Dana 24. veljače 2022. životi milijuna Ukrajinaca stubokom su se promijenili. Kada danas govorimo o pobjedi, zamišljamo da će taj dan izgledati kao neki dan prije svega ovoga. Kao neki sasvim normalan dan, miran dan, kao što je to na primjer bio 23. veljače 2022.
Ali ne, za nas više neće biti dana kao što je bio 23. veljače. Više nijedan dan neće biti nalik na naše dane otprije.
Hodali smo pored grobova u Izjumskoj šumi, u harkivskoj regiji. Obišli smo sela kao što su Kamjanka i Doljna, između Izjuma i Slovjanska, koja podsjećaju na postapokaliptični film, gdje šačica ljudi živi među ruševinama svojih kuća bez vode i struje. Posjetili smo majku Volodimira Vakulenka, pisca dječjih knjiga, kojeg su Rusi ubili u njegovu selu Kapitolivki, blizu Izjuma. Trebali su mjeseci da joj vrate njegovo tijelo. Vidjeli smo ruševine Svjatohirska i trzali se na svaki zvuk detonacija koje su dopirale do nas iz oslobođenog grada Hersona, koji su Rusi neprestano bombardirali dok smo se mi skrivali u Muzeju umjetnosti, čiju su zbirku umjetničkih djela odnijeli okupatori.
Kako uopće zamišljati povratak na 23. veljače kad smo suočeni s ovakvim neizbrisivim slikama? „Ovdje sam obrisala krv svoje djece”, ispričala nam je starija žena pokazujući na stepenice privatne kuće u selu Bezruki u harkivskoj regiji. Njezinu osmogodišnju unuku i 38-godišnju kći tu je jednog lijepog ljetnog dana 2022. na mjestu ubila ruska mina. Unuka je čitala knjigu. Bila je dobra učenica.
Pobjeda? Da su nam 23. veljače 2022. pokazali, kao u filmu, što nas sve čeka, sigurno bismo ostali skamenjeni ili čak paralizirani od straha, i sasvim sigurno nesposobni da djelujemo. Ali preživjeli smo ovu prvu godinu rata, dan za danom, i neprestano udvostručivali napore. Civili i vojnici, muškarci i žene, mali i veliki. Sve su to obični ljudi koji su pokazali sposobnost postizanja izvanrednih stvari. Neki su se pridružili mobilizaciji a da to nisu morali.
Drugi plaćaju poreze i svaki dan daju sve više kako bi pomogli vojsci. Treći su posvetili svoje slobodno vrijeme raznim dobrovoljnim aktivnostima, od tkanja kamuflažnih mreža do izrade svijeća za rovove. Djeca pohađaju školu, gdje se nastava često prekida zračnim uzbunama, a mladi fakultete, unatoč prekidima električne energije.
A nitko ne zna što nas čeka. Znamo samo da ćemo svi zajedno, dan za danom, napredovati prema pobjedi. Jer dobro znamo što nas čeka ako posustanemo. Grobovi Izjuma bit će i u Kijevu. Lavov će biti bombardiran kao i Herson. Nuklearna elektrana Hmeljnicki bit će meta kao što je bila ona u Zaporižji. Znamo to jer smo to vidjeli, jer smo svjedočili tome.
A kad zatvorimo oči, vidimo lica onih koji nikada neće dočekati dan pobjede. Lice Irine Cvila, naše prijateljice iz Brovara, koja je obožavala ruže iz svojeg vrta. Ona je 24. veljače uzela oružje u ruke i dva dana kasnije poginula braneći Kijev. Mikole Račoka, mojeg studenta književnosti koji je obožavao automobile i pustolovne romane. On je poginuo u borbi u blizini Pokrovska u srpnju 2022. Romana Barvinoka, violončelista koji je svirao Vivaldija ispred predsjedničke palače u proljeće 2020. On je stradao na istočnoj bojišnici u kolovozu 2022. I lica mnogih drugih, desetaka tisuća drugih.
Doći će dan pobjede, ali neće izgledati kao 23. veljače 2022. Ali što sve nismo spremni učiniti da se to dogodi što prije?