EGSO info

Nezamislivo je postalo stvarnost. Sve se odjednom promijenilo i čini se da ništa više nije kao što je bilo. Živimo u izvanrednim okolnostima i moramo u sebi naći snage da reagiramo na odgovarajući način i ponovno se čvrsto osovimo na noge.

Ne znam što mi najviše nedostaje. Sebično, osjećamo kao da nam sve nedostaje: sloboda, roba, usluge, mobilnost, prijateljstvo, ljubav, zagrljaji – popisu nema kraja. Imali smo sve, a nismo to znali. Iz ove situacije moramo nešto naučiti.

U svojih nešto više od 40 godina života nisam iskusio ništa nalik ovome.

Ovo je zaista drugačija vrsta „rata“. Kao što je rekao portugalski pjesnik: „Ovo je rat u kojem su zagrljaji oružje”, upućujući na činjenicu da svaki dodir donosi opasnost od kontaminacije. Tužna je ironija da nas iskaz ljubavi može doslovno ubiti.

Lisabon je 1755. godine bio pogođen izuzetno snažnim potresom koji je grad gotovo sravnio sa zemljom. Marquis de Pombal, ministar u ondašnjem kraljevstvu, poznat je po svojoj izjavi: „Moramo pokopati mrtve i brinuti o živima.“ Ta izjava danas možda djeluje okrutno, ali poručuje nam da moramo nastaviti živjeti i, čak i u očaju, hrabro se suočiti s ovim izazovom koji stoji pred nama, i kojem, čini nam se, nismo ni na koji način doprinijeli.

A sada želim reći nekoliko riječi o odgovoru na taj izazov. Nakon dva mjeseca patnje i izolacije, nakon tjedana neizvjesnosti i tuge, sada je trenutak da se pobrinemo za žive i pokušamo ponovno podići na noge društvo, gospodarstvo, Europu i svijet.

Izvucimo pouke i počnimo iznova.

Mnogi dijele moje osjećaje: nikad više neću propustiti priliku da zagrlim bližnjega ili da toj osobi kažem koliko mi nedostaje. Pokušat ću nikad više nikoga ne razočarati. Sve su to dobre namjere.

S praktične strane, nitko nije bio, niti je mogao biti, pripremljen za nešto nalik ovoj krizi. Kako je možemo prebroditi? Kako možemo ponovno izgraditi društvo i gospodarstvo o kojem ovisi naš život?

Svi mi trebamo brzo odgovoriti na ta pitanja, a odgovore temeljiti na europskim načelima solidarnosti.

I doista, kad razmislimo o tome čega smo lišeni, shvatit ćemo da je to europsko jedinstveno tržište. Smatram da ta usporedba ima smisla: odjednom smo ostali bez mreže, bez života. Lišeni smo slobode i slobodnog kretanja robe, usluga i ljudi; svi smo ograničeni na područje u kojem živimo, a to nikome nije drago.

Zbog toga sam ja velik eurofil. Jedinstveno tržište pruža nam slobodu, rast, slobodu kretanja i solidarnost. Nemojmo dopustiti pandemiji da nas liši bolje budućnosti. Zalažimo se za slobodnu i solidarnu Europu. Krenimo zajedno prema boljoj budućnosti, u kojoj možemo grliti osobe koje najviše volimo i brinuti se za druge.

Moj suprug i ja vrlo smo smireno kod kuće proveli ovo razdoblje izolacije. Suprug pripada rizičnijoj skupini stanovništva i poduzimali smo sve mjere opreza.

Od samog početka pandemije nosili smo maske i rukavice i uvijek smo držali preporučeni razmak. Izbjegavali smo rizične situacije, i u interesu šire zajednice, kao i zdravstvenih djelatnika i zaposlenih u ključnim sektorima.

Kada je riječ o stanju u Belgiji, jasno je da nismo bili pripremljeni. Nije bilo dovoljno transparentnosti, što će se kasnije morati proučiti, a nedostajalo je i maski, testova za stanovništvo itd. Ne znam što se događa u drugim zemljama, znamo samo ono što objavljuju mediji, ali u Belgiji je situacija osobito teška u domovima za starije i nemoćne. Nakon krize morat će se provesti parlamentarna istraživanja kako bi se dokučio izvor tog problema.

