Kako bi gospodarstvo reagiralo kad bi se osigurali zajednički minimalni standardi za nezaposlenost diljem Europe?

Skupina radnika EGSO-a

Aktualna pandemija koronavirusa pretvorila je prijeteću krizu u potpunu gospodarsku depresiju s najvećim mirnodopskim smanjenjima PDV-a u posljednjih sto godina te je milijune ljudi primorala da se oslone na razne sustave osiguranja u slučaju nezaposlenosti ili da rade u skraćenom radnom vremenu. Unatoč njihovoj ulozi u ublažavanju većine posljedica, naši su socijalni sustavi općenito jednako loše pripremljeni za pandemiju kao i naši zdravstveni sustavi jer su od krize 2008. ozbiljno narušeni godinama štednje.

Štoviše, mjere za zaštitu radnika i njihovih radnih mjesta koje su na snazi neujednačene su te su radnici na najnesigurnijim radnim mjestima, kao što su oni koji rade na temelju ugovorâ o isporuci i drugih ugovora za nove oblike rada, često izostavljeni iz tradicionalnih sustava zaštite.

Sustav naknada za nezaposlenost nije rascjepkan samo unutar država, već i među njima: ogromne su razlike u trajanju naknada i obuhvaćenosti njima, kao i u pogledu zamjenskog udjela na temelju prethodno primljene plaće. U studiji koju je naručila Skupina radnika analizira se kako bi gospodarstvo u cjelini u EU-u i u pojedinačnim zemljama reagiralo kad bi sustavi zaštite u slučaju nezaposlenosti imali zajedničku razinu pokrivenosti, trajanja i zamjene, čime bi se osiguralo da radnici u Europi imaju zajednički minimalni standard. U studiji se pomoću makroekonomskog modeliranja ta hipoteza ispituje u odnosu na krizu iz 2008., na cijeli proračunski ciklus i na ono što je danas relevantnije, a to je gospodarski pad uslijed pandemije.

Rezultati jasno pokazuju da bi učinak na gospodarstvo bio pozitivan, tim više ako bi se to kombiniralo s drugim socijalnim politikama kojima bi se osigurala zaštita radnih mjesta i izbjegla nova gospodarska recesija. Studiju u cijelosti, zajedno sa svim podrobnostima, možete naći putem sljedeće poveznice.