Sport za osobe s invaliditetom pojavio se u kontekstu rada na rehabilitaciji u poslijeratnom razdoblju. Bio je to način da fizioterapija postane zanimljivija i ugodnija. Igra i zabava pomogle su tim osobama da ponovno otkriju radost života u novim okolnostima koje su rezultat traumatičnog događaja ili u svome tijelu koje imaju od rođenja.
Sport za osobe s invaliditetom pojavio se u kontekstu rada na rehabilitaciji u poslijeratnom razdoblju. Bio je to način da fizioterapija postane zanimljivija i ugodnija. Igra i zabava pomogle su tim osobama da ponovno otkriju radost života u novim okolnostima koje su rezultat traumatičnog događaja ili u svome tijelu koje imaju od rođenja.
Pritom su postojale dvije posebne svrhe: ojačati fizičku autonomiju ljudi i pomoći im da ponovno steknu vlastit autentičan i čvrst identitet. Danas se može reći da je došlo do pomaka s rehabilitacijske igre na osnaživanje, i to onih koji su osjećali da nemaju nikakvu snagu ili da su je izgubili. Snagu da se nose sami sa sobom i svojim odlukama. To je srž ljudskih prava.
Prirodan način da se to učini jest s pomoću društvenog imidža ljudi, odnosno slike koju drugi imaju o nama. Put samooporavka automatski implicira i zajednicu u kojoj ljudi žive. Sudjelovanje u sportu postaje sredstvo pozivanja na vlastita temeljna prava i dostojanstvo.
Put do toga bio je dug i težak – pioniri šezdesetih godina 20. stoljeća bili su heroji prije svog vremena. No bili su heroji na dugom putovanju između tog doba i današnjice. Bilo je teško postići priznanje atletske sposobnosti paraolimpijaca.
Jedno događanje ostat će zapamćeno u povijesti: Olimpijske igre u Seoulu 1988. To je bila kulminirajuća točka u borbi za postizanje priznanja u svijetu sporta, u kojem je stigmatizacija proizašla iz fizičkog, osjetilnog i mentalnog perfekcionizma bila toliko snažna da je predstavljala veću prepreku čak i u odnosu na uključenost u svijet rada, u kojem su umjesto toga prevladavale predrasude o neproduktivnosti. Te su olimpijske igre bile povijesne jer je Međunarodni olimpijski odbor želio uvesti natjecanja za sportaše s invaliditetom koji se izmjenjuju sa sportašima bez invaliditeta. Bio je to eksperiment koji je proveden samo jednom jer je zbog organizacijskih problema, osobito onih povezanih s pristupačnošću, bilo teško nastaviti tim putem. Ta je odluka, iako upitna, dovela do paraolimpijskih igara kakve danas poznajemo, u kojima se na odgovarajući način priznaju atletski napori svakog paraolimpijca i paraolimpijke. Napokon smo ušli u svijet sporta koji prakticiraju svi i koji je namijenjen svima. Novo doba.
Od tada je paraolimpijski sport trebalo učiniti privlačnim velikom broju ljudi koji su sport pratili uživo ili na televiziji. Televizijski komentatori 1988. u Seoulu bili su toliko neupućeni da nisu ni znali tko su bili favoriti u svakom natjecanju. Kao što možemo pretpostaviti, rezultat je bio katastrofalan. S vremenom su sportski novinari naučili pratiti aktivnosti sportaša s invaliditetom, što je bio ključan korak prema promjeni diskursa.
To nas dovodi do drugog temeljnog događanja: Olimpijskih igara u Londonu 2012. Organizacija je bila savršena i popraćena jakom televizijskom kampanjom, posebno u Ujedinjenoj Kraljevini. Rezultat: puni stadioni u svim područjima sporta. To je bio i trenutak kada su neki paraolimpijci postali poznati zahvaljujući novom novinarskom diskursu, baš kao i njihovi kolege olimpijci.
Svijet se promijenio od pedesetih godina 20. stoljeća. Osjećaj da više nisu potpuno nevidljivi postao je zajednička tekovina svijeta osoba s invaliditetom. Nadamo se da se ta priča može replicirati u svim područjima života, kao što je navedeno u Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom: „potrebna nam je promjena paradigme”. U sportu je, unatoč svemu, to svakako postignuto.
