. Govorili su nam da smo prljavi jer pripadamo drugoj religiji. Odnosi između Grka i Albanaca sada su bolji, iako i dalje postoje stereotipi. Riječ „Albanac” u Grčkoj čak se upotrebljava kao uvreda. Rasizam je i dalje prisutan, ali je sada blaži. Vremena su se promijenila. Međutim, rasizam je i dalje prisutan, pojačan financijskim poteškoćama i nedostatkom obrazovanja.

Predrasude i diskriminacija duboko su ukorijenjene i često dovode do ekstremnih političkih i društvenih obrazaca koji se šire, pa čak i dopiru do Europskog parlamenta. To je žalosno! Iako se stanje poboljšalo, to ostaje i dalje stvarnost. Međutim, postoji nada za mlađe generacije. Naša djeca imat će bolje izglede da budu u potpunosti prihvaćena. To vrijedi i za moju dvanaestogodišnju kći.

Danas, kao izvođač građevinskih radova, prisjećam se prošlih vremena s pomiješanim osjećajima. Poteškoće u prilagodbi i neprihvaćanje koje sam doživio bili su moja svakodnevica. Međutim, kroz te sam izazove razvio dublje razumijevanje života i važnosti integracije.

Albanija će zauvijek ostati dio mene. Jasno se sjećam godina komunističkog režima. To je bilo vrijeme paranoje, straha, nesigurnosti i ekstremnog siromaštva. Pad režima donio je olakšanje, ali i nove probleme kao što su nezaposlenost i kriminal. Ta su me iskustva oblikovala; naučio sam cijeniti stabilnost i slobodu koje sam pronašao u Grčkoj.

Osobno se osjećam povezanim s Grčkom. Iako se moje srce nalazi u mojem selu u Albaniji, moj život je ovdje. Moj je grčki jednako dobar kao i moj materinji jezik. Moja iskustva, borbe i postignuća čine me dijelom ove zemlje. Nadam se da će nas s vremenom grčki narod u potpunosti prihvatiti i priznati naš doprinos društvu.

Migracije su test pun izazova, ali i mogućnosti, a kao albanski migrant u Grčkoj nije bilo načina na koje sam ih mogao izbjeći. Moja je priča puna izazova, prilagodbe i nade.

U predstojećim godinama nastavit ću svoj život u Grčkoj, koja je moj dom. A Albaniju vidim kao ravnopravnu članicu Europske unije, koja je sada domovina svih nas.

Almir Hoxhaj ima 47 godina. Živi i radi u Tripoliju, malom gradu na grčkom poluotoku Peloponezu. Ima dvanaestogodišnju kćer. Njegov omiljeni grad je Berlin. Tečno govori i piše grčki te je preveo knjigu „Saga zvijezda danice” albanskog autora Rudija Erebare na grčki jezik. Knjiga je 2017. osvojila Nagradu Europske unije za književnost i u njoj se opisuje tragedija albanskog naroda u 20. stoljeću. Iako se radnja odvija u prošlom stoljeću, totalitarizam, fašizam i iracionalizam u svojim su „modernijim” oblicima nažalost i dalje relevantni.

Enrico Letta objavio je u travnju 2024. svoje dugoočekivano izvješće o budućnosti jedinstvenog tržišta EU-a pod nazivom „Više od tržišta”. EGSO je na plenarnom zasjedanju u siječnju usvojio mišljenje „Kako poduprijeti subjekte socijalne ekonomije u skladu s pravilima o državnim potporama: neka razmatranja na osnovi preporuka iz izvješća Enrica Lette”. Pitali smo izvjestitelja za to mišljenje Giuseppea Guerinija u kojoj ga je mjeri i zašto nadahnulo Lettino izvješće, u kojem se, među ostalim, europske institucije pozivaju na to da poboljšaju pravni okvir za državne potpore i omoguće poduzećima socijalne ekonomije lakši pristup zajmovima i financijskim sredstvima. Kako EGSO na temelju zaključaka tog izvješća planira pomoći tim poduzećima u usklađivanju s pravilima o državnim potporama?

Podrijetlo i socijalni položaj nikada ne bi smjeli biti prepreke uspjehu, smatra Evgi Sadegie, glavna direktorica organizacije Schotstek sa sjedištem u Hamburgu i Berlinu, koja promiče jednake mogućnosti i kulturnu raznolikost u profesionalnom svijetu. Jedinstveni programi stipendija te organizacije imaju za cilj poduprijeti inteligentne, ambiciozne i motivirane mlade osobe migrantskog podrijetla na njihovu putu prema vodećim položajima u području istraživanja, poduzetništva i društva. Schotstek pomaže talentiranim studentima i mladim stručnjacima u izgradnji snažnih mreža i stjecanju odgovarajućih vještina i time ih osnažuje kako bi ostvarili svoj puni potencijal.

Piše Evgi Sadegie

Njemačka je kulturno raznolika zemlja, ali to se i dalje gotovo uopće ne odražava u njezinu gospodarskom, znanstvenom, kulturnom i političkom vodstvu. Osobe migrantskog podrijetla često se suočavaju s preprekama koje pogoršavaju socijalne nejednakosti, ne omogućuju iskorištavanje inovacijskog potencijala i potkopavaju socijalnu koheziju. Predrasude, nejednake obrazovne mogućnosti i nedostatak uzora i mreža otežavaju napredovanje karijere mnogih talentiranih osoba.

