The EESC issues between 160 and 190 opinions, evaluation and information reports a year.
It also organises several annual initiatives and events with a focus on civil society and citizens’ participation such as the Civil Society Prize, the Civil Society Days, the Your Europe, Your Say youth plenary and the ECI Day.
Here you can find news and information about the EESC'swork, including its social media accounts, the EESC Info newsletter, photo galleries and videos.
The EESC brings together representatives from all areas of organised civil society, who give their independent advice on EU policies and legislation. The EESC's326 Members are organised into three groups: Employers, Workers and Various Interests.
The EESC has six sections, specialising in concrete topics of relevance to the citizens of the European Union, ranging from social to economic affairs, energy, environment, external relations or the internal market.
Sport za osobe s invaliditetom pojavio se u kontekstu rada na rehabilitaciji u poslijeratnom razdoblju. Bio je to način da fizioterapija postane zanimljivija i ugodnija. Igra i zabava pomogle su tim osobama da ponovno otkriju radost života u novim okolnostima koje su rezultat traumatičnog događaja ili u svome tijelu koje imaju od rođenja.
Sport za osobe s invaliditetom pojavio se u kontekstu rada na rehabilitaciji u poslijeratnom razdoblju. Bio je to način da fizioterapija postane zanimljivija i ugodnija. Igra i zabava pomogle su tim osobama da ponovno otkriju radost života u novim okolnostima koje su rezultat traumatičnog događaja ili u svome tijelu koje imaju od rođenja.
Pritom su postojale dvije posebne svrhe: ojačati fizičku autonomiju ljudi i pomoći im da ponovno steknu vlastit autentičan i čvrst identitet. Danas se može reći da je došlo do pomaka s rehabilitacijske igre na osnaživanje, i to onih koji su osjećali da nemaju nikakvu snagu ili da su je izgubili. Snagu da se nose sami sa sobom i svojim odlukama. To je srž ljudskih prava.
Prirodan način da se to učini jest s pomoću društvenog imidža ljudi, odnosno slike koju drugi imaju o nama. Put samooporavka automatski implicira i zajednicu u kojoj ljudi žive. Sudjelovanje u sportu postaje sredstvo pozivanja na vlastita temeljna prava i dostojanstvo.
Put do toga bio je dug i težak – pioniri šezdesetih godina 20. stoljeća bili su heroji prije svog vremena. No bili su heroji na dugom putovanju između tog doba i današnjice. Bilo je teško postići priznanje atletske sposobnosti paraolimpijaca.
Jedno događanje ostat će zapamćeno u povijesti: Olimpijske igre u Seoulu 1988. To je bila kulminirajuća točka u borbi za postizanje priznanja u svijetu sporta, u kojem je stigmatizacija proizašla iz fizičkog, osjetilnog i mentalnog perfekcionizma bila toliko snažna da je predstavljala veću prepreku čak i u odnosu na uključenost u svijet rada, u kojem su umjesto toga prevladavale predrasude o neproduktivnosti. Te su olimpijske igre bile povijesne jer je Međunarodni olimpijski odbor želio uvesti natjecanja za sportaše s invaliditetom koji se izmjenjuju sa sportašima bez invaliditeta. Bio je to eksperiment koji je proveden samo jednom jer je zbog organizacijskih problema, osobito onih povezanih s pristupačnošću, bilo teško nastaviti tim putem. Ta je odluka, iako upitna, dovela do paraolimpijskih igara kakve danas poznajemo, u kojima se na odgovarajući način priznaju atletski napori svakog paraolimpijca i paraolimpijke. Napokon smo ušli u svijet sporta koji prakticiraju svi i koji je namijenjen svima. Novo doba.
Od tada je paraolimpijski sport trebalo učiniti privlačnim velikom broju ljudi koji su sport pratili uživo ili na televiziji. Televizijski komentatori 1988. u Seoulu bili su toliko neupućeni da nisu ni znali tko su bili favoriti u svakom natjecanju. Kao što možemo pretpostaviti, rezultat je bio katastrofalan. S vremenom su sportski novinari naučili pratiti aktivnosti sportaša s invaliditetom, što je bio ključan korak prema promjeni diskursa.
To nas dovodi do drugog temeljnog događanja: Olimpijskih igara u Londonu 2012. Organizacija je bila savršena i popraćena jakom televizijskom kampanjom, posebno u Ujedinjenoj Kraljevini. Rezultat: puni stadioni u svim područjima sporta. To je bio i trenutak kada su neki paraolimpijci postali poznati zahvaljujući novom novinarskom diskursu, baš kao i njihovi kolege olimpijci.
Svijet se promijenio od pedesetih godina 20. stoljeća. Osjećaj da više nisu potpuno nevidljivi postao je zajednička tekovina svijeta osoba s invaliditetom. Nadamo se da se ta priča može replicirati u svim područjima života, kao što je navedeno u Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom: „potrebna nam je promjena paradigme”. U sportu je, unatoč svemu, to svakako postignuto.
Koja je vrijednost paraolimpijskih igara i kako one i druga sportska natjecanja pomažu u rušenju zidova za osobe s invaliditetom?
Član EGSO-a Pietro Barbieri piše o povijesti sportskih natjecanja za osobe s invaliditetom i o tome kako su dvije Olimpijade, ona u Seoulu 1988. i ona u Londonu 2012., dovele do prijeko potrebne promjene u percepciji invaliditeta. Napokon smo zakoračili u doba u kojem se svi mogu baviti sportom.