Koja je vrijednost paraolimpijskih igara i kako one i druga sportska natjecanja pomažu u rušenju zidova za osobe s invaliditetom?
Član EGSO-a Pietro Barbieri piše o povijesti sportskih natjecanja za osobe s invaliditetom i o tome kako su dvije Olimpijade, ona u Seoulu 1988. i ona u Londonu 2012., dovele do prijeko potrebne promjene u percepciji invaliditeta. Napokon smo zakoračili u doba u kojem se svi mogu baviti sportom.
Jedanaestogodišnji Jan Štuka iz Zagreba u Hrvatskoj ima spinu bifidu i može hodati samo uz pomoć ortoza i hodalice, ali to ga ne sprečava da bude uspješan sportaš. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog hrvatskog košarkaša u kolicima 2023., a natjecao se i u plivanju te sada trenira nordijsko skijanje. U slobodno vrijeme igra nogomet sa svojim prijateljima i golove daje rukom. Jan i njegova majka Jasmina Bogdanović razgovarali su s nama o sportskim mogućnostima za djecu s invaliditetom i objasnili nam zašto ih je važno što manje tretirati kao osobe s posebnim potrebama.
Jedanaestogodišnji Jan Štuka iz Zagreba u Hrvatskoj ima spinu bifidu i može hodati samo uz pomoć ortoza i hodalice, ali to ga ne sprečava da bude uspješan sportaš. Dobitnik je nagrade za najboljeg mladog hrvatskog košarkaša u kolicima 2023., a natjecao se i u plivanju te sada trenira nordijsko skijanje. U slobodno vrijeme igra nogomet sa svojim prijateljima i golove daje rukom. Jan i njegova majka Jasmina Bogdanović razgovarali su s nama o sportskim mogućnostima za djecu s invaliditetom i objasnili nam zašto ih je važno što manje tretirati kao osobe s posebnim potrebama.
JAN:
Kada si se počeo baviti sportom i koje si sportove dosad trenirao?
Počeo sam plivati u školi za plivanje kad su mi bile dvije godine. U dobi od četiri godine učlanio sam se u paraplivački klub Natator, gdje sam naučio sve tehnike plivanja i sudjelovao u nekim natjecanjima. Kad sam imao 11 godina, odustao sam jer mi je to malo dosadilo.
S osam godina počeo sam se baviti nordijskim skijanjem za osobe s invaliditetom i igrati košarku u kolicima. I dalje treniram ta dva sporta i to su sada moji omiljeni sportovi.
Nekoliko sam puta isprobao penjanje i to je bilo izvrsno, ali nemam vremena za bavljenje i tim sportom. Osim toga, jedno ljeto prošao sam ciklus treninga Krav Mage. To je bilo odlično i u budućnosti bih rado ponovno išao na te treninge.
Koje si nagrade osvojio i koja ti najviše znači?
Osvojio sam nekoliko nagrada s košarkaškim klubom, a najdraža nagrada mi je ona za najboljeg mladog sportaša 2023. godine u mojoj kategoriji, koju dodjeljuje Zagrebački parasportski savez.
Kako izgleda tvoj dan kada imaš trening? Koliko puta tjedno obično treniraš?
Ujutro idem u školu. Nakon škole prvo pišem domaću zadaću i idem van sa svojim prijateljima, a navečer idem na jedan od treninga. Dosad sam pohađao skijanje na suhom jednom tjedno, košarku jednom tjedno, a plivanje jednom ili dvaput tjedno. Ove školske godine prestat ću s plivanjem i pojačati skijanje na dva do tri treninga tjedno.
Zimi odlazim u skijaške kampove u Planici u Sloveniji i u neke od austrijskih skijaških odmarališta. Ti mi se kampovi sviđaju jer tamo idu i moji prijatelji, pa se uz treninge možemo i lijepo družiti.
S košarkaškim klubom ponekad idemo na utakmice u druge gradove u Hrvatskoj. Lanjske jeseni bili smo i u Rimu gdje smo odigrali utakmicu protiv košarkaškog kluba Lazio.
