Naše društvo poput nevidljive bolesti nagriza sveprisutna nesigurnost zbog koje se ljudi osjećaju bespomoćno i prepušteno na milost i nemilost sila koje su izvan njihove kontrole, poručuje sveučilišna profesorica i nagrađivana autorica Albena Azmanova u dojmljivom uvodnom govoru na EGSO-ovom Tjednu civilnog društva. U ovom intervjuu za EGSO Info analizira glavne uzroke te epidemije, uključujući tendenciju da se prednost daje jednakosti umjesto gospodarskoj stabilnosti.
Naše društvo poput nevidljive bolesti nagriza sveprisutna nesigurnost zbog koje se ljudi osjećaju bespomoćno i prepušteno na milost i nemilost sila koje su izvan njihove kontrole, poručuje sveučilišna profesorica i nagrađivana autorica Albena Azmanova u dojmljivom uvodnom govoru na EGSO-ovom Tjednu civilnog društva. U ovom intervjuu za EGSO Info analizira glavne uzroke te epidemije, uključujući tendenciju da se prednost daje jednakosti umjesto gospodarskoj stabilnosti.
U svom uvodnom govoru na Tjednu civilnog društva govorili ste o epidemiji nesigurnosti kao temeljnom uzroku slabljenja političkih sloboda. Opisali ste je kao nevidljivu bolest koja nas dovodi do ludila. Možete li nam reći više o tome što znači „epidemija nesigurnosti”? Kako nastaje?
Ljudi su sve više ogorčeni, a broj smrtnih slučajeva prouzročenih očajem, posebno samoubojstava na radnom mjestu, u bogatim je društvima u porastu. To je najbolniji i stoga najvidljiviji vrh goleme, ali nevidljive ledene sante nesigurnosti koju pokreće neizvjesnost naše egzistencije. Ne radi se samo o tome da su ljudi gnjevni i imaju sve manje povjerenja u političke institucije, iako se o tome često govori. Nepovjerenje može biti zdravo jer potiče na odgovornost. Ljutnja može biti produktivna jer može potaknuti borbu za pravdu i dovesti do značajnih promjena.
Aktualna bolest naših društava, o kojoj u svojem radu govorim kao o „sveprisutnoj nesigurnosti”, drugačija je. To je posebna vrsta nesigurnosti, osjećaj stalnebespomoćnosti koja proizlazi iz toga što se ljudi osjećaju prepušteni na milost i nemilost silama koje su izvan njihove kontrole.
Kao pojedinci, nesigurnost doživljavamo kao nesposobnost da se nosimo s osnovnim životnim zadaćama. Osjećaj nesposobnosti stvara strah od neuspjeha i gubitka onoga što imate – posla, ušteđevine, sposobnosti za rad, zdravog razuma. Problem stoga nije toliko u siromaštvu ili nejednakosti, koliko u doživljenom ili očekivanom gubitku, strahu od neuspjeha. Tako ljudi doživljavaju nesigurnost.
Društva nesigurnost doživljavaju kao nesposobnost da upravljaju sobom i rješavaju probleme. Uzmimo za primjer bolest COVID-19. Kako je moguće da je naše bogato, znanstveno sjajno potkovano i institucionalno sofisticirano društvo dopustilo da javnozdravstveni problem uzrokovan virusom koji nije bio ni potpuno nepoznat ni previše smrtonosan, najprije preraste u ozbiljnu zdravstvenu, a potom i gospodarsku i socijalnu krizu? Odgovor leži u tome što su naše vlade srezale javna ulaganja, među ostalim i ona u zdravstvenu skrb.
Postoji još jedna značajka nesigurnosti. Potiču je konkretne politike, neoliberalna kombinacija slobodnih tržišta i otvorene ekonomije u kojoj se odluke temelje na profitabilnosti. Kako bi osigurale konkurentnost svojih država ili EU-a na svjetskom tržištu, elite lijevog i desnog centra pohitale su u okviru globalnog natjecanja za profit smanjiti i sigurnost radnih mjesta (kako bi se poduzećima omogućila fleksibilnost koja ih je učinila konkurentnima) i potrošnju na javne usluge. To znači da svatko ima više odgovornosti, ali manje resursa za njihovo izvršavanje. Moramo postići više s manje sredstava.
