Svake godine broj osoba raseljenih zbog prirodnih katastrofa tri puta je veći od broja osoba raseljenih zbog oružanih sukoba ili drugih oblika nasilja, a velik dio trenutne međunarodne migracije započeo je kao unutarnje raseljavanje povezano s vremenskim prilikama.

Unatoč tome, pravna zaštita osoba protjeranih iz svojih domova i zemalja zbog razloga povezanih s okolišem još je uvijek manjkava, bez pravne definicije kojom se opisuje njihov status te bez određenog međunarodnog tijela koje nadzire zaštitu njihovih prava. Zabrinutost u vezi s ovim pitanjima izražena je na savjetovanju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora održanom putem interneta zbog mjera izolacije uvedenih uslijed pandemije COVID-a 19.

Tijekom savjetovanja govornici su rekli da se raseljavanje uzrokovano okolišnim uvjetima treba promatrati kao pitanje ljudskih prava te da bi se trebao primjenjivati pristup temeljen na pravima, za što je potreban sveobuhvatan pravni okvir. Trenutno na raspolaganju stoji samo nekolicina nepovezanih pravnih mehanizama koji se mogu koristiti u tu svrhu.

U trenutnoj političkoj raspravi o migraciji, migrante i izbjeglice koristi se samo kao „sredstvo“ za upozoravanje na opasnosti klimatskih promjena, što dovodi do ksenofobnih rasprava, iz kojih pak proizlazi da će nam, ako ne smanjimo emisije CO₂, na vrata kucati milijuni migranata i izbjeglica.

Još je jedan problem to što države djeluju samo kada dođe do katastrofe, odnosno ne poduzimaju ništa kako bi se, gdje je to moguće, spriječilo raseljavanje.

Najvažnije je ublažiti klimatske promjene, ponajprije ograničenjem zagrijavanja na 1,5°C, što je od ključnog značaja, a usto i značajnim smanjenjem emisija CO₂. Ako se to ne učini, neizbježno će doći do porasta migracija, ali i do porasta fenomena „prisilne nemobilnosti”, odnosno iznimno teške situacije osoba koje su presiromašne da bi se evakuirale. (ll)