EGSO info: Nagrađivana ste novinarka i redateljica koja se često bavi teškim temama poput ratova i ljudskih sudbina. Ovog puta tema vašeg filma je voda. Zašto?
Ewa Ewart: Film „Until the Last Drop” (Do posljednje kapi) priča priču o jednom drugačijem ratu, najglupljem od svih ratova. Radi se o ratu koji je, u ime napretka, čovječanstvo povelo protiv vode, koja predstavlja izvor života. U širem smislu, riječ je o ratu protiv prirode. Čovjek je još u davna vremena odlučio da se život na Zemlji treba odvijati pod njegovim uvjetima i da priroda treba služiti njemu i njegovim interesima. To uvjerenje dovelo je naš planet u žalosno stanje.
S kakvim ste se izazovima susreli tijekom snimanja filma?
Dokumentarne emisije naučila sam snimati na BBC-ju u Londonu. Devedesete godine prošlog stoljeća bile su zlatno doba za dokumentarne filmove. Bilo je dovoljno novaca i putovali smo svijetom snimajući filmove o raznim fascinantnim i relevantnim temama. Sada radim kao vanjska suradnica i uživam u slobodi koju mi ta vrsta posla nudi. Međutim, prikupljanje sredstava za projekt ponekad može biti obeshrabrujuće i dugotrajno. Rekla bih da mi prikupljanje novaca za snimanje filma trenutno predstavlja najveći izazov. U usporedbi s time, sve ostalo je vrlo jednostavno! Jednom kad osiguram novčana sredstva, sve što slijedi za mene predstavlja jedno uzbudljivo iskustvo prepuno potencijala. Snimanje dokumentarnog filma može biti nepredvidljivo, tako da uvijek imam plan B. U svakom slučaju, uvijek si kažem da ću snimiti odličan film! Najveći izazov tijekom snimanja filma „Do posljednje kapi” bili su meteorološki uvjeti! Skoro cijeli film snimali smo na otvorenom, a u vrlo kratkom roku smo posjetili šest država pa su nam neugodna vremenska iznenađenja mogla nametnuti dodatne troškove i ozbiljno poremetiti naš plan snimanja. No, imali smo sreće.
Kako filmska industrija može doprinijeti podizanju svijesti i promicanju mjera povezanih s vodom?
Dokumentarni filmovi mogu imati značajnu ulogu u obrazovanju i podizanju svijesti. Novinarsko iskustvo stekla sam radom na televizijskim vijestima, ali sam shvatila da moja strast leži u duljim formatima informiranja. Dokumentarne filmove volim iz brojnih razloga, najviše zato što nude dovoljno prostora da se ispriča što se dogodilo i zašto. Imate dovoljno vremena i prostora da složene događaje i važna pitanja stavite u detaljan kontekst i širokoj publici pomognete da ih lakše razumije. Kad sam počela raditi na filmu „Do posljednje kapi”, shvatila sam da je nekoliko filmaša već snimilo filmove koji su se bavili pitanjima povezanima s vodom. To me s jedne strane umirilo, ali mi ujedno postavilo i zanimljiv izazov jer sam morala osmisliti novu i neistraženu temu. Dobro napravljeni filmovi o važnim pitanjima imaju potencijal ne samo da obrazuju ljude, već da ih potaknu na djelovanje. Film je prikazan već mnogo puta, a gledatelji nam često po završetku filma prilaze i pitaju što mogu učiniti. To nas ispunjava velikim zadovoljstvom.
Što vas je potaknulo da se usredotočite na vodu?
Godine 2017. radila sam na filmu o tome kako industrija nafte uništava prašume. Snimali smo u ekvadorskom dijelu amazonske prašume kada me je vođa lokalne zajednice odveo do rijeke. Kad je bijelom rukavicom od lateksa, koju je navukao na ruku, prošao po površini rijeke, rukavica je postala crna. Cijela rukavica bila je prekrivena debelim, masnim slojem. To je ostavilo snažan dojam na mene. Nakon tog susreta nastala je prva ideja o dokumetarnom filmu o vodi.
Zašto pitanje vode nije dio javne rasprave?
Jedan od razloga vrlo je jednostavan. Voda je još uvijek široko dostupna i uzimamo je zdravo za gotovo. Da, voda pokriva većinu površine našeg planeta, ali rijeke, koje su glavni izvor čiste, slatke vode, čine manje od jedan posto svih vodenih resursa. Vijesti o milijunima ljudi pogođenima nestašicom vode većinom se emitiraju lokalno. Na neki način smatramo da problemi s vodom utječu na daleke zemlje i da se zbog toga ne trebamo brinuti. Nadam se da će naš film ljude šokirati i navesti ih da spoznaju da je takvo uvjerenje potpuno pogrešno. Drugi razlog je to da moćni lobiji, koji stoje iza onečišćenja vode i nepromišljenog iskorištavanja vodnih resursa, imaju veliki utjecaj na političke odluke.
Na sreću, primjećujemo i neke pozitivne znakove, koji pokazuju da postajemo svjesni da moramo promijeniti način upravljanja vodnim resursima. Prošlog je ožujka, prvi put nakon nekoliko desetljeća, održana prva UN-ova konferencija o vodi. To je jasan znak da i dalje alarmantno zaostajemo u rješavanju problema s vodom i postizanju ciljeva povezanih s vodom, čime ugrožavamo naš opstanak. Svake godine slavimo Svjetski dan voda, koji nam služi kao podsjetnik da krizu povezanu s vodom moramo početi rješavati organizirano. S obzirom na to da je voda potrebna svim ljudima, svi se moraju u to uključiti. Nadajmo se da će broj takvih inicijativa rasti.
Što je po vašem mišljenju najvažnije što ljudi trebaju znati o krizi povezanoj s vodom?
Kriza povezana s vodom postoji, ona je stvarna i sve raširenija. Svi trebaju postati svjesni da vrijeme istječe. Ako iz temelja ne promijenimo način na koji upravljamo vodom, predstoji nam ružno buđenje. To je jedna od poruka našeg filma. Nadam se da će oni koji krizu mogu obuzdati ovu poruku uzeti k srcu prije nego bude prekasno. Jedna osoba u našem filmu pitala je: „Hoće li planet čekati da se probudimo?”
Kakvu poruku želite poslati Europskoj uniji i državama članicama? A što građanima, pogotovo mladima?
To je jako široko pitanje! Kao prvo, željela bih da što više ljudi u EU-u i u državama članicama film pogleda. No, to nije zbog moje taštine! Nakon svake projekcije vidim kako film utječe na ljude. Želim vjerovati da će moj film potaknuti donositelje odluka da pomognu svim aktivistima i aktivisticama koji se bore za čiste i zdrave rijeke. Nedopustivo je da smo dozvolili da Europa ima najfragmentiraniji riječni sustav na svijetu. Sramota je da kroz Italiju, zemlju koja je toliko obogatila europsku civilizaciju, teče najzagađenija rijeka našeg kontinenta. Rijeka Sarno, nekoć smatrana božanstvom, istovremeno je i treća najzagađenija rijeka na svijetu. Naša želja za napretkom i razvojem pretvorila je tu rijeku u smrdljivo truplo.
Ima li nade?
Nade ima i o njoj govorimo u filmu. Ljudi postaju svjesni da će uskoro biti prekasno da promijenimo način na koji upravljamo vodama. To su aktivisti i aktivistice koji čine sve što je u njihovoj moći da suzbiju štetu koja je već nanesena vodama. U njih polažem nadu jer su iz prve ruke upoznati s ozbiljnošću problema. To su ljudi koji žive s rijekama i od rijeka i prvi su na koje utječu odluke koje političari donose. Donositelji odluka trebali bi učiti od njih. Želimo da ovaj dokumentarni film posluži kao materijal za učenje o vodi. Piotr Nieznański, suautor i pripovjedač u filmu, osmislio je program pod nazivom „CodeForBlue” namijenjen nastavnicima i mladima. Današnji mladi uskoro će donositi odluke o upravljanju vodnim resursima. Postojeći obrazovni sustav ne pruža im cjelokupnu sliku o krizi povezanoj s vodom. Želimo popuniti tu prazninu. Počeli smo raditi na pokretanju programa u Poljskoj.
Što bismo sada trebali učiniti da spasimo planet?
Moramo se suočiti sa stvarnošću i udružiti snage kako bismo zaštitili naš najvredniji zajednički resurs: pitku i čistu vodu koja nam daje život i njome mudro upravljali. Političar iz regije Minganie u kanadskom Quebecu, koji je podupirao lokalne napore za zaštitu rijeke, u našem filmu je izjavio: „Ljudi žele biti bogati jer misle da će ih to učiniti sretnima. Ekonomija zapadnih društava temelji se na takvom načinu razmišljanja. Ako danas ne počnemo drugačije razmišljati o razvoju, promjene koje se javljaju u našoj regiji i drugim mjestima širom svijeta dovest će do naše propasti.”
Ewa Ewart je novinarka i nagrađivana redateljica koja snima inovativne i utjecajne dokumentarne filmove. Rođena je i odrasla u Poljskoj, ali je većinu svoje karijere provela radeći za BBC TV u Londonu. Putovala je i radila u mnogim zemljama, producirajući i režirajući brojne istraživačke emisije i političke i socijalno angažirane dokumentarne filmove. Njezini su filmovi razotkrili nove informacije o temama poput korupcije u Rusiji u doba Borisa Jeljcina, tajnim zatvorskim kampovima u Sjevernoj Koreji, građanskom ratu u Kolumbiji te CIA-inom tajnom i nezakonitom programu izvanrednog izručenja osoba osumnjičenih za terorizam. Svojim dokumentarnim filmovima ispričala je neke od najupečatljivijih priča, primjerice u dokumentarcu o tragediji u Beslanu, snimljenom povodom prve godišnjice terorističkog napada u kojem je ubijeno više od 170 djece. U drugom filmu bavila se traumom s kojom se pet godina nakon te tragedije još bore mnoga djeca.
Manje