EGSO info

Kada je sredinom ožujka počela kriza, cijela situacija bila je zaista jedinstvena i nevjerojatna. Gotovo sve se zatvorilo diljem cijele Europe, a nitko u tom trenutku nije znao hoće li postavljena ograničenja pomoći ili ne. Spašavanje života bilo je najvažnije i gospodarstvo se moralo žrtvovati.

Četiri europske slobode jednostavno su ukinute preko noći, a zamalo je nestalo i jedinstveno tržište. Države članice blokirale su dostavu u druge države članice, a kupci su doslovce čekali pred tvornicama maski u Kini i nadmetali se nudeći što više sume.

U Estoniji, mojoj zemlji, situacija nije bila toliko loša. Zdravstveni se sustav mogao nositi sa situacijom te nije izgubljeno previše života zbog COVID-a 19 (ukupno 69). U početku je nedostajalo maski i druge zaštitne opreme, međutim taj je problem u konačnici riješen. Bilo je ohrabrujuće vidjeti poduzeća koja su prilagodila svoju proizvodnju i počela proizvoditi potrebnu opremu, dok su drugi pomagali s dostavom.

Moja obitelj i ja snašli smo se dosta dobro. Živimo u vlastitoj kući s vrtom, okruženi zelenilom te nismo previše patili. Naravno, skoro sve – trgovački centri, škole, kina, kazališta i sportski objekti – bilo je zatvoreno, ali su šetnje vani (uz održavanje razmaka!) bile dozvoljene, čak i preporučene.

Bilo je impresivno vidjeti kako se sve počelo odvijati putem interneta – od kupovine do seminara i komunikacije, uključujući i nastavu. Preko noći, podučavanje i učenje preselili su na internet. Učitelji i djeca postigli su dobre rezultate. Svi su puno naučili tijekom krize, a mene je ganulo koliko je mojoj kćeri nedostajala prava škola.

Na poslu, pravni tim moje organizacije, Estonske trgovinske komore, primio je rekordan broj zahtjeva za savjetovanje tijekom toga razdoblja. Nikada dosada nije bilo priznato toliko slučajeva više sile. Gospodarska situacija sada se polako poboljšava, ali neki se sektori i dalje suočavaju s velikim poteškoćama. Bojim se da bi ovo mogao biti tek početak i da bi se u jesen stvari mogle pogoršati. Trenutno, vladine mjere pomažu brojnim građanima, no što će se dogoditi ako se one prestanu primjenjivati?

Teška vremena poput ovih potiču nas u Odboru, ali i u cijeloj Europi, na razmišljanje te na to da više cijenimo svoj život i slobodu. Doista je pravi luksuz kada možemo putovati, doći u Bruxelles i voditi naše rasprave. Vrlo je važno da nastavimo s našim radom kako bismo održali stvarnu vezu između različitih ljudi u različitim zemljama EU-a, s krizama ili bez njih.

Njemački sindikalist Peter Schmidt pruža nam uvid u izazove s kojima se suočavaju sindikati u njegovoj zemlji u vremenima kada su neki radnici pogođeni prisilnim dopustom i otpuštanjem, dok su drugi, oni neophodni, izloženi opasnostima.

Kakva su Vaša iskustva s ovom krizom izazvanom koronavirusom?

Imam dojam da živimo u nadrealnim vremenima i da otkrivamo koliko su ranjiva naša društva i gospodarstva.

Kako se kriza odrazila na Vas i Vašu organizaciju?

Meni kao sindikalistu najvažnije je da se sastajemo i komuniciramo. Sloboda udruživanja temeljni je element naše demokracije. Shvaćamo koliko je važno to pravo i kako ćemo se morati boriti da ga očuvamo i u budućnosti.

Ako su odnosi s poslodavcem bili izvrsni, pronašli smo način za očuvanje socijalnog dijaloga i postigli neke dogovore koji su bili izrazito dobri za sve strane. Ali u nekim drugim slučajevima na gubitku su bili i radnici i poduzeća.

Kako ste doživjeli blokadu?

Najviše me se dojmila velika društvena solidarnost među susjedima i prijateljima. A iznenadilo me je i usporavanje tempa društva.

Što Vam je najviše nedostajalo u tim teškim vremenima?

Druženje s prijateljima i obitelji, izlasci u restorane.

Što možemo naučiti iz blokade?

Da su najvažniji članovi našeg društva medicinske sestre, prodavači, skupljači komunalnog otpada, njegovatelji... I da pritom imaju najniže plaće. Virus je iznio na vidjelo slabosti našeg gospodarstva, zbog čega nam treba pomak prema ekonomiji dobrobiti.

Čemu se mogu nadati oni čija su radna mjesta ugrožena?