Imaš li neke muške ili ženske sportske uzore? Bi li jednoga dana htio sudjelovati u nekom važnom međunarodnom sportskom natjecanju?
Moj omiljeni sportaš bio je Luka Modrić, ali trenutno mi nitko nije idol pa ne pratim nikoga posebno.
Volio bih sudjelovati u međunarodnim sportskim natjecanjima... nadam se, i u košarci i u skijanju.
JASMINA:
Koliko se u Hrvatskoj posvećuje pozornosti sportu za djecu s invaliditetom?
Iz perspektive roditelja čini mi se da se tome doista posvećuje velika pozornost. Nažalost, roditelji nisu dovoljno informirani o mogućnostima, a klubovi žude za novim članovima, što je velika šteta. Naravno, situacija je mnogo povoljnija u većim gradovima.
Ima li dijete s invaliditetom dovoljno prilika i poticaja za bavljenje sportom ili je za to potrebna velika uključenost roditelja?
Djeca imaju mogućnosti i poticaje... ako to žele sama djeca i njihovi roditelji. Kao što sam rekla, roditelji su slabo informirani, a neki od njih ne žele dodatne obveze ili se boje da će se dijete na treningu ozlijediti... Šteta je da razmišljaju na taj način. Inače je sport za osobe s invaliditetom besplatan i, prema mojem mišljenju, vrlo poticajan za fizičko i mentalno zdravlje, a svakako i za društvenu integraciju. Ne bih rekla da je uključenost roditelja veća nego kod zdrave djece iste dobi. Naravno, postoje iznimke povezane s određenom dijagnozom: na primjer, Janu je i dalje potrebna pratnja jednog od nas kada ide u zimske skijaške kampove ili na gostujuće utakmice, ali što on bude stariji, to će se vjerojatno smanjivati i nadamo se da će naše sudjelovanje postati neobavezno. Cilj je da u svemu tome postane neovisan. U redovnim treninzima sudjeluje bez naše pomoći.
Što biste dodali kao roditelj djeteta s posebnim potrebama?
Treba ih što je manje moguće tretirati kao osobe s posebnim potrebama i uključivati ih u svakodnevne aktivnosti u skladu s njihovom dobi i sposobnostima kako bi sami sebe doživljavali sposobnima. To će im omogućiti da imaju predodžbu o sebi kao o običnoj djeci koja nešto rade „malo drugačije”, ali to i dalje rade! Jan vozi bicikl s tri kotača umjesto dva, pliva i roni kao i svi njegovi vršnjaci, ali noge koristi manje ili ih uopće ne koristi, igra nogomet s prijateljima, ali golove daje rukom. „Možemo sve, iako neke stvari možda radimo na malo drugačiji način” – ako sami sebe prihvate na taj način, i drugi će ih jednako prihvatiti.
Jan Štuka jedanaestogodišnji je učenik iz Zagreba i pohađa peti razred osnovne škole. Bivši je član paraplivačkog kluba Natator. Član je KKI-ja Zagreb (košarkaški klub osoba s invaliditetom) i zagrebačkog skijaškog kluba za osobe s invaliditetom Monoski, gdje redovito trenira nordijsko skijanje za osobe s invaliditetom.
Jasmina Bogdanović diplomirala je dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 20 godina radila je u nekoliko marketinških agencija. Trenutačno radi na nepuno radno vrijeme i na daljinu u malom grafičkom studiju, što joj omogućuje da Jana prati na skijaške kampove i tijekom njegovih drugih sportskih pothvata. Također je strastvena biciklistkinja koja se svugdje vozi biciklom.
Za gotovo 500 ukrajinskih sportaša i sportašica poginulih u ratu koji je Rusija nametnula njihovoj zemlji san o sudjelovanju u Olimpijskim igrama ili u bilo kojem budućem sportskom natjecanju zauvijek je okončan. U sjećanje na njih ukrajinska nevladina organizacija BRAND UKRAINE prenosi tragičnu priču o šest preminulih sportaša koristeći se umjetnom inteligencijom da bi ih, makar i samo na trenutak, vratila u život. Razgovarali smo s Timom Makarovim, voditeljem tima za digitalnu tehnologiju i sadržaj u organizaciji BRAND UKRAINE, koji nam je rekao da se tim projektom, predstavljenim na Olimpijadi u Parizu, željelo potaknuti ljude da se na trenutak zaustave i razmisle o vrijednosti ljudskog života.
Za gotovo 500 ukrajinskih sportaša i sportašica poginulih u ratu koji je Rusija nametnula njihovoj zemlji san o sudjelovanju u Olimpijskim igrama ili u bilo kojem budućem sportskom natjecanju zauvijek je okončan. U sjećanje na njih ukrajinska nevladina organizacija BRAND UKRAINE prenosi tragičnu priču o šest preminulih sportaša koristeći se umjetnom inteligencijom da bi ih, makar i samo na trenutak, vratila u život. Razgovarali smo s Timom Makarovim, voditeljem tima za digitalnu tehnologiju i sadržaj u organizaciji BRAND UKRAINE, koji nam je rekao da se tim projektom, predstavljenim na Olimpijadi u Parizu, željelo potaknuti ljude da se na trenutak zaustave i razmisle o vrijednosti ljudskog života.
Kako je došlo do ideje za ovaj projekt?
Ideja je nastala u Berlinskoj agenciji BBDO. Predložili su okvirni koncept, ideju, da se prikaže tragična sudbina ukrajinskih sportaša koji nisu mogli sudjelovati u Olimpijskim igrama. Predstavili su nam taj koncept, a mi smo tu ideju razradili i proširili krug partnera, uključivši ukrajinsko ministarstvo mladih i sporta, ministarstvo vanjskih poslova i Ured predsjednika Ukrajine. Zajedno smo radili na konačnom obliku projekta, dok je tehnički dio ostao u rukama agencije BBDO. Osmislili smo komunikacijsku strategiju i osigurali distribuciju sadržaja i pravnu potporu. Projekt je predstavljen u službenom ukrajinskom centru u Parizu – Volia Space – a uključili smo i influencere.
Je li bilo teško prikupiti priče i napraviti videozapis? Koje su tehnike korištene za „oživljavanje” protagonista?
Sama ideja vrlo je jednostavna i jasna – ispričati priču o ukrajinskim sportašima koji su tragično izgubili život i napraviti njihove digitalne avatare. To nam je doista i uspjelo. Koristili smo glasovne snimke i digitalizirali ih, kao i arhivske fotografije i videomaterijale te smo sve to obradili uz pomoć umjetne inteligencije. Željeli smo da digitalna verzija osobe bude vrlo realistična, istodobno zastrašujuće stvarna i nestvarna. To je bio smisao projekta. Njihove su priče same po sebi vrlo potresne, a zahvaljujući tehnologiji umjetne inteligencije nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Bit ću iskren – ovaj je projekt vrlo „ruban”. Dok smo razgovarali o njemu, bojali smo se da ga ljudi neće shvatiti, da zbog straha i nelagode koju videozapis izaziva neće vidjeti ranjivost, bespomoćnost, bol i očaj koje smo stavili u riječi koje izgovaraju mrtvi sportaši. Projekt predstavlja vrlo jednostavnu ideju – kada se njihovi snovi, planovi i životi neočekivano okončaju, ljudi koji iskreno vole svoju zemlju, koji žele živjeti i biti uspješni, postaju taoci okolnosti. Ali moraju nam ostati u sjećanju. Svako djelo ima svoju cijenu, koja se često mjeri u ljudskim životima i sudbinama.
Za obitelji ubijenih sportaša zacijelo je bilo vrlo bolno sudjelovati u projektu i vidjeti videozapise. Što su vam na kraju rekli o tome?
Naravno, ovakav se projekt može napraviti samo uz suglasnost najbliže rodbine. To je iznimno važno. Pokazali smo im, objasnili i iznijeli na vidjelo sve što smo planirali napraviti. Na početku smo imali desetke priča, ali na kraju smo se složili oko samo šest. Složeni pregovori trajali su tjednima. ali kad smo im pokazali konačni rezultat, roditelji nisu mogli zadržati suze. Rekli su: „Hvala vam, napravili ste nešto izvanredno. To će pomoći da se sačuva sjećanje na naše dijete.” Koliko ja znam, nitko od njih nije zažalio što su sudjelovali. Projekt je dobio zeleno svjetlo tek nakon što smo potpisali sve potrebne pravne dokumente. Sve je bilo spremno na vrijeme za Olimpijske igre i dva smo tjedna bili u Parizu, prikazivali šest izvanrednih životnih priča. Nismo očekivali takav uspjeh. Reakcije na projekt premašile su sva naša očekivanja. Ali to ne iznenađuje. U modernom svijetu globalnih komunikacija istinite priče izazivaju složene i proturječne emocije.
Što je glavna poruka ovog projekta? Kakvom se dojmu nadate u publici i što mislite da će zapamtiti?
Posao naše organizacije je širiti istinu o Ukrajini i uvjetima života u njoj pod ruskom agresijom. Za to koristimo priče ljudi. Siguran sam da one najbolje prenose našu bol, ponos, trud, postignuća i gubitke, najbolje opisuju ono što nas čini ljudskim bićima, snažnim i hrabrim narodom. To je naša misija: da Ukrajina ne bude samo tema razgovora već i voljeni simbol u cijelom svijetu. Radimo na tome da bude više takvih dojmljivih projekata koji ljude diraju u srce i koji su prilika da se zaustavimo i razmislimo o vrijednosti ljudskog života.
Videozapise i fotografije možete vidjeti ovdje i na Instagramu:
Tim Makarov je voditelj tima za digitalnu tehnologiju i sadržaj u organizaciji Brand Ukraine. Već 20 godina radi u novinarstvu, marketingu i digitalnoj komunikaciji. Njegov je poziv pričati priče i osmišljavati projekte koji svijet čine boljim.
Nizozemska udruga slijepih i slabovidnih osoba pokrenula je zajedno s Europskom unijom slijepih (EBU) Inicijativu za pristupačnost sporta, čiji je cilj ponuditi praktična rješenja za uklanjanje prepreka koje slijepe i slabovidne osobe odvraćaju od pridruživanja sportskim klubovima i udrugama u EU-u. Aktivist za prava osoba s invaliditetom i volonter u Nizozemskoj udruzi slijepih i slabovidnih osoba i Europskoj uniji slijepih, Peter van Bleijswijk, govori nam o ovom revolucionarnom suradničkom projektu kojim se utire put istinski uključivom sportu. Uključite se i vi i ispunite upitnik o pristupačnosti sportskih i rekreacijskih aktivnosti slijepim i slabovidnim osobama u vašem dijelu Europe.
Nizozemska udruga slijepih i slabovidnih osoba pokrenula je zajedno s Europskom unijom slijepih (EBU) Inicijativu za pristupačnost sporta, čiji je cilj ponuditi praktična rješenja za uklanjanje prepreka koje slijepe i slabovidne osobe odvraćaju od pridruživanja sportskim klubovima i udrugama u EU-u. Aktivist za prava osoba s invaliditetom i volonter u Nizozemskoj udruzi slijepih i slabovidnih osoba i Europskoj uniji slijepih, Peter van Bleijswijk, govori nam o ovom revolucionarnom suradničkom projektu kojim se utire put istinski uključivom sportu. Uključite se i vi i ispunite upitnik o pristupačnosti sportskih i rekreacijskih aktivnosti slijepim i slabovidnim osobama u vašem dijelu Europe.
Piše Peter van Bleijswijk
U nastojanju da se u sportu postigne istinska uključivost, nizozemska Inicijativa za pristupačnost sporta otvara nove mogućnosti usmjeravanjem pažnje na jedinstvene izazove s kojima se suočavaju slijepe i slabovidne osobe. Cilj je ovog projekta usmjerenog na budućnost ukloniti prepreke koje slijepim i slabovidnim osobama onemogućuju potpuno sudjelovanje u sportskim i fizičkim aktivnostima u sportskim klubovima i udrugama.
Projekt se temelji na dubokom razumijevanju prepreka s kojima se te osobe suočavaju. Na temelju opsežnih istraživanja i prethodnih eksperimenata, Inicijativa je utvrdila 10 glavnih prepreka, među kojima su dostupnost specijaliziranog treninga, programi mentorstva, fizička pristupačnost sportskih objekata i pitanje prijevoza. Te se prepreke često zanemaruju, ali one imaju važnu ulogu u sprečavanju slijepih i slabovidnih osoba da uživaju u prednostima sporta.
Kako bi se izravno odgovorilo na te izazove, putem Inicijative uveden je koncept „sportskih laboratorija”. Ti se laboratoriji osnivaju u postojećim sportskim klubovima ili u partnerstvu s pružateljima sportskih usluga, s ciljem stvaranja stvarnih okruženja za testiranje potencijalnih rješenja. Za svaku utvrđenu prepreku predlažu se i ispituju tri različita rješenja. Najučinkovitije rješenje zatim se razrađuje i ispituje više puta kako bi se osigurala njegova praktičnost i učinkovitost.
Rezultati tih pokusa objedinjeni su u „Digital Sport Blueprint”, sveobuhvatnom vodiču koji će biti dostupan sportskim klubovima, pružateljima usluga i općinama. Vodič bi trebao poslužiti kao resurs za poboljšanje pristupačnosti i uključivosti u sportu te pružiti praktična rješenja koja se mogu primijeniti u različitim okruženjima.
Ambicije projekta nisu ograničene na Nizozemsku. Nedavno su se predstavnici Inicijative obratili europskim partnerima, uključujući EBU, kako bi prikupili iskustva i najbolje prakse iz različitih zemalja. Inicijativa je prihvaćena s entuzijazmom, a brojne organizacije i zemlje izrazile su spremnost na sudjelovanje. Ovom suradnjom na europskoj razini nastoje se poboljšati pristupačnost i uključivost sporta u širem smislu, čime bi se osiguralo da slijepi i slabovidni pojedinci diljem kontinenta mogu imati koristi od tih mjera.
Snaga Inicijative proizlazi iz njezinog suradničkog pristupa. Projekt podupiru koalicija lokalnih vlasti, Nizozemska udruga slijepih i slabovidnih osoba, udruge Knowledge Centre for Sport and Physical Activity i Athletics Union te druge organizacije posvećene promicanju uključivosti. Okupljanjem tih različitih partnera Inicijativa se oslanja na širok raspon stručnog znanja i resursa kako bi se pronašla održiva i učinkovita rješenja.
Budući da projekt i dalje raste, Inicijativom se želi pozvati također europske obrazovne ustanove i ustanove specijalizirane za zdravlje očiju na sudjelovanje. Tim koji vodi Inicijativu smatra da je to ključan korak prema poticanju istinski uključive sportske kulture diljem Europe, u kojoj svatko, bez obzira na svoje vizualne sposobnosti, može sudjelovati u sportu i uživati u njemu.
Inicijativa je više od projekta, ona je korak prema budućnosti u kojoj nitko nije zapostavljen i putem zajedničkih napora brojnih partnera diljem Europe nastoji ostvariti trajan učinak na pristupačnost sporta i otvoriti put uključivijem i pravednijem okruženju za sve.
Sve osobe zainteresirane za sudjelovanje u ovom transformativnom putovanju kao i one koje žele naučiti više, Inicijativom se poziva da se uključe i pomognu da svi imaju priliku iskusiti veselje koje donose sport i njegove koristi. I vi možete pomoći ispunjavanjem upitnika o pristupačnosti sportskih i rekreacijskih aktivnosti za slijepe i slabovidne osobe u vašem gradu ili regiji do 27. rujna.
Bivši direktor za inovacije, upravljanje objektima i IKT i direktor u profitnim i neprofitnim organizacijama, Peter van Bleijswijk, posljednjih se godina bavio zagovaranjem interesa klijenata. Aktivno se zalaže za uključivanje slijepih i slabovidnih osoba i poboljšanje pristupačnosti sporta. Osim toga, predan je volonter u Nizozemskoj udruzi slijepih i slabovidnih osoba i EBU-u te je aktivno uključen u radne skupine koje surađuju s lokalnim i nacionalnim vladama. Njegov se rad čvrsto temelji na predanosti poboljšanju kvalitete života i stvaranju jednakih mogućnosti za ranjive skupine u društvu.
