Gonçalo Lobo Xavier: Nikada više neću propustiti priliku da zagrlim voljenu osobu

Nezamislivo je postalo stvarnost. Sve se odjednom promijenilo i čini se da ništa više nije kao što je bilo. Živimo u izvanrednim okolnostima i moramo u sebi naći snage da reagiramo na odgovarajući način i ponovno se čvrsto osovimo na noge.

Ne znam što mi najviše nedostaje. Sebično, osjećamo kao da nam sve nedostaje: sloboda, roba, usluge, mobilnost, prijateljstvo, ljubav, zagrljaji – popisu nema kraja. Imali smo sve, a nismo to znali. Iz ove situacije moramo nešto naučiti.

U svojih nešto više od 40 godina života nisam iskusio ništa nalik ovome.

Ovo je zaista drugačija vrsta „rata“. Kao što je rekao portugalski pjesnik: „Ovo je rat u kojem su zagrljaji oružje”, upućujući na činjenicu da svaki dodir donosi opasnost od kontaminacije. Tužna je ironija da nas iskaz ljubavi može doslovno ubiti.

Lisabon je 1755. godine bio pogođen izuzetno snažnim potresom koji je grad gotovo sravnio sa zemljom. Marquis de Pombal, ministar u ondašnjem kraljevstvu, poznat je po svojoj izjavi: „Moramo pokopati mrtve i brinuti o živima.“ Ta izjava danas možda djeluje okrutno, ali poručuje nam da moramo nastaviti živjeti i, čak i u očaju, hrabro se suočiti s ovim izazovom koji stoji pred nama, i kojem, čini nam se, nismo ni na koji način doprinijeli.

A sada želim reći nekoliko riječi o odgovoru na taj izazov. Nakon dva mjeseca patnje i izolacije, nakon tjedana neizvjesnosti i tuge, sada je trenutak da se pobrinemo za žive i pokušamo ponovno podići na noge društvo, gospodarstvo, Europu i svijet.

Izvucimo pouke i počnimo iznova.

Mnogi dijele moje osjećaje: nikad više neću propustiti priliku da zagrlim bližnjega ili da toj osobi kažem koliko mi nedostaje. Pokušat ću nikad više nikoga ne razočarati. Sve su to dobre namjere.

S praktične strane, nitko nije bio, niti je mogao biti, pripremljen za nešto nalik ovoj krizi. Kako je možemo prebroditi? Kako možemo ponovno izgraditi društvo i gospodarstvo o kojem ovisi naš život?

Svi mi trebamo brzo odgovoriti na ta pitanja, a odgovore temeljiti na europskim načelima solidarnosti.

I doista, kad razmislimo o tome čega smo lišeni, shvatit ćemo da je to europsko jedinstveno tržište. Smatram da ta usporedba ima smisla: odjednom smo ostali bez mreže, bez života. Lišeni smo slobode i slobodnog kretanja robe, usluga i ljudi; svi smo ograničeni na područje u kojem živimo, a to nikome nije drago.

Zbog toga sam ja velik eurofil. Jedinstveno tržište pruža nam slobodu, rast, slobodu kretanja i solidarnost. Nemojmo dopustiti pandemiji da nas liši bolje budućnosti. Zalažimo se za slobodnu i solidarnu Europu. Krenimo zajedno prema boljoj budućnosti, u kojoj možemo grliti osobe koje najviše volimo i brinuti se za druge.