Da su države članice izvukle određene pouke i da će tim ljudima pružati potporu mnogo duže no što je to predviđeno njihovim ugovorima.

S kim se najprije želite naći kad sve ovo završi?

Sa svojom majkom. Ona je u domu za starije koji je i dalje pod karantenom.

Sastanak Zajedničkog savjetodavnog odbora EU-a i Srbije održan je 10. ožujka u Bruxellesu u čudnoj i teškoj atmosferi. Na kraju sastanka svi smo žurno krenuli svojim putem. Vratila sam se kući znajući da Europu očekuju velika previranja i s osjećajem da će to do daljnjega biti moj zadnji let. U Mađarskoj je stanovništvo tada najvećim dijelom bilo obuzeto osjećajima neizvjesnosti i nevjerice. Većina ih je ozbiljnost situacije shvatila kad je vlada najavila da se otkazuju svečanosti predviđene za 15. ožujka, naš nacionalni praznik.

Kao i brojne druge europske države, Mađarska je zatvorila svoje granice i uvela razne restriktivne mjere. Nastava se počela odvijati putem interneta, a oni koji su mogli, radili su od kuće. Na ulicama i drugim mjestima inače dupkom punima ljudi zavladala je tišina. Iako je izvanredno stanje proglašeno vrlo brzo, nije bila nametnuta potpuna zabrana kretanja. Javna mjesta nisu zjapila potpuno prazna i nije bila donesena odluka o strogoj zabrani napuštanja svog mjesta boravka. Na primjer, naša najdraža slastičarnica iza ugla cijelo je vrijeme bila otvorena, na veliku sreću i zadovoljstvo moje djece.

Koliko je našim malim junacima takva utjeha značila u razdoblju karantene! Djeca su, na svojoj razini i u okviru svojih mogućnosti, zapravo doprinijela djelotvornoj zaštiti naše obitelji. Nastojala su se mirno igrati u četiri zida, odustala od proslave rođendana i sate provodila sjedeći pred ekranom (iako smo im donedavno neprestano ponavljali da to ne rade). Na izolaciju nisu bila osuđena samo djeca već velikim dijelom i starije osobe. Mnoge lokalne zajednice i organizacije civilnog društva dobro su se organizirale i nudile pomoć osobama koje nisu smjele izlaziti iz kuće. No, u mnogim su slučajevima taj zadatak obavljali članovi obitelji.

Ono što sam naučila u posljednjih nekoliko tjedana jest da je uloga obitelji i obiteljskih veza u ovakvim kriznim situacijama sve važnija. Iako se jasno pokazalo da obitelji mogu ojačati imunološki sustav društva, uvidjeli smo i koliko su ranjive i koliko im je potrebna pomoć. Organizacije civilnog društva u tome imaju ključnu ulogu. Nama je u Udruzi bilo zanimljivo ustanoviti u kojoj se mjeri, pored pružanja praktičnih oblika pomoći (donacija, logističke podrške i pomoći u školskom radu) iskazala i potreba za pružanjem psihološke pomoći.

Moja iskustva s ograničenjem kretanja podijeljena su, rekao bih. S jedne strane, rad od kuće omogućio mi je da s obitelji provodim više vremena no ikad. S druge strane, jednu sam sobu morao preurediti u ured. Sati i sati koje sam proveo u kući znali su me frustrirati, pa sam pokušao ubiti vrijeme omiljenim hobijem: slušanjem glazbe.

Nedostajala mi je interakcija sa studentima na predavanjima – inače sam sveučilišni profesor. Doduše, komunicirali smo putem aplikacija, Zooma ili Panopta, ali nije to isto kao i kad si u predavaonici.

S akademske točke gledišta, jedna od stvari koje sam naučio je sposobnost virtualne interakcije sa studentima, a iako fizičku prisutnost u predavaonici smatram boljom metodom poučavanja, kombinacija dviju metoda mogla bi se pokazati korisnom u budućnosti.

Sudjelovao sam i na nekoliko virtualnih sastanaka, koji su se uglavnom dobro odvijali, kao i da smo bili fizički prisutni. Ustvari, ne bih imao ništa protiv kad bi se neki sastanci i dalje održavali preko interneta, uključujući i neke sastanke EGSO-a.

Pored tih osobnih iskustava, tijekom ograničenja kretanja na vidjelo je izašlo nekoliko činjenica: neke gospodarske aktivnosti očito su neodržive, a druge manje otporne no što smo mislili. Stoga je (i to već dugo) potreban preustroj gospodarskih aktivnosti – što prije, to bolje. Ali posljedice COVID-a 19 i prelazak na otpornije i održivije gospodarstvo vjerojatno će biti bolni za mnoge.

Moram priznati da sam bio jedan od sretnijih jer sam se u otprilike samo tjedan dana mogao prebaciti na virtualna predavanja i interakciju sa studentima putem Zooma ili Panopta. Količina posla vjerojatno se povećala jer nisam morao putovati kao ranije. Osim toga, s kolegama i kolegicama sa sveučilišta i iz drugih ustanova i dalje sam se sastajao – virtualno.

Ali poznajem mnoge koji su morali obustaviti posao ili čija su radna mjesta čak ukinuta. Mnogi još uvijek primaju državnu potporu, ali ona je sve manja i uskoro će se u potpunosti prestati isplaćivati. Mnogi su izgubili posao, a njima će biti posebno teško pronaći zaposlenje, teže no što su ikad zamišljali. Nezaposlenost mladih, pa i onih akademski obrazovanih, vjerojatno će se povećati, a proći će barem nekoliko godina dok se gospodarstva ne približe razini iz 2019.

Budući da pripadam akademskoj zajednici, najvažniji će mi prioritet biti da nastavim pohađati konferencije na kojima se mogu sastajati s kolegicama i kolegama i raspravljati o ekonomskim temama od zajedničkog interesa. Sljedeći prioritet bit će druženje s malobrojnim ljubiteljima kvalitetnog zvuka koje poznajem ovdje na Malti te razmjena iskustava i znanja o audio-sustavima.

U svojem obraćanju građanima 15. ožujka predsjednik Cipra najavio je uvođenje preventivnih mjera kojima je ta zemlja stavljena u karantenu, a brojne gospodarske djelatnosti obustavljene. Tom je prilikom uputio poruku da su ozbiljne gospodarske teškoće neminovne i da svi moramo biti spremni na njihove posljedice. 

Na ovu dosad nezabilježenu krizu Ciparska federacija poslodavaca i industrijalaca (OEB) odgovorila je obustavom svih usluga koje nisu neophodne i usmjerila svoje resurse i ljudski kapital na pomaganje vladi i poslovnim subjektima u zaštiti javnog zdravlja i gospodarstva.

OEB je mobilizirao sve svoje kapacitete i od prvog dana se afirmirao kao kontaktna točka za poduzeća. Uvedena je dežurna telefonska linija otvorena od ponedjeljka do nedjelje za davanje smjernica poduzećima, a usto smo u stvarnom vremenu poslali više od 175 kružnih poruka s informacijama i odgovorima na pitanja o zdravstvenim protokolima i postojećim programima potpore poduzećima.

Također smo odradili 67 radijskih i 192 televizijska gostovanja, a od toga 52 u sklopu vijesti emitiranih u najgledanijem terminu. U razdoblju od samo 4 mjeseca naš izvršni odbor sastao se 27 puta (inače se sastaje 10 puta godišnje) i susreo s 11 od ukupno 14 naših ministara.

Poslovna zajednica podržala je napore OEB-a i pružila dragocjen uvid u probleme s kojima se suočava gospodarstvo. Ponosni smo što smo bili izravno uključeni u izradu nacionalne strategije odgovora na krizu uzrokovanu COVID-om 19, pri čemu su naši prijedlozi sačinjavali značajan dio nacionalnog plana oporavka.

Ova pandemija teško je iskustvo za sve, ponajviše zbog tragičnog gubitka ljudskih života. Utjecala je na naše međuljudske i radne odnose te na naš način poslovanja. Dirnula nas je solidarnost građana i poduzeća, kao i njihovo uspješno nošenje s uvedenim ograničenjima.

Iako je riječ o destruktivnoj sili, iz COVID-a 19 izvukli smo važne pouke. Uvjerili smo se da država i privatni sektor mogu učinkovito surađivati u opasnim vremenima. Uvjerili smo se da odlučna intervencija utemeljena na čvrstim znanstvenim dokazima može polučiti pozitivne rezultate. Također smo naučili drugačije razmišljati i prilagođavati svoj način rada, pri čemu je do izražaja došla važnost digitalnog gospodarstva.

Nažalost, naše gospodarstvo neće biti lišeno posljedica ove krize. Međutim, iskustvo je pokazalo da ćemo, ako u narednim mjesecima pokažemo istu odlučnost i predanost, uspjeti prevladati ovu krizu s manje gubitaka od predviđenih i ubrzo postići povratak na prvobitno stanje.

Karantena je bila neobično vrijeme za razumijevanje sebe samih. S jedne strane, bila je ostvarenje sna – ostati kod kuće i na raspolaganju imati dovoljno vremena za sve ono čemu sam se oduvijek željela posvetiti, ali nikad nije bilo vremena. S druge strane, u karanteni smo shvatili koliko je socijalizacija važna za ljude – sastajanja, razgovori, dodir, susret s drugim ljudskim bićima u stvarnosti, a ne preko zaslona. I koliko je teško živjeti bez svega toga.

Ovo iskustvo mijenja naše poimanje vrijednosti, ali i način razmišljanja. Međutim, otvaraju nam se i novi načini zajedničkog rada. Moguće je da ćemo nakon krize u većoj mjeri održavati virtualne sastanke, koje je lakše organizirati, ali koji nam isto tako ne omogućuju da zajednički osmišljavamo nove ideje i razvijamo nove oblike suradnje.

Naše je društvo iz ove situacije izvuklo i izvući će brojne pouke. Ne bih ih mogla sve nabrojati, pa ću izdvojiti samo nekoliko iz meni najbližeg područja – osobe s invaliditetom.

Ova je kriza pokazala koliko je situacija zabrinjavajuća u centrima dugotrajne skrbi. Mnoge osobe s invaliditetom i mnoge starije osobe u tim su ustanovama samo umrle, a pojedine zemlje te smrti nisu ni uključile u svoje statistike o koronavirusu. Odbor je prije pet godina izradio mišljenje o deinstitucionalizaciji skrbi. Otad su postignute određene promjene, no kriza je pokazala da nas na tom području čeka još mnogo posla.

Istodobno, mnogo se pričalo o sustavima podrške za najugroženije skupine u društvu, ali kriza je pokazala da su, unatoč svim mjerama podrške, osobe s invaliditetom bile među prvim skupinama koje su ostale bez posla.

Kriza je izvrsna prilika za uočavanje najslabijih karika u našim sustavima podrške i sada je vrijeme da se maksimalno posvetimo njihovom jačanju.

Uloga organizacija civilnog društva tijekom ove krize bila je i bit će i dalje izuzetno važna jer one djeluju na razini najbližoj svim članovima društva. Podrška je potrebna ljudima iz različitih skupina, a organizacije civilnog društva najbolje su mjesto za njezino pružanje.

Te su organizacije također u najboljem položaju da procijene kakva je pomoć ljudima potrebna pa je od presudne važnosti da ih se uključi u postupak donošenja odluka.

Kao što je pokazalo naše iskustvo u pogledu osoba s invaliditetom, primjenjivao se znatan broj različitih pristupa. Pojedine su zemlje uključile organizacije osoba s invaliditetom u vladina tijela koja donose odluke (Italija), neke su im pružile mogućnost da izraze svoje stavove na vrlo visokoj razini (Španjolska), dok su u nekim drugim zemljama te organizacije jednostavno zaboravljene (Latvija). To, pak, samo pokazuje koliko važnosti vlade različitih europskih zemalja pridaju različitim skupinama svojih građana.

Kakva su bila dva mjeseca ograničenja kretanja u Bukureštu? Čudna! Rumunjska je 15. ožujka poduzela prve korake, a 18. ožujka uvedeno je obvezno ograničenje kretanja. Do 15. ožujka to je bila tek preporuka koja se nije poštovala u dovoljnoj mjeri, što je dovelo do visokih epidemioloških rizika. Obvezno ograničenje kretanja trajalo je do 15. svibnja, kada je izvanredno stanje zamijenjeno stanjem pripravnosti. No to nije bio odmor! Naprotiv, radio sam intenzivnije, s internetskom aktivnošću preko 12, a ponekad i 16 sati dnevno. Bili su to tečajevi i aktivnosti na platformi fakulteta te sudjelovanje u televizijskim emisijama, intervjuima, sastancima i webinarima.

Razlika između javnog i privatnog života izblijedjela je, a granica između ta dva svijeta jednostavno je nestala. Uz to, na kraju tog dvomjesečnog razdoblja stvari nisu postale jednostavnije. Život se nije nastavio uobičajenim tempom, a internetske aktivnosti dodane su drugim obvezama koje zahtijevaju fizičku prisutnost. Stoga je i moj dnevni raspored ostao jednako kompliciran.

Iako nisam bio među onima koji su morali ostati u neprestanoj izolaciji u vlastitoj kući jer sam uživao minimalnu slobodu kretanja u Bukureštu, moje mogućnosti kretanja bile su znatno ograničene. To je bio najveći uzrok patnje u tom razdoblju te je možda i razlog zašto je prva stvar koju sam 15. svibnja, nakon izvanrednog stanja, simbolički učinio zakazivanje termina za produljenje putovnice. U narednim fazama postupnog ukidanja ograničenja, međutim, sloboda kretanja ponovno je uspostavljena tek djelomično.

Putovanje u inozemstvo – primjerice u Bruxelles na sastanke EGSO-a – i dalje je otežano i može se pretvoriti u avanturu. Letovi se otkazuju preko noći, a predvidljivost je mala. Život se promijenio – ni nabolje, ni nagore, ali je postao drugačiji. Morat ćemo se prilagoditi, barem na neko vrijeme. I opet će prve žrtve biti oni najranjiviji.