Ekskluzivni intervju s Matthewom Caruanom Galiziom, istraživačkim novinarom i direktorom zaklade „Daphne Caruana Galizia Foundation“ na Malti.
„Radim u zakladi ‚Daphne Caruana Galizia Foundation’ na Malti, koja nosi ime moje majke, Daphne. Ona je 30 godina radila kao novinarka i istraživala korupciju na visokoj razini i socijalna pitanja na Malti, a ubijena je 16. listopada 2017. dok je vodila jednu od svojih najvažnijih istraga. Bio sam svjedok njezina ubojstva. Od tada se zajedno sa svojom obitelji borim za pravdu.“
EGSO info: Je li se položaj novinara nakon ubojstva vaše majke poboljšao?
Matthew Caruana Galizia: Što se novinara općenito tiče, Komisija u većoj mjeri uviđa važnost istraživačkog rada i težinu problema s kojima se susrećemo. Na pravom smo putu, ali mislim da se položaj novinara koji se bave istraživačkim poslom nije dovoljno poboljšao.
Novinari u svakom slučaju postaju sve bolji u istraživanju organiziranog kriminala, korupcije i pranja novca. Sa svakom novom zajedničkom istragom sve su djelotvorniji.
Zadnja istraga bili su Pandorini dokumenti. To je bila jedna nevjerojatno djelotvorna i dobro strukturirana istraga. Ljudi koji su na tome radili napravili su nevjerojatan posao s gotovo nikakvim resursima, ali naš posao nije postao ništa lakši jer, globalno gledano, naše vlasti jedva drže korak u borbi protiv korupcije.
Cijeli svijet kasni s razvojem novih alata koji bi se mogli upotrijebiti u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. I, da, to znači da su novinari koji objavljuju dokaze i reportaže o korupciji i organiziranom kriminalu i dalje u velikoj opasnosti.
Kako civilno društvo može podržati istraživačke novinare?
Jako velike i dobro financirane organizacije civilnog društva u poziciji su da mogu financirati istraživački rad i podržati rad slobodnih novinara u važnim istragama.
Organizacije za ljudska prava progovorile su o kršenju prava slobode izražavanja i upotrebi pravnog uznemiravanja, čiji je cilj ušutkati novinare.
Moja je obitelj dobila enormnu podršku organizacija civilnog društva. Bez te pomoći nikad ne bismo postigli sve ono što smo dosad uspjeli postići boreći se za pravdu za moju majku.
No, naravno, te organizacije civilnog društva ovise o financiranju iz europskih institucija, europskih tijela, od privatnih građana, članstva i tome slično.
Nevladine organizacije se demoniziraju i ocrnjuju.. I one same su postale meta pa ih moramo zaštititi.
Što još Europska unija može učiniti da dokaže da podržava slobodu tiska?
Vjerujem da su s promjenom vodstva u Europskoj komisiji, novinari i ljudi koji rade u području ljudskih prava, borci za prava slobode izražavanja, dobili Komisiju za saveznika, a saveznik nam je i Europski parlament, koji je upravo pokrenuo nagradu nazvanu po mojoj majci: „Nagrada Daphne Caruana Galizia za novinarstvo“.
To jasno pokazuje da jedna od najvažnijih institucija EU-a istraživačkom novinarstvu pruža stvarnu, djelotvornu i materijalnu podršku.
Vjerujem da su institucije sputane državama članicama EU-a koje, primjerice, ne primjenjuju Direktivu o zviždačima i Direktive o borbi protiv pranja novca.
Na primjer, u Europskoj uniji postoje neke države koje nemaju javne registre vlasništva poduzeća. Jedna od njih je Cipar. To novinarima znatno otežava posao.
Zaista želim osigurati da moja majka nije umrla uzalud. To je moja glavna motivacija – da se iz njezinog ubojstva nešto nauči i da se to više nikad ne ponovi. Makar, već se ponovilo, i to pokazuje koliko smo još daleko od cilja. Ubijen je Ján Kuciak, pa jedan novinar u Grčkoj, pa još jedan u Nizozemskoj. Tako da smo još jako daleko od cilja, ali smo na pravom putu. Samo ne smijemo popustiti.