Uloga civilnog društva tijekom pandemije ostaje ključna, a odnosi se na praćenje demokracije. Na operativnoj razini, osobe koje su izgubile posao u Belgiji imaju status privremeno nezaposlenih, uz sustav naknada koji je već oslabljen mjerama štednje koje je uvela Europska unija. Tijekom pandemije ljudi su pokazali međusobnu solidarnost, što se ne može reći za države članice Europske unije.

Pandemija je pokazala krhkost našeg sustava. Trebamo je promatrati kao priliku za prelazak na sustav u kojem se iskazuje veće poštovanje prema pojedincima, okolišu i socijalnim pravima.

Sjedim u svojoj seoskoj kući na obali mora. Imam dobru internetsku veza iako se nalazim u izoliranom ruralnom području. Sretan sam što svakog jutra mogu šetati obalom gledajući more, znajući da je najbliže kopno s druge strane Atlantika New York, udaljen gotovo 5000 km. Vlastitu udobnost osjećam kao veliki privilegij.

Poput čarolije, hladan jutarnji zrak mogu pretvoriti u topli zagrljaj. Sve je relativno. Nakon što kratko otplivam u ledenim, slanim atlantskim valovima i izjurim iz mora, pijesak i kamenje pod nogama čine mi se vrućima. Tanka je linija između ekstremne vrućine i ekstremne hladnoće.

Cijeli se tjedan pitam zašto nemam više slobodnog vremena iako odjednom nemam uobičajeno radno vrijeme i ne provodim sate i sate u putovanju na posao. Shvaćam da sam to vrijeme popunio usporavanjem ritma. Kod brojnih ljudi s kojima razgovaram na internetu primjećujem da osjećaju velik pritisak i posljedice virusa, ali i izražavaju zahvalnost zbog vlastite situacije.

Mali Princ u Saint-Exupéryjevu klasiku podsjeća nas da odrasli nisu u stanju vidjeti ono što je u životu bitno. Možda je ova karantena u našem inače frenetičnom životu upravo prilika da razmislimo o tome što je važno, a što nije. Nakon svake krize dolazi pouka i prilika za novi početak.

Počinjem svoj dan razmišljanjem o održivom razvoju, kružnom gospodarstvu, zelenom oporavku. Gajim nadu da smo svi skupa promijenili percepciju. Sada znamo koji su poslovi i ljudi ključni. Zanimljivo je primijetiti koliko ih sada cijenimo, za razliku od prije. Raduje me što vidim da kao ljudska vrsta možemo surađivati i kolektivno djelovati za opće dobro. Zajedno postupamo i na osobnu štetu da bismo zaštitili živote ugroženih skupina.

Ali isto tako, vidimo žalosne posljedice jer nismo htjeli vjerovati dokazima, jer smo odgađali djelovanje.

U krevet odlazim rano. Odlično spavam. 

Kad je naša Vlada 13. ožujka – uzgred, bio je petak – odlučila od ponedjeljka, 16. ožujka, u zemlji uvesti ograničenje kretanja atmosfera u Beču potpuno se promijenila: tih zadnjih nekoliko dana čudno sam se osjećala hodajući po gradu svojim uobičajenim stazama – svi smo se sumnjičavo odmjeravali.

Moj se rad ograničenjem kretanja dramatično promijenio: austrijski socijalni partneri brzo su održali pregovore o novom programu skraćenog radnog vremena tijekom krize uzrokovane COVID-om, nakon čega su nas poduzeća zatrpala pitanjima. Kao stručnjakinja za europska socijalna pitanja, odjednom sam se našla u situaciji da odgovaram na zahtjevna pitanja o skraćenom radnom vremenu u Austriji.

Znala sam da će moj odgovor utjecati na poduzeća kada budu donosila odluku o tome isplati li im se skraćeno radno vrijeme ili si ga ne mogu priuštiti, u kom će slučaju zaposlenici odmah dobiti otkaz, i to mi je donijelo dosta neprospavanih noći.