Schotstek je 2013. s prijateljima osnovala Sigrid Berenberg, odvjetnica koja je već dugi niz godina predana promicanju socijalne pravde i raznolikosti. Zajedno s istomišljenicima osnovala je Schotstek sa specifičnom namjerom da pametnim, ambicioznim i motiviranim mladim osobama migrantskog podrijetla otvori put prema vodećim položajima. Promicala je uspješne stipendiste koji će postati buduće utjecajne osobe i donositelji odluka. Sigrid Berenberg godinama je bila u potpunosti uključena u provedbu programa na potpuno dobrovoljnoj osnovi.

Schotstek je neprofitno poduzeće koje se financira putem donacija i zajedničkih inicijativa s drugim poduzećima. Njegove programe snažno podupire mreža partnera, savjetodavnih tijela i prijatelja, koji su svi redom donositelji odluka na visokoj razini iz raznih sektora i kultura. Valja posebno spomenuti da su tri od sedam partnera i sadašnja glavna direktorica i sami bivši sudionici programâ Schotsteka. To pokazuje da Schotstek sve više prenosi odgovornost na talente koje podupire i zato ima trajan učinak.

Schotstek nudi jedinstvenu potporu studentima, studenticama i mladim stručnjacima i stručnjakinjama u okviru dvaju usporednih programa. Partneri mreže svake godine primaju do 25 studenata i studentica u Hamburgu i do 20 mladih stručnjaka i stručnjakinja u Hamburgu i Berlinu. Nakon dvogodišnjeg obveznog programa sudionici ostaju u mreži i mogu sudjelovati u njezinim događanjima.

Okosnica Schotsteka izgradnja je snažnih mreža: mnogi mladi migrantskog podrijetla nemaju pristup profesionalnim i društvenim vezama koje su ključne za dobivanje mogućnosti za razvoj karijere. Schotstek ih povezuje s bivšim studentima, savjetodavnim tijelima i stručnjacima iz područja poduzetništva, znanosti, politike, kulture i društva. Redovita događanja kao što su tematske večeri i razgovori s istaknutim osobama promiču razmjene i proširuju njihove vidike. Tim se vezama otvaraju mogućnosti za razvoj karijere i stvara zajednica koja omogućuje dugoročnu potporu i uzajamni uspjeh. Bivši sudionici programa sada imaju ključnu ulogu u razmjeni znanja i mreža te kontinuiranom širenju dosega organizacije.

Schotstek nudi radionice i treninge kojima se sudionici posebno pripremaju za rukovodeće položaje. Osposobljavanjem se jačaju ključne kompetencije kao što su komunikacijske vještine, samopouzdanje i vodstvo. Sudionici primaju i osobnu potporu putem mentorstva. U kontaktu su s iskusnim stručnjacima i rukovoditeljima koji mogu pružiti vrijedan uvid u profesionalni svijet, poduprijeti ih u planiranju karijere i pomoći im u suočavanju s profesionalnim izazovima. Mentori djeluju kao uzori i potiču sudionike na ostvarivanje profesionalnih ciljeva i prevladavanje prepreka.

Još jedna posebna značajka programa Schotsteka jest promicanje sudjelovanja u kulturi. Sudionici posjećuju muzeje, kazališta, opere, galerije i druge kulturne institucije. Time se jača kulturno obrazovanje, osobni razvoj i identifikacija s njihovim matičnim gradovima. Ta iskustva proširuju izglede stipendista i potiču osjećaj pripadnosti.

Schotstek nastoji promicati raznolikost na upravljačkoj razini. Podrijetlo i socijalni položaj više ne bi smjeli biti prepreke uspjehu. Schotstek je od svojeg osnivanja već pružio potporu stotinama mladih, pri čemu je više od 240 sudionika, sudionica i bivših studenata i studentica i dalje aktivno. Mnogi su uključeni u Savjetodavni odbor bivših studenata ili su ambasadori, podupiru rad na društvenim mrežama ili dijele svoja iskustva kao „kumovi” ili mentori. Sve osobe koje su bile stipendisti Schotsteka i dalje su stalan dio mreže, što je model koji omogućuje trajan uspjeh. Proširenje programa na Berlin 2023. pokazuje da se koncept Schotsteka može uspješno provesti i u drugim gradovima.

Schotstek je više od programa potpore – riječ je o pokretu koji pokazuje impresivan primjer kako konkretno podupirati iznimno uspješne osobe migrantskog podrijetla i povećati njihovu vidljivost. Schotstek omogućuje i stvara prilike koje idu korak dalje od individualnog uspjeha i pruža primjer kako Njemačka može u potpunosti iskoristiti svoj potencijal kao zemlja imigracije. Promicanjem vrhunskih talenata i uklanjanjem prepreka taj program ima presudnu ulogu u oblikovanju pravednijeg društva otpornog na promjene u budućnosti, što je ključno u globaliziranom svijetu.

Evgi Sadegie, diplomirana turkologinja, glavna je direktorica organizacije Schotstek gGmbH i ujedno i sama bivša studentica generacije iz 2014. Prije svog sadašnjeg položaja u organizaciji vodila je projekt mentorstva „Yoldaş” u Građanskoj zakladi Hamburg, kojim se pruža potpora djeci iz obitelji u nepovoljnom socioekonomskom položaju turskog govornog područja. Time je promicala jednake mogućnosti na drugom važnom kraju spektra ravnopravnosti. Svojim opsežnim iskustvom u upravljanju projektima, posebno u području mentorstva i međukulturne suradnje, Sadegie aktivno sudjeluje u promicanju raznolikosti i integracije u društvo.