Jednog se jutra probudite i shvatite da vam je zemlja u ratu.
Svijet se raspada, i dalje pokušavate urazumiti vlastitu rodbinu u Rusiji, no čini se da su propaganda i strah uništili njihovu sposobnost logičkog razmišljanja. Shvaćate da se životi svih Ukrajinaca drastično mijenjaju, a to vrijedi i za novinare, jer sada sebe smatramo vojnicima, barem u izvjesnoj mjeri.
Sve je počelo prije osam godina, kad je Rusija izvela prvu invaziju na Ukrajinu. U razdoblju od 2014. do 2018. cijela su zemlja i mediji prolazili kroz teška vremena jer je Kremlj koristio propagandu kako bi na više načina opravdao svoja djela, prozvavši Ukrajince nacistima i uvjerivši Ruse da je narodu Donbasa i Krima potrebna njihova zaštita.
Nakon toga, situacija se u izvjesnoj mjeri smirila. Nakon Revolucije dostojanstva (2013. – 2014.) novinari su dobili slobodu govora. Postalo je mnogo lakše organizirati intervjue, političari su prestali bježati od novinara, a mediji više nisu mogli zamisliti, na primjer, da bi se snimanjem određene lokacije – željezničke pruge, stanice podzemne željeznice ili čak mosta – zemlju moglo dovesti u opasnost.
Unatoč tome, ukrajinsko je društvo barem od prosinca 2021. očekivalo sveopću rusku invaziju. Više je znakova ukazivalo na to: zaoštravanje ruske retorike i propagande, preseljenje veleposlanstava iz Kijeva u Lavov i poticanje stranih državljana da kako god znaju napuste Ukrajinu. Ukrajinski predsjednik i vlada na pitanja u vezi s mogućim ratom odgovarali su okolišanjem tako da smo mogli samo nagađati kada će doći do sukoba u punom opsegu.
Nakon obraćanja Putina Rusiji 22. veljače, višestrukih upozorenja Joea Bidena Amerikancima i Ukrajincima te dolaska vojne pomoći, bilo je jasno da rat može započeti svakoga dana. Pa ipak, kad je rat 24. veljače doista započeo, bili smo zatečeni. Kad smo čuli zvuk eksplozija diljem zemlje i kad su ljudi počeli bježati iz Kijeva i drugih gradova i sela, shvatili smo da je rat tragedija za koju čovjek nikad ne može biti potpuno spreman. Prvog su dana mediji pokušavali sve snimati, misleći da će rat uskoro završiti, iako su se neki pribojavali da bi mogao potrajati.
Ukrajinski mediji imaju iskustva u izvještavanju o protuterorističkim operacijama. Velik broj izvjestitelja zanat je ispekao na prvoj liniji u Donbasu. Krajem 2016. Ministarstvo obrane organiziralo je osposobljavanje za novinare koji su željeli biti akreditirani za ratnu zonu. Novinari su dobili informacije o našim vojnim snagama i poduku o načelima taktičke medicine. Izvjestitelji su se morali pridržavati strogih pravila, na primjer nositi zaštitnu opremu kao što su prsluci i kacige, te znati što učiniti ako se zateknu usred granatiranja. Morali su se koordinirati s predstavnicima za odnose s medijima Ministarstva obrane i svakodnevno ih obavještavati o svojoj ruti na prvoj liniji. Nisu smjeli objavljivati lokacije naše vojske. Neki bi borci tražili da se njihova lica ili tetovaže na videozapisu zamagle kako ih neprijatelj ne bi mogao identificirati. Podaci o broju poginulih u vojsci mogao se objavljivati samo na temelju pouzdanih službenih izvora. Postali smo oprezniji pri razgovorima s lokalnim stanovništvom jer su brojni stanovnici iz gradova i sela na prvoj liniji imali rodbinu na okupiranim teritorijima i bojali su se odmazde samoproglašene Donecke narodne republike (DNR) i Luganske narodne republike (LNR).
Od 24. veljače 2022. to su postala pravila za sve ukrajinske novinare. Moramo biti posebno oprezni s onima koji dijele vlastita iskustva. Ljudi na oslobođenim područjima često su u suzama ili pripovijedaju o stvarima koje u životu prije rata nikada ne bi podijelili. Stoga moramo znati kako pažljivo razgovarati s ljudima kako se njihov stres ne bi dodatno povećao.
Ne treba razmisliti samo dvaput, već tri, četiri ili čak deset puta prije nego što nešto pokažemo, ali ne smijemo postati paranoični ili upasti u autocenzuru. Moramo imati na umu da je bilo potrebno nekoliko ukrajinskih revolucija da bismo ostvarili slobodu govora i stoga je nikada ne smijemo izgubiti.
Međutim, sloboda govora uvijek mora ići ruku pod ruku s maksimalnim stupnjem odgovornosti. Navest ću jedan primjer: u prvim danima rata, kad je Rusija bombardirala Ukrajinu bez prestanka, postojalo je veliko iskušenje da se tragedija i bol ljudi pokaže bez filtera, i to gotovo u stvarnom vremenu, s tradicionalnim prijenosima uživo koje je naša publika čekala. Kako smo se neugodno iznenadili kad smo čuli da bi neprijatelj naše snimke mogao iskoristiti da prilagodi ciljeve napada! Sada prije izvještavanja s terena pričekamo nekoliko sati. Drugo ograničenje podrazumijeva zabranu snimanja kretanja vojne opreme i vojnika na nadzornim točkama.
Teme kojima se bavimo drastično su se promijenile. Rat i njegove posljedice u svakoj su priči. Izvještavamo o evakuacijama, razaranjima i montažnim naseljima koja zamjenjuju uobičajene kuće i zgrade koje su nakon ruskih napada ostale u ruševinama. Razgovaramo s borcima, herojima koji su unatoč okupaciji podržali našu vojsku i svoje susjede; pomažemo volonterima da prikupe novac za naše oružane snage i za taktičku medicinu. Postali smo stručnjaci za razminiranje, ali se zato uglavnom ne možemo sjetiti koji je mjesec ili dan u tjednu. Pred nama je duga borba.
Posao nam je postao izvor kontinuiranog stresa, test naše fizičke i mentalne snage. Naši TV kanali (ICTV i STB) u skloništu su uredili studio za neprekidno šestosatno emitiranje – što je naš udio u programu TV United News Marathon koji je uspostavilo Ministarstvo kulture i informiranja. Taj program okuplja šest TV kanala (državnih i privatnih) i izvještava o ratu 24 sata dnevno.
Ukrajina se već osam godina pokušava boriti protiv lažnih vijesti. Mi novinari možemo lako uočiti rusko izvještavanje jer smo nakon toliko godina postali stručnjaci za rusku propagandu. Većinu novinskih izvještaja provjeravamo kod pouzdanih izvora, oslanjajući se uglavnom na izvore iz ukrajinskog civilnog društva. Razgovaramo i sa stručnjacima u mnogim područjima života u Ukrajini. Vijesti dva puta provjeravamo na službenim internetskim stranicama, u društvenim medijima i, naravno, s osobama o kojima razgovaramo.
Ruski i proruski kanali ne emitiraju se u našoj zemlji. Njihovim internetskim stranicama (osim onih službenih) može se pristupiti samo putem VPN veze. I dalje možemo pratiti ruske kanale na Telegramu – njima se može lako pristupiti i oni, naravno, u određenoj mjeri utječu na ukrajinsko stanovništvo, no naša vlada i Vijeće za nacionalnu sigurnost i obranu čine mnogo kako bi među gledateljima i čitateljima širili vjerodostojne informacije.
United Marathon emitira se na najmanje 10 kanala i može mu se pristupiti putem pametnog telefona preko aplikacije DIYA. Država šalje upozorenja brojnim kanalima i putem društvenih medija, iako na okupiranim područjima postoji mnoštvo problema jer su ona isključena s našeg interneta i mobilnih veza.
Postoji još jedan problem svojstven svim postsovjetskim državama. Ljudi su sumnjičavi prema vijestima na televiziji. Sjećaju se cenzure medija u sovjetsko doba i često kažu da se njima manipulira. To je s jedne strane dobro jer ih potiče na to da traže i uspoređuju informacije iz različitih izvora kako bi stvorili vlastito mišljenje. Svjesni smo da su naši susjedi, ruski i bjeloruski narod, imali previše povjerenja u službene informacije i da su izgubili sposobnost kritičkog razmišljanja. Upravo je zbog toga demokracija i sloboda mišljenja jedna od snaga ukrajinskih gledatelja, čitatelja i novinara.
Olga Čajko, ukrajinska novinarka informativne emisije „Fakti”, ICTV, SLM News
Manje