Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) spremna je podržati one Sirijce koji vjeruju da se mogu vratiti kući u sigurnim uvjetima. Međutim, savjetuje da se nikoga ne prisiljava na povratak u zemlju u kojoj vlada politička nesigurnost, koja se bori s jednom od najvećih humanitarnih kriza na svijetu i u kojoj čak 90 % stanovništva živi ispod granice siromaštva, piše UNHCR-ov Jean-Nicolas Beuze.
Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR) spremna je podržati one Sirijce koji vjeruju da se mogu vratiti kući u sigurnim uvjetima. Međutim, savjetuje da se nikoga ne prisiljava na povratak u zemlju u kojoj vlada politička nesigurnost, koja se bori s jednom od najvećih humanitarnih kriza na svijetu i u kojoj čak 90 % stanovništva živi ispod granice siromaštva, piše UNHCR-ov Jean-Nicolas Beuze.
Jean-Nicolas Beuze
Nakon pada predsjednika Bashara al-Assada politička situacija u Siriji brzo se mijenja, a rasprava o najvećoj izbjegličkoj populaciji na svijetu u središtu je pozornosti cijele Europe.
Sve više zemalja EU-a obustavlja donošenje odluka o zahtjevima Sirijaca i Sirijki za azil. Neke najavljuju uvođenje čarter letova, financijskih poticaja i „bonusa za vraćanje” kako bi izbjeglice potakle na povratak, a druge navodno čak planiraju deportirati sve Sirijce i Sirijke sa svog državnog područja, bez obzira na njihov azilantski status.
Da bi mogle donositi utemeljene odluke o azilu, države EU-a moraju procijeniti je li Sirija sigurna za povratak njezinih građana i građanki koji trenutačno borave u Europi. Zbog brzine razvoja situacije na terenu, u ovom trenutku nije moguće donijeti konačnu prosudbu o sigurnosti. Sigurnosna situacija u Siriji i dalje je neizvjesna jer ona balansira između mogućnosti mira i pomirenja s jedne strane i rizika od daljnjeg nasilja s druge.
Milijuni sirijskih izbjeglica koji žive izvan svoje zemlje pokušavaju shvatiti što razvoj situacije u njihovoj domovini znači za njihovu budućnost. Pitaju se: Hoću li biti siguran u Siriji? Hoće li se moja prava poštovati? Nekima se mogućnost povratka možda čini izvedivijom, no među drugima i dalje vlada duboka zabrinutost.
Kakva je u današnjoj Siriji budućnost pripadnika etničkih i vjerskih manjina i onih koji imaju različita politička stajališta ili se identificiraju kao dio zajednice LGBTQ+? Odgovor je još uvijek nejasan.
Moramo poštovati odluku onih koji osjećaju da je povratak siguran i eventualno im pružiti podršku kako bi se mogli vratiti i reintegrirati u zajednice iz kojih su došli, no UNHCR preporučuje da se zbog nestabilnosti i političke nesigurnosti koje u zemlji vladaju nikoga ne prisiljava na povratak.
Prisilnom repatrijacijom iz Europske unije prekršila bi se prava sirijskih izbjeglica, koje bi po povratku bile izložene riziku od teške i nepopravljive štete.
Zbog kontinuiranog oružanog nasilja u raznim dijelovima Sirije i nesigurnosti u pogledu načina na koji će nove vlasti odgovoriti na potrebe stanovništva, a pogotovo ranjivih skupina, mnogima je još prerano da razmišljaju o povratku. Njihov stav treba poštovati. Stoga države članice EU-a, kao i zemlje koje graniče sa Sirijom i već više od desetljeća velikodušno pružaju utočište većini sirijskih izbjeglica, moraju i dalje predano pružati zaštitu Sirijcima i Sirijkama na svom državnom području.
Od 1,1 milijuna ljudi interno raseljenih zbog eskalacije sukoba krajem studenoga, i dalje ih je raseljeno oko 627 000, od čega 75 % žena i djece.
Preuranjeno vraćanje izuzetno je riskantno, među ostalim i zbog toga što potiče začarani krug raseljavanja ne samo unutar Sirije već i izvan njezinih granica, i time u konačnici produbljuje krizu.
Osim s masovnim raseljavanjem, Sirija se suočava i s jednom od najvećih humanitarnih kriza na svijetu. U sukobu je uništen velik dio infrastrukture, uključujući bolnice, škole i stambene objekte, i većina izbjeglica nema se gdje vratiti. U mnogim regijama i dalje vlada nestašica hrane, čiste vode i medicinske skrbi. Zbog nedostatka osnovnih usluga, gospodarskih prilika i sigurnosti povratnicima je teško ponovno izgraditi održiv i dostojanstven život. Nevjerojatnih 90 % sirijskog stanovništva živi ispod granice siromaštva.
U posljednjih se nekoliko tjedana znatno povećao broj Sirijaca i Sirijki koji se dobrovoljno vraćaju iz Libanona, Turske i Jordana. Prema preliminarnim procjenama, vratilo ih se 125 000, odnosno oko 7000 dnevno. To je njihov osobni izbor, ali im UNHCR ipak predano pomaže.
Mnogi se Sirijci i Sirijke u Europi i susjednim zemljama pitaju je li se sigurno vratiti i kakve ih osnovne usluge i prilike za obnovu života čekaju u domovini, a istovremeno duboko čeznu za ponovnim susretom sa svojim bližnjima. Zato se mnogi žele vratiti kući barem na kratko, da procijene stanje na terenu. To moraju moći učiniti bez straha od gubitka izbjegličkog statusa u Europi. Ti „izvidnički” posjeti od ključne su važnosti za donošenje informiranih odluka koje će dati bolje rezultate, uključujući siguran i trajan povratak.
Dok čekaju da se stvore pravi uvjeti za siguran povratak i uspješnu reintegraciju u zajednice koje su napustili, Sirijci i Sirijke moraju biti vrlo strpljivi i oprezni. Mnogi su počeli razmišljati o povratku kući i UNHCR im je spreman pružiti podršku. Nakon dugogodišnje raseljenosti, ovo bi za njih mogla biti dugo očekivana prilika da povratkom u Siriju okončaju svoj dugogodišnji izbjeglički život i pronađu trajno rješenje. Kao što su bili uz njih tijekom egzila, Europska unija i UNHCR bit će uz njih i kad se vrate i počnu graditi novu Siriju.
Jean-Nicolas Beuze predstavnik je UNHCR-a u EU-u, Belgiji, Irskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Portugalu. Prethodno je bio predstavnik UNHCR-a u Iraku, Jemenu i Kanadi. Već više od 27 godina u sjedištu UN-a i na terenu radi na zaštiti ljudskih prava, održavanju mira i zaštiti djece.
EU se u odgovoru na situaciju u Siriji nakon odlaska Assada suočava s izazovima u usklađivanju humanitarnih potreba, migracijske politike te stabilizacije i obnove zemlje. Zbog unutarnjih politika i kratkoročne vizije država članica suočeni smo s rizikom od davanja prednosti i ubrzanja vraćanja migranata. S druge strane, koordiniran i uravnotežen pristup mogao bi uvelike doprinijeti stabilizaciji Sirije i poticanju dugoročnog razvoja, piše za EGSO Info gost iznenađenja Alberto-Horst Neidhardt, vrhunski stručnjak za migracije u Europskom centru za politike.
EU se u odgovoru na situaciju u Siriji nakon odlaska Assada suočava s izazovima u usklađivanju humanitarnih potreba, migracijske politike te stabilizacije i obnove zemlje. Zbog unutarnjih politika i kratkoročne vizije država članica suočeni smo s rizikom od davanja prednosti i ubrzanja vraćanja migranata. S druge strane, koordiniran i uravnotežen pristup mogao bi uvelike doprinijeti stabilizaciji Sirije i poticanju dugoročnog razvoja, piše za EGSO Info gost iznenađenja Alberto-Horst Neidhardt, vrhunski stručnjak za migracije u Europskom centru za politike.
Alberto-Horst Neidhardt viši je politički analitičar i voditelj Europskog programa za raznolikost i migracije pri Europskom centru za politike (EPC). U središtu njegova rada su pravo i politike u području azila i migracija, prava građana EU-a, dezinformacije i migracijska politika. Na Europskom sveučilišnom institutu stekao je doktorat iz prava EU-a i na Katoličkom sveučilištu u Lilleu drži predavanja o migracijskoj politici, politici mobilnosti, upravljanju EU-om i etičkom oblikovanju politika.
Mjesec dana nakon završetka brutalne vladavine Bashara al-Assada službeni odgovor EU-a i dalje je uglavnom ograničen na najavu pomoći za razvoj i gospodarsku stabilizaciju. I dalje nije jasno hoće li se i kada ukinuti sankcije Siriji. Europska potpora ovisit će o zaštiti manjina i drugim jamstvima, za koje su izgledi i dalje neizvjesni.Složena politička, sigurnosna i humanitarna dinamika u Siriji upućuje na to da će demokratska konsolidacija biti dugotrajna i zahtjevna. To će biti test sposobnosti EU-a da nastupa jednim glasom i djeluje ujedinjeno u vezi s budućnosti te zemlje. Nekoliko europskih zemalja bez oklijevanja je ukazalo na neposredan i zajednički prioritet: povratak raseljenih Sirijaca. U prosincu, samo nekoliko dana nakon što je Assadov režim izgubio Damask, Austrija, u kojoj je predsjednik FPÖ-a Herbert Kickl dobio mandat za formiranje nove vlade, najavila je „dodatak za povratak” i program deportacije za osobe s kaznenom evidencijom. U Nizozemskoj koalicijska vlada pod vodstvom desničarskog nacionalista Geerta Wildersa planira utvrditi područja sigurna za povratak. I Njemačka je najavila da će se zaštita dodijeljena Sirijcima „preispitati i ukinuti” ako se zemlja stabilizira. Druge europske zemlje dale su slične izjave i pomno prate situaciju. S obzirom na to, čak i odluka o ukidanju sankcija može se temeljiti na cilju provedbe vraćanja, a ne na promjeni stajališta o novom sirijskom vodstvu.
S obzirom na jačanje podrške krajnje desnim i ksenofobnim strankama diljem Europe i na predstojeće savezne izbore u Njemačkoj, postoji rizik da će vizija država članica za Siriju biti uvjetovana domaćim prioritetima i kratkoročnim izbornim računicama. U razdoblju od 2015. do 2024. države članice EU-a primile više od milijun Sirijaca, od kojih se većina nalazi u Njemačkoj. Njihova prisutnost postala je sporno političko i društveno pitanje. Uslijed sigurnosnih incidenata popraćenih s velikom medijskom pozornošću, visoke inflacije i rastućih troškova energije, javnost je u mnogim zemljama domaćinima postala manje gostoljubiva prema izbjeglicama. Ta je promjena normalizirala neprijateljsku retoriku i politike. Unatoč pozivima Europske komisije i UNHCR-a da se primjenjuje oprezan pristup kod vraćanja, ova bi dinamika mogla potaknuti europske vlade da ubrzaju vraćanje, čak i unilateralno.
Od pada Asadova režima u prosincu više od 125 000 izbjeglica već se vratilo u Siriju, uglavnom iz susjednih zemalja. Međutim, njihovi su izgledi turobni. Čak i prije nedavnih događaja više od polovice sirijskog stanovništva bilo je suočeno s nesigurnošću opskrbe hranom, a tri milijuna ljudi patilo je od teške gladi. Budući da su brojne kuće uništene u sukobu, objekti za pružanje smještaja već su popunjeni. Prema podacima UNHCR-a, za osobe koje se vraćaju potrebno je gotovo 300 milijuna EUR za smještaj, hranu i vodu. Iako bi EU i države članice trebali razviti koordinirani pristup kako bi dugoročno olakšali sigurnu i dobrovoljnu repatrijaciju Sirijaca, najhitniji prioritet trebalo bi biti zadovoljavanje humanitarnih potreba te zemlje. Pritisak na izbjeglice da se brzo vrate u ratom razorenu i nestabilnu zemlju zapravo bi mogao imati kontraproduktivan učinak i dodatno ograničiti pristup hrani, energiji i stanovanju. Vraćanje velikog broj izbjeglica također bi moglo poremetiti etničku i socioekonomsku strukturu ionako nestabilnih regija. Mogući doprinos sirijske dijaspore naporima za obnovu dodatan je argument za uravnotežen i održiv pristup. Sirija će trebati inženjere, liječnike, administrativno osoblje, nastavnike i fizičke radnike s različitim razinama vještina. Sirijci su stekli dragocjene vještine i iskustvo u Europi u brojnim relevantnim sektorima, uključujući obrazovanje, građevinarstvo i zdravstvenu skrb, ali zapošljavanje odgovarajućih profila neće biti jednostavno. Trajni povratak ne bi nužno doprinio obnovi: doznake iz Europe mogle bi imati ključnu ulogu u smanjenju siromaštva i održivom razvoju. Kroz angažman dijaspore Sirijci koji žive u Europi mogli bi pomoći i u jačanju diplomatskih i kulturnih veza između EU-a i Sirije nakon Assada.
Međutim, države članice mogle bi imati poteškoća s usvajanjem uravnoteženog pristupa i provođenjem koordiniranog programa. Neke zemlje mogle bi dati prednost dugoročnoj stabilnosti i obnovi Sirije, što bi omogućilo spontani povratak. Druge zemlje će brzo ponuditi financijske poticaje za dobrovoljnu repatrijaciju ili čak sustavno preispitivati status Sirijaca čim se humanitarna situacija barem malo poboljša. Međutim, provedba sustavnog preispitivanja statusa izbjeglica povezana je sa znatnim pravnim preprekama i velikim financijskim i administrativnim troškovima. U međuvremenu se kod svih inicijativa za povratak mora uzimati u obzir činjenica da je većina raseljenih Sirijaca sada trajno naseljena u Europi, pri čemu je više od 300 000 osoba steklo državljanstvo EU-a. Istovremeno, slabi gospodarski izgledi i šanse za zapošljavanje u Siriji mogu odvratiti od povratka čak i one najmotiviranije. Temeljno pitanje u tom kontekstu bit će hoće li se Sirijcima dopustiti privremeni povratak, pri čemu bi europske zemlje domaćini i dalje nudile održive mogućnosti za trajniji povratak.Ta će pitanja neizbježno biti isprepletena sa širim raspravama o migracijskoj politici EU-a. Budući pregovori o reformi Direktive EU-a o vraćanju, za koju se uskoro očekuje prijedlog Europske komisije, mogli bi dobiti odlučujući zamah ovisno o novim raspravama o vraćanju Sirijaca. Međutim, prilikom reforme Direktive mogle bi se pojaviti dodatne podjele među državama članicama EU-a. Budući da je migracijsku politiku potrebno temeljito preispitati kako bi se učinkovito odgovorilo na današnje izazove, pristup EU-a raseljenim Sirijcima vjerojatno će biti prva kritična prekretnica u novom ciklusu.
Poljska je 1. siječnja preuzela štafetu od Mađarske na čelu EU-a i predsjedat će Vijećem EU-a u prvoj polovici ove godine. Poljsko predsjedništvo dolazi u vrijeme promjena za Europu i podudara se s početkom novog mandata Europske komisije.
Poljska je 1. siječnja preuzela štafetu od Mađarske na čelu EU-a i predsjedat će Vijećem EU-a u prvoj polovici ove godine. Poljsko predsjedništvo dolazi u vrijeme promjena za Europu i podudara se s početkom novog mandata Europske komisije.
S obzirom na to da ruska agresija na Ukrajinu ne posustaje i da su geopolitičke napetosti na najvišoj razini u novijoj europskoj povijesti, Poljska se u svojim prioritetima fokusirala na sveobuhvatnu temu sigurnosti, koja uključuje vanjsku, unutarnju, gospodarsku, energetsku i zdravstvenu sigurnost, sigurnost opskrbe hranom i osiguravanje vladavine prava.
Ti su prioriteti u skladu s angažmanom Europskog gospodarskog i socijalnog odbora na poticanju kohezije, očuvanju demokratskih vrijednosti i osiguravanju stabilnog prosperiteta. „U EGSO-u smo ponosni na to da smo pouzdan i angažiran partner poljskog predsjedništva i imat ćemo aktivnu ulogu u oblikovanju političkih prioriteta koji će definirati novi europski ciklus”, izjavio je predsjednik EGSO-a Oliver Röpke.
EGSO će na zahtjev poljskog predsjedništva sastaviti 14 razmatračkih mišljenja. Pogledajte našu novu brošuru i podrobnije se upoznajte s tim mišljenjima i drugim aktivnostima EGSO-a u prvoj polovici 2025. godine. U njoj možete saznati i tko su poljski članovi EGSO-a i koje organizacije predstavljaju. Brošura je dostupna isključivo na internetu i samo na engleskom, poljskom, francuskom i njemačkom jeziku. (ll)
Europska industrija suočava se s brojnim izazovima, kao što su iznimno visoka cijena energije, poteškoće u privlačenju kvalificirane radne snage i pristup financiranju. EU je 2023. predstavio industrijski plan u okviru zelenog plana, usmjeren na postizanje ugljične neutralnosti.Prilikom predstavljanja političkih smjernica prošle jeseni, predsjednica Ursula von der Leyen osvrnula se, u duhu izvješća Marija Draghija, na „plan za čistu industriju” za konkurentne industrije i kvalitetna radna mjesta.
Europska industrija suočava se s brojnim izazovima, kao što su iznimno visoka cijena energije, poteškoće u privlačenju kvalificirane radne snage i pristup financiranju. EU je 2023. predstavio industrijski plan u okviru zelenog plana, usmjeren na postizanje ugljične neutralnosti.Prilikom predstavljanja političkih smjernica prošle jeseni, predsjednica Ursula von der Leyen osvrnula se, u duhu izvješća Marija Draghija, na „plan za čistu industriju” za konkurentne industrije i kvalitetna radna mjesta.
Industrija je ključan dio zelene i digitalne tranzicije, kao i našeg ekonomskog sustava. Ali što taj novi plan znači za radnike? Snažna, sindikalno organizirana, dobro plaćena radna snaga s dobrim radnim uvjetima nije samo pitanje sindikata već je i važna za društvo u cjelini, demokraciju i socijalnu stabilnost, ali i produktivnost poduzeća.
Bez odgovarajućih smjernica i dostatnog javnog financiranja, taj bi se plan u konačnici mogao ograničiti samo na one dijelove Draghijeva izvješća i programe konkurentnosti koji najviše pogoduju deregulaciji. Time bi se mogao ugroziti europski socijalni model jer bi se poticao štetan oblik tržišnog natjecanja s negativnim posljedicama na plaće i radne uvjete.
Taj problem tema je zajedničke konferencije o europskoj industrijskoj politici za kvalitetna radna mjesta, koju Skupina radnika EGSO-a i Europska konfederacija sindikata (ETUC) organiziraju 14. veljače u prostorijama EGSO-a. Pozivamo sve zainteresirane da zabilježe datum u kalendar i pridruže se raspravi.
EGSO je u prosincu upriličio prikazivanje filma Pod sivim nebom o bjeloruskim novinarima koji plaćaju strašnu osobnu cijenu za izvješćivanje o političkim previranjima u svojoj zemlji.
EGSO je u prosincu upriličio prikazivanje filma Pod sivim nebom o bjeloruskim novinarima koji plaćaju strašnu osobnu cijenu za izvješćivanje o političkim previranjima u svojoj zemlji.
Pod sivim nebom, prvi igrani film bjelorusko-poljske režiserke Mare Tamkovič, potresna je priča o Leni, bjeloruskoj novinarki koja završava u zatvoru zbog izravnog prijenosa vladine represije nad mirnim prosvjedima na Trgu promjena u Minsku. Godine 2020. nezabilježen val prosvjeda potresa Bjelorusiju nakon namještenih izbora na kojima je Aleksandr Lukašenko ponovno izabran šesti put.
Lena i njezina kamermanka Olja bivaju uhićene jer su nastavile snimati prosvjede unatoč tome što ih je pratio policijski dron. U kafkijanski apsurdnom preokretu Lenu najprije optužuju za „organiziranje nereda i ometanje javnog prijevoza”, a naposljetku i za veleizdaju. Ono što je trebao biti sedmodnevni pritvor pretvara se u osmogodišnju zatvorsku kaznu izrečenu na tajnom suđenju. Njezina kolegica dobiva dvije godine. Lenin suprug Ilja, i sâm žrtva režimske policije, očajnički pokušava osloboditi Lenu iz zatvora, čak je pokušava uvjeriti da prizna krivnju u zamjenu za slobodu. No Lena to ne može učiniti.
Film je nadahnut istinitom pričom Kacjarine Andrejeve, novinarke bjeloruske televizijske kuće Belsat, njezina supruga Ihara Iljaša i kolegice Darje Čuljcove. Dok je Darja odslužila dvogodišnju kaznu, Kacjarina i Ihar trenutačno su u zatvoru, pri čemu Kacjarina služi produljenu zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina i tri mjeseca. No oni ni izdaleka nisu jedini: potkraj 2024. Bjelorusko društvo novinara izjavilo je da je iza rešetaka još 45 medijskih djelatnika. Mnogi se suočavaju s pritiscima čak i nakon bijega u inozemstvo.
Film je imao svjetsku premijeru na festivalu Tribeca u New Yorku u lipnju 2024.
Pod sivim nebom prikazan je 13. prosinca u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru (EGSO) u nazočnosti režiserke Tamkovič, u sklopu seminara o ulozi bjeloruskih neovisnih medija u poticanju otpornog društva koje se demokratizira.
EGSO info razgovarao je s Marom Tamkovič o njezinu filmu.
Koliko točno film prati stvarne događaje i sudbinu Kacjarine Andrejeve? Jeste li koristili i stvarne snimke nastale na prosvjedima 2020. i tijekom postupka protiv Andrejeve?
Stvarne snimke koriste se u filmu nekoliko puta. Snimke prosvjeda koje protagonisti puštaju na početku filma zapravo su snimke Andrejeve i Čuljcove – stvarne snimke koje smo ugradili u igranu scenu. Snimke pritvaranja Ramana Bandarenke koje protagonisti prate na prijenosnom računalu također su stvarne (aktivista Ramana Bandarenku nasmrt su pretukli maskirani nasilnici kad ih je pokušao zaustaviti u rezanju crvenih i bijelih vrpca koje simboliziraju bjelorusku zastavu iz razdoblja prije sovjetske okupacije). Na kraju filma, takoreći kao epilog, prikazujem montažu Kacjarininih snimki uživo s prosvjeda.
Glavna je priča usko povezana sa stvarnošću: pratimo kako su novinari uhićeni, kako im se sudilo i koje su kazne dobili. Međutim, moj cilj nije bio točno prenijeti te događaje, već iznijeti emocionalnu istinu o odlukama koje su ljudi morali donijeti i bolnim posljedicama s kojima su se suočili. Likovi imaju drukčija imena kako bi se stvorila određena distanca između njih i osoba iz stvarnog života koje su poslužile kao nadahnuće, ali i kako bi se publici dala prilika da na tu priču gleda kao na jednu od mnogih, kao metaforu za ono što se dogodilo cijeloj zemlji.
Zna li šira javnost u Bjelorusiji što se dogodilo Andrejevoj i drugim novinarima poput nje? Znate li koliko je ljudi pretrpjelo istu ili sličnu sudbinu?
U Bjelorusiji je došlo do političkih uhićenja i represije u toliko širokim razmjerima da je teško ne biti svjestan situacije. Najmanje 130 000 osoba pretrpjelo je razne oblike represije, a nakon 2020. zemlju je napustilo oko 500 000 ljudi. Razmjeri tih događaja naprosto su preveliki da bi ih se moglo sakriti.
Službeni broj političkih zatvorenika (okrivljenih ili osuđenih na temelju optužbi za kazneno djelo) u Bjelorusiji posljednjih nekoliko godina iznosi oko 1300 osoba, ali morate razumjeti da su stotine, ako ne i tisuće, već odslužile kaznu, nekima je odobreno ranije puštanje na slobodu, a mnogo novih osuđenika boji se zatražiti status političkih zatvorenika. Riječ je o tvorničkoj traci represije koja je u stalnom pokretu i na kojoj novi zatvorenici zamjenjuju one koji bivaju pušteni na slobodu.
Koja je bila glavna motivacija za snimanje ovog filma? Što želite postići?
Kao Bjeloruskinja osjećala sam potrebu da učinim nešto nakon što je bjeloruski režim brutalno ugušio prosvjede 2020. Kao bivša novinarka mogla sam se jako dobro poistovjetiti sa svojim likovima. Kao režiserku privukla me snažna i duboka priča koju sam jednostavno morala prikazati.
Što biste željeli da gledatelji shvate kao glavnu poruku ili da osjećaju nakon gledanja vašeg filma?
Doista se nadam da će ljudi stati i razmisliti o tome što zapravo znači sloboda, koliko može koštati i jesu li zaista svjesni onoga što imaju. Nadam se da će im misli biti s Kacjom i Iharom i svim drugim osobama iza rešetaka, s obzirom na to da mnogi u Europi slobodu uzimaju zdravo za gotovo.
Što bi EU – njegove institucije, civilno društvo, udruženja novinara, organizacije za ljudska prava, nacionalne vlade – trebali učiniti kako bi pružili pomoć?
Pozivam EU da ne zaboravi Bjelorusiju i ne otpiše je kao izgubljen slučaj. Upravo potpora EU-a omogućuje našoj kulturi, medijima i civilnom društvu da prežive pod ovim golemim pritiskom i, iako se to možda čini kao dugoročno ulaganje, ono će se svakako isplatiti.
Prijave počinju u veljači 2025. Uskoro će na internetskoj stranici Tjedna civilnog društva (#CivSocWeek) i na društvenim medijima biti dostupne dodatne informacije. Pratite nas!
„Oslobađanje potencijala konkurentnosti za ostvarenje zajedničkog napretka” glavni je cilj novousvojenih prioriteta naše skupine.
U kontekstu trenutačnih globalnih izazova konkurentnost i stvaranje okruženja pogodnog za poslovanje moraju biti prioriteti političkog programa poduprtog konkretnim mjerama.
Kako bi EU bio okruženje pogodno za poslovanje, konkurentnost se ne smije temeljiti na subvencijama i protekcionizmu, nego na izvrsnosti i zdravom tržišnom natjecanju, a poduzeća moraju imati konkurentan pristup svim potrebnim proizvodnim resursima.Želi li pogodovati poslovanju, EU mora donijeti uredbu kojom će poticati poslovanje i produktivnost, omogućiti potpuno funkcioniranje jedinstvenog tržišta i administrativno opterećenje svesti na minimum. Osim toga, za privlačenje ulaganja ključno je ostvariti puno povjerenje između poduzeća i oblikovatelja politika, a nužno je i zaštititi interese poduzeća iz EU-a u odnosu na međunarodne konkurente.
Stoga pozivamo na donošenje sljedećih 10 prioritetnih mjera politike koje bi pogodovale poslovanju:
radikalna reforma regulatornog pristupa
sustavi produktivnih inovacija usmjereni na ulaganja i inovacije
visoki tehnološki kapaciteti u području obrane, sigurnosti i zelene tranzicije i potpora tehnološkim start-up poduzećima
Ako želimo iskoristiti pozitivan učinak konkurentnih poduzeća da bismo ostvarili snažno gospodarstvo i globalno utjecajan EU, treba hitno provesti navedene mjere.
Izvješća Enrica Lette i Marija Draghija poziv su na djelovanje: ili će EU ponovo postati konkurentan ili će biti prinuđen na koncesije u području dobrobiti, ekoloških standarda i temeljnih sloboda.