Dat ću vam primjer. Europska komisija od država traži da učine više za socijalnu pravdu, ali i da istodobno smanje potrošnju. Ta neusklađenost između sve većih odgovornosti i sve manjih resursa dovodi do osjećaja nesigurnosti i sumnji u to jesmo li se sposobni nositi sa svojim zadaćama. Tu nije riječ o zdravoj nesigurnosti koja nas tjera da se otisnemo u svijet, razmotrimo svoje mogućnosti, preuzmemo rizik ili se dokažemo. Umjesto toga, riječ je o toksičnom strahu, strahu za vlastitu egzistenciju i očekivanju mračnije budućnosti.
Što je, prema Vašem mišljenju, uzrok uzleta autoritarnih vođa i desnih stranaka? Kako danas ocjenjujete demokratske slobode i poštovanje temeljnih vrijednosti EU-a u Europi?
Porast potpore desnim autoritarnim vođama i strankama posljedica je političke nesigurnosti. Ljudi se osjećaju nesigurno, pa žude za sigurnošću i stabilnošću; osjećaju se bespomoćno, pa svoje nade polažu u snažne vođe koji će im čvrstom rukom pružiti trenutnu stabilnost. Na primjer, oni povećavaju vojne izdatke i jačaju moć policije, baš kao što će i EU uskoro učiniti.
Put su već ranije utabale stranke centra koje su u ime neoliberalizma učinile naša društva nesigurnijima. Po mom mišljenju, lijevi centar snosi posebnu odgovornost za tu nesretnu situaciju. Iako je samoproglašena svrha socijaldemokracije borba za pravdu, u njezinom je fokusu isključivo borba protiv jednog oblika nepravde: nejednakosti. U međuvremenu, ono za čime ljudi žude je gospodarska stabilnost: sposobnost upravljanja svojim životima i planiranja budućnosti.
Razmislite samo o tome: mogli bismo imati savršeno ravnopravna, ali ujedno vrlo nesigurna društva, koja bi se teško moglo nazvati uspješnima. Štoviše, ljudi ne žele nužno iskorijeniti nejednakost ako to znači da će se prema njima postupati kao prema gubitnicima koji su zadovoljni (i poniženi) malom preraspodjelom. Ljudi prije svega ne žele biti gubitnici.
U svojem ste govoru govorili i o „Olimpijskim igrama žrtava”. Možete li opisati što je to i zašto bismo se od toga trebali odmaknuti?
Tijekom proteklih pet desetljeća borba protiv diskriminacije prerasla je u politiku identiteta. Sa skupinama koje su u prošlosti bile diskriminirane postupalo se kao sa „zaštićenim manjinama”, a njihov je status podignut mjerama pozitivnog djelovanja poput ciljanih promaknuća i sustava kvota. Kada se to dogodi u kontekstu sveprisutne nesigurnosti u kojem nedostaje dobrih radnih mjesta i drugih resursa, te zaštićene skupine počinju se natjecati za ograničene resurse. U takvom okruženju, status žrtve postaje svojevrstan adut. Što je osjećaj žrtve jači, to se traži jača zaštita.
S jedne strane, to potiče neprijateljstvo među konkurentskim skupinama i narušava solidarnost. S druge strane, nitko od njih zaista ne pobjeđuje jer svi i dalje ostaju žrtve. Uostalom, upravo je činjenica da su žrtve i trpe diskriminaciju ono što im daje pravo da traže zaštitu. Jedini su pobjednici u ovom prljavom natjecanju za pristup resursima i posebnoj zaštiti elite koje igraju ulogu velikodušnih pokrovitelja. Krajnji je rezultat da se nemoćne skupine međusobno smatraju neprijateljima i bore jedne protiv drugih, dok njihovi pokrovitelji, političke elite, kroz tu borbu dobivaju još veću moć.
S obzirom na sve što ste rekli, zbog čega je civilno društvo toliko važno za očuvanje demokracije i građanskih sloboda koje mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo? Zašto je baš civilno društvo, a ne demokratski izbori, odgovor na zlouporabu moći?
Kad glasamo, sami smo. Osjećamo jaku nemoć i frustraciju zbog nesigurnosti pa pa svoju tjeskobu izražavamo glasanjem. To objašnjava uzlet reakcijskih stranaka na slobodnim i poštenim izborima. Civilno društvo vodi se drugačijom logikom i ima poseban izvor moći: osjećaj zajedništva. Kad smo zajedno, kad nas povezuje isti cilj, nismo sami. Osjećamo se manje nesigurnima i manje nemoćnima jer se možemo osloniti na potporu svojih kolega. Nakon što se smanji osjećaj nesigurnosti, popušta i strah pa možemo razmišljati o budućnosti i proširiti vidike.
Albena Azmanova profesorica je političkih i društvenih znanosti na City Saint George’s, University of London i suurednica časopisa Emancipations. Njezina posljednja knjiga, Capitalism on Edge (Kapitalizam na rubu) (2020.), osvojila je brojne nagrade, uključujući književnu nagradu Michael Harrington, koju Američko udruženje za političke znanosti dodjeljuje „iznimnim djelima koja pokazuju kako se znanost može iskoristiti u borbi za bolji svijet”.
Europska građanska inicijativa „My Voice, My Choice” zalaže se za siguran pobačaj dostupan svim ženama u cijeloj Europskoj uniji. Inicijativa je pokrenuta u travnju 2024., koordinirao ju je slovenski Institut 8. ožujka i uspjela je prikupiti više od milijun potpisa znatno prije isteka roka za prikupljanje potpisa. EGSO Info razgovarao je s organizatorima o tome zašto je njihova kampanja hitna u sadašnjoj političkoj klimi, u kojoj žene sve više gube kontrolu nad svojim reproduktivnim pravima.
Europska građanska inicijativa „My Voice, My Choice” zalaže se za siguran pobačaj dostupan svim ženama u cijeloj Europskoj uniji. Inicijativa je pokrenuta u travnju 2024., koordinirao ju je slovenski Institut 8. ožujka i uspjela je prikupiti više od milijun potpisa znatno prije isteka roka za prikupljanje potpisa. EGSO Info razgovarao je s organizatorima o tome zašto je njihova kampanja hitna u sadašnjoj političkoj klimi, u kojoj žene sve više gube kontrolu nad svojim reproduktivnim pravima.
Što vas je potaknulo na pokretanje inicijative „My Voice, My Choice” i koji je vaš krajnji cilj?
O kampanji za zaštitu prava na pobačaj u Europi počeli smo razmišljati prije gotovo tri godine, kada je u SAD-u poništena presuda u predmetu Roe protiv Wadea. Žene u SAD-u preko noći su izgubile svoje ustavno pravo na pobačaj i znali smo da moramo zaštititi pobačaj u Europi. Žene u Poljskoj umiru u bolnicama zbog gotovo potpune zabrane pobačaja. U posljednjih nekoliko godina u Poljskoj su održani najveći prosvjedi za pravo na pobačaj. Žene na Malti i dalje se izlažu kazni zatvora naprave li pobačaj. Ove je godine Giorgia Meloni dala skupinama koje se bore protiv pobačaja dopuštenje da prosvjede održavaju u klinikama za pobačaj i uznemiravaju žene koje ga pokušavaju obaviti. Više od 20 milijuna žena u Europi nema pristup pobačaju.
Upravo smo zato pokrenuli kampanju „My Voice, My Choice”. Na prijedlogu smo radili s timom međunarodnih pravnika i uspostavili smo snažnu mrežu s organizacijama iz cijele Europe.
Naš je cilj zaštititi pravo na pobačaj na razini EU-a i poboljšati pristup pobačaju za žene koje su sada primorane putovati u druge zemlje zbog zabrane pobačaja (npr. žene s Malte i iz Poljske), zbog visoke stope prigovora savjesti (npr. u Italiji i Hrvatskoj) ili zbog toga što trenutačno pobačaj ne mogu platiti (u zemljama kao što su Njemačka i Austrija).
Postojeća politička klima upravo je razlog zbog kojeg je naša kampanja hitna. Moramo se ujediniti i pokazati da se većina ljudi zalaže za pravo na pobačaj i suprotstaviti se ograničenjima reproduktivne slobode. Većina Europljana i Europljanki podupire pravo na pobačaj i moramo biti ujedinjeni kako bismo to pravo zaštitili.
Koje konkretne korake tražite od Europske komisije? Kako to ostvariti s obzirom na činjenicu da je zdravlje u nadležnosti država članica?
Predlažemo da Europska komisija uspostavi financijski mehanizam koji bi funkcionirao kao mehanizam u kojem bi države članice mogle dobrovoljno sudjelovati i koji bi pokrivao troškove pobačaja. Funkcionirao bi na sličan način kao i programi za prevenciju i liječenje raka.
Ideja je da svatko tko mora otputovati u drugu zemlju radi pobačaja – zbog teških ograničenja u svojoj zemlji ili visoke stope prigovora savjesti – neće morati platiti zahvat iz vlastitog džepa. Trenutačno tisuće žena putuju u druge zemlje u kojima ponekad za taj postupak plaćaju tisuće eura. Ne mogu si svi to priuštiti.
Iako pobačaj nije u nadležnosti Europske komisije, financijski programi povezani sa zdravstvenom skrbi jesu, pa smo tako i mogli registrirati našu europsku građansku inicijativu.
Zašto ste se odlučili na europsku građansku inicijativu? Nadate li se da će Komisija pozitivno odgovoriti?
Naša slovenska organizacija, Institut 8. ožujka, koja koordinira kampanju „My Voice, My Choice”, ima bogato iskustvo s nacionalnim građanskim inicijativama, prikupljanjem potpisa i referendumima. Nacionalnim mehanizmom građanske inicijative već smo uspješno izmijenili 15 zakona u Sloveniji i postigli uspjeh na dva nacionalna referenduma. Zbog toga smo željeli pronaći sličan instrument direktne demokracije na razini EU-a i tako smo se upoznali s europskom građanskom inicijativom. Želimo ostvariti izravnu promjenu koja bi imala trajan učinak na reproduktivna prava za sve u Europi, zbog čega smo odlučili početi prikupljati potpise.
Tijekom kampanje smo osigurali političku potporu svih klubova zastupnika lijevog centra u Europskom parlamentu, dobili smo potporu istaknutih političarki i političara na nacionalnoj razini u mnogim državama članicama EU-a i imali dobre veze i kontinuirane odnose s europskim povjerenicima i povjerenicama. Nadamo se da će se više od 1,2 milijuna ljudi koji stoje iza naše inicijative saslušati.
Kako ste uspjeli mobilizirati ljude iz raznih zemalja EU-a da podupru vašu inicijativu i pomognu u prikupljanju potpisa? Kojim se kanalima koristite za prijenos informacija?
Tijekom kampanje smo izgradili snažnu mrežu s više od 300 organizacija i stvorili prekrasnu zajednicu s više od 2000 volonterki i volontera iz cijele Europe. Htjeli smo biti prisutni na ulicama europskih gradova i sela, a naši su volonteri spremno prikupljali potpise. Bili smo vrlo prisutni na internetu, na našem Instagramu, ali koristimo i druge kanale kao što su Facebook,TikTok, YouTube, BlueSky,X i druge platforme društvenih medija.
Mjesec dana prije roka premašili ste milijun potpisa građana potrebnih za europsku građansku inicijativu. Kakve ste povratne informacije i potporu, uključujući onu financijsku, dosad primili?
Milijun potpisa uspjeli smo prikupiti u prosincu, nakon što smo ih prikupljali devet mjeseci, a do isteka roka ukupno smo prikupili 1,2 milijuna potpisa.
Potpise smo uspjeli prikupiti uz pomoć naše mreže i zajednice, ali smo se tijekom kampanje prijavili i za različite mogućnosti financiranja kako bismo je mogli provesti. Kampanja „My Voice, My Choice” osvojila je i nagradu Slovenskog sociološkog društva i ušla je u uži izbor za nagradu SozialMarie. Dobili smo i potporu klubova zastupnika lijevog centra u Europskom parlamentu, a potporu su nam pružili brojni zastupnici i zastupnice u Europskom parlamentu, kao i potpredsjednik Europskog parlamenta Nicolae Ștefănuță, francuska senatorica Melanie Vogel, slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar i slovenski premijer Robert Golob. Kampanju podupire i velik broj aktivista i pojedinaca iz raznih zemalja EU-a, kao što su Luisa Neubauer iz Njemačke i Alice Coffin iz Francuske.
„My Voice, My Choice” inicijativa je koja postaje jedan od najvećih europskih feminističkih pokreta. Uključuje više od 300 organizacija, nebrojene pristaše i predane volontere i volonterke iz cijele Europske unije koji rade na tome da se osigura siguran i dostupan pobačaj u Europskoj uniji.
Početkom ožujka ove godine teška sam srca napustila Kijev. Dva sam dana putovala do Francuske kako bih sudjelovala na simpoziju o Ukrajini. Zbog toga nisam mogla prisustvovati važnoj svečanosti u Kijevu, gdje se naša prijateljica, pjesnikinja Svitlana Povaljaeva, na središnjem trgu prijestolnice Majdanu oprostila od svog najstarijeg sina Vasila koji je u 28. godini poginuo na fronti. Njegov mlađi brat Roman poginuo je u bitci za oslobođenje Harkiva u ljeto 2022. Imao je 24 godine.
Početkom ožujka ove godine teška sam srca napustila Kijev. Dva sam dana putovala do Francuske kako bih sudjelovala na simpoziju o Ukrajini. Zbog toga nisam mogla prisustvovati važnoj svečanosti u Kijevu. gdje se naša prijateljica, pjesnikinja Svitlana Povaljaeva, na središnjem trgu prijestolnice Majdanu oprostila od svog najstarijeg sina Vasila koji je u 28. godini poginuo na fronti. Njegov mlađi brat Roman poginuo je u bitci za oslobođenje Harkiva u ljeto 2022. Imao je 24 godine.
Ukrcala sam se na vlak s knedlom u grlu. Kod kuće sam ostavila troje djece. To nije bio prvi put da za vrijeme rata idem na kratko putovanje u inozemstvo, ali tog sam puta bila prestravljena.
Znala sam da u slučaju neposredne opasnosti od ruskih balističkih projektila, sustav za upozoravanje na mom telefonu neće pokazati crveno svjetlo koje upozorava na takvu opasnost. Nekoliko ću dana biti 2000 kilometara daleko od kuće, bez ikakvih informacija o tome jesu li moje kćeri na sigurnom. Bilo je nepodnošljivo.
Ako sustav upozorenja zakaže, to je zato što su Sjedinjene Američke Države prekinule pružanje obavještajnih podataka Ukrajini, među ostalim i onih za rano otkrivanje balističkih projektila ispaljenih s ruskog teritorija. Obustavili su i vojnu pomoć, a otišli su toliko daleko da su zaustavili opremu koja je već poslana u Poljsku.
Nekoliko dana kasnije vratila sam se u Ukrajinu. U međuvremenu su održani pregovori između delegacija Ukrajine, SAD-a i Saudijske Arabije. Ukrajina je bila spremna na potpuni i trenutačni prekid vatre ako Rusija učini isto. Donald Trump bio je zadovoljan. Američka obavještajna služba vratila se zajedno s vojnom pomoći koju je odobrila Bidenova administracija.
Ipak, izdali su naše povjerenje. Jednom kad vas prevare, teško se pretvarati da je sve u redu.
Osjeća li se i Europa izdanom? Završilo je doba sigurnosnog štita NATO-a pod američkim vodstvom. Pristaše pokreta MAGA okreću glavu. Planiraju svesti vojnu i humanitarnu prisutnost u Europi na najmanju moguću mjeru i izvući Rusiju, agresora, iz diplomatske i ekonomske izolacije.
Trump želi prekid vatre u Ukrajini što je prije moguće i na bilo koji način jer ne smatra da je borba u Ukrajini važna. Samo želi smanjiti troškove za proračun SAD-a. SAD više ne sudjeluje na sastancima poput onih u zračnoj bazi Ramstein, a za ovu godinu nije predviđena daljnja vojna pomoć SAD-a.
Mir na račun ukrajinskog poraza ne zabrinjava vladu SAD-a. Izaslanici Steve Witkoff i Keith Kellogg predlažu podjelu Ukrajine na dva ili tri zasebna dijela, po uzoru na poslijeratnu nacističku Njemačku. Kao da je Ukrajina agresor koji je izgubio rat.
Međutim, i Europa je u opasnosti. Trump planira smanjiti broj američkih vojnika u Europi i od zemalja članica NATO-a zahtijeva da izdvajaju 5% svog BDP-a za obranu jer smatra da je obrana Europe europski problem.
Rusija to promatra. Za Rusiju, NATO bez vodstva SAD-a nije ni obrambena ni odvraćajuća sila. Koliko je vremena potrebno da se izgradi snažna europska obrana koja je sposobna jamčiti vlastitu sigurnost? Čini li vam se to pitanje previše apstraktnim, pokušajte odgovoriti na sljedeće: tko će od Europljana braniti baltičke zemlje ako ih Rusija napadne nakon vježbi u Bjelorusiji u rujnu 2025.?
Nakon američke izdaje, Europi preostaju dvije mogućnosti: braniti danas Ukrajinu kao svoju ili se sutra suprotstaviti ruskoj vojsci na vlastitom teritoriju. Ta borba neće biti laka, ali nijedna bitka nije unaprijed izgubljena.
Pozornost mi je krajem ožujka privuklo istraživanje javnog mnijenja u Ukrajini. Više od 80 % Ukrajinaca spremno je nastaviti borbu protiv Rusije, čak i bez potpore SAD-a.
Preostaje vidjeti koliko će nas Europljana podržati.
Nakon američke izdaje Europa se suočava s vrlo jasnim izborom: ili će danas obraniti Ukrajinu onako kako bi obranila samu sebe ili će se sutra suočiti s ruskom vojskom na vlastitom teritoriju. Ta borba neće biti jednostavna, ali nijedna bitka nije izgubljena prije nego što započne. Tek treba vidjeti koliko će Europljana stati uz nas, piše naša gošća iznenađenja, ukrajinska novinarka Tetjana Ogarkova.
Nakon američke izdaje Europa se suočava s vrlo jasnim izborom: ili će danas obraniti Ukrajinu onako kako bi obranila samu sebe ili će se sutra suočiti s ruskom vojskom na vlastitom teritoriju. Ta borba neće biti jednostavna, ali nijedna bitka nije izgubljena prije nego što započne. Tek treba vidjeti koliko će Europljana stati uz nas, piše naša gošća iznenađenja, ukrajinska novinarka Tetjana Ogarkova.
Tetjana Ogarkova, ukrajinska novinarka, esejistica i teoretičkarka književnosti živi u Kijevu.Koordinatorica je međunarodnog odjela Ukrajinskog kriznog medijskog centra i suvoditeljica podcasta „Objašnjavamo Ukrajinu”. Docentica je na Kijevsko-Mohiljanskoj akademiji, a posjeduje i doktorat iz književnosti sa Sveučilišta Pariz-XII Val-de-Marne.