Puno sam razmišljala o poslodavcima koji moraju donositi teške odluke i o zaposlenicima koji su u strahu za svoja radna mjesta. Razmišljala sam o roditeljima s osnovnoškolskom djecom koji su tjednima morali zamjenjivati učitelje te o obiteljima koje nemaju tehničku opremu potrebnu za školovanje u kući. Razmišljala sam o ljudima koji žive sami i koji nemaju nikoga s kim bi mogli razgovarati o svojim strahovima. Bilo mi je žao i moje kćeri tinejdžerice kojoj je nedostajalo druženje s prijateljima.

Rad od kuće dobro mi je poznat jer tako radim već godinama. Shvatila sam da puno ljudi od njega zazire zbog toga što im nedostaje oprema, prostor, mir ili kontakti s kolegama.

Hoće li COVID-19 dugoročno promijeniti naše živote? Ne znam, ali sam zato izvukla nekoliko pouka:

1. rad od kuće jednako je produktivan kao i rad u uredu
2. trosatni sastanak u Bruxellesu može se održati i na internetu
3. život s voljenim osobama je blagoslov, još i više kad nam je kretanje ograničeno
4. sastanci na Skypeu slaba su zamjena za razgovore s rodbinom i prijateljima – druženje uživo je neprocjenjivo.

Na povratku iz Bruxellesa 11. ožujka 2020. nisam mogao ni sanjati da mi se sprema život u izvanrednim okolnostima.

Sve je počelo čvrstom preporukom grčkog instituta za javno zdravlje: sve osobe koje se vraćaju iz inozemstva moraju ostati u samoizolaciji u svojim domovima 14 dana.

Prvo sam pomislio da sam se tijekom života bez problema izvukao iz mnogih delikatnih situacija, ali ovog sam puta – na nježno insistiranje svoje supruge i djece, ali i iz osjećaja građanske odgovornosti prema drugima – otkazao sve svoje aktivnosti tijekom dva tjedna od 11. ožujka. 

U tim je trenucima koronavirus sijao smrt po Lombardiji, a u drugim zemljama, primjerice Belgiji, Francuskoj i Španjolskoj, dolazile su vijesti o prvim žrtvama.

U Grčkoj je vlada najavila sveopću izolaciju od 16. ožujka. Tako sam se našao zatvoren u kući, kao i oko 10,5 milijuna drugih građana, dok su djelatnici i djelatnice u sektoru zdravstva bez predaha vodili borbu za život i zdravlje osoba zaraženih koronavirusom.

Uvođenje mjera izolacije, koje su se pridržavali gotovo svi građani, donijelo je sasvim zadovoljavajuće rezultate: Grčka je među zemljama koje su se najbolje snašle u ovoj zdravstvenoj krizi.

Međutim, gospodarska i socijalna kriza koja je već na pomolu drugi je par rukava jer su sve gospodarske i proizvodne aktivnosti potpuno obustavljene. Iako je 3. svibnja došlo do tek djelomičnog pokretanja aktivnosti, zaposlenici i poduzeća u sektoru turizma velike su žrtve ove krize.

Filozofi antičke Grčke govorili su da u svakom zlu ima i nešto dobro (ουδέν κακόν αμιγές καλού) i ta krilatica pokazala se točnom i u mom slučaju. Kao odrasla osoba, nikad nisam ovako dugo uživao u blagodatima obiteljskog života, a uspio sam i pročitati nekoliko knjiga s velike hrpe koja se nakupila u očekivanju mog povlačenja iz socioekonomskih aktivnosti.

Uz pomoć svoje supruge obavio sam svakojake radove i ličio po kući, mada će, jednom kad izolacija završi, dio tih poslova morati popraviti pravi majstori. Radio sam u svom masliniku i imao obilje vremena da razmišljam o ovoj situaciji.

Uglavnom, kako možete vidjeti, izolacija mi nije teško pala, ali unatoč tome mislim na one koji su morali ostati zatvoreni u svojim stanovima, malim ili velikim, iz kojih su mogli izaći samo da kupe osnovne potrepštine ili da se prošeću ako im je to odobreno putem SMS-a. Da mislim na sve one, u Grčkoj ili drugdje, koji su izgubili voljene sobe. Da mislim na radnike i radnice koji su ostali bez posla i bez sredstava za život. 

U solidarnom društvu i u Uniji u kojoj je solidarnost jedan od temelja, žrtve ove pandemije trebale bi imati koristi od solidarnosti, ali praksa ne odgovara u potpunosti teoriji.

Zemlje koje su ekonomski i financijski snažne, ili vjeruju da su snažne, odbile su opciju izdavanja euroobveznica (eng. Eurobonds), koje bi bile djelotvoran odgovor na krizu, a ujedno i potez u skladu s idejom na kojoj počivaju europski ugovori.

S druge strane, moramo priznati da je Europska komisija na pandemiju i zdravstvenu i gospodarsku krizu koju je ona izazvala reagirala puno brže nego 2009. godine, u trenutku financijske krize koja je dovela do osiromašenja desetaka milijuna osoba.

Nadajmo se da će svi, a naročito donositelji političkih odluka na najvišoj razini, zapamtiti pouke koje smo izvukli iz ove pandemije. I, prije svega, učinimo sve što možemo – svatko na svom području – da do toga dođe. Da prestanemo rasipati prirodne resurse, čime ugrožavamo budućnost naše djece. Da osobe koje su bile u ugroženijem položaju prije krize ne zapadnu u još veću oskudicu nakon gospodarske krize koja će uslijediti.

Da shvatimo da nitko nije imun na nesreću!

Da prihvatimo činjenicu da, bez obzira na svoju veličinu, nitko nije sam dorastao opasnostima koje donosi budućnost, a da ćemo zajedno biti dovoljno jaki da se uspješno odupremo situacijama koje bi mogle ugroziti naše zdravlje i naše postojanje.

Koronavirus jedan je od najvećih izazova s kojima se Europska unija ikad suočila. Širenje virusa nastavit će negativno utjecati na gospodarstva država članica EU-a i time u velikoj mjeri ugroziti ne samo poduzeća i zapošljavanje nego i potrošače. To je vlade potaklo na provedbu izvanrednih mjera za zaštitu građana.

Čim su se pojavili prvi slučajevi COVID-a 19, latvijska je vlada hitro djelovala i uvela sveobuhvatne mjere za suzbijanje virusa. Za razliku od stanovnika drugih država EU-a Latvijci nisu bili izloženi strogim mjerama ograničenja kretanja već su pažljivo primjenjivali opće mjere sigurnosti (održavanje socijalne distance, dezinficiranje, zatvaranje trgovačkih centara vikendima i praznicima, održavanje razmaka od dva metra pri fizičkim i društvenim interakcijama i okupljanju u zatvorenim prostorima itd.) i ta su pravila poštovali.

U intervjuu za dnevnik The Telegraph, premijer Kariņš objasnio je kako je uspostavio ravnotežu između očuvanja ljudskog zdravlja i nanošenja najmanje moguće štete gospodarstvu.

Moramo i dalje biti oprezni zbog velikog broja ljudi zaraženih koronavirusom u Europi. Dokle god ne steknemo imunitet postojat će opasnost od ponovnog izbijanja bolesti. Osim toga, sve dok budu postojala aktivna žarišta na kojima bolest izbija, postojat će i opasnost od njezina ponovnog širenja. Nije moguće predvidjeti koliko će dugo trebati održavati sigurnosne mjere, ali je jasno da ova situacija utječe na mentalno zdravlje ljudi, njihovo psihičko stanje i stavove.

Organizacije civilnog društva koje zastupaju potrošače već su ukazale na to da se ponašanje i kupovne navike potrošača mijenjaju. Ljudi drugačije žive, drugačije kupuju i, u mnogim pogledima, drugačije razmišljaju. Potrošači su izuzetno zabrinuti zbog zdravstvenih i gospodarskih posljedica COVID-a 19, zbog čega su trenutno usredotočeni na najosnovnije potrebe.

Savjesnije pristupaju kupnji, s jedne strane kupuju lokalne proizvode, a s druge sve više prihvaćaju digitalno trgovanje. Kupovno se ozračje mijenja, a ponuda na internetu unapređuje. Mnogi od novih načina kupovanja održat će se i nakon COVID-a 19. Stoga organizacije civilnog društva koje zastupaju potrošače moraju tu novu stvarnost i trendove istražiti i s njome se upoznati, a ljudima ponuditi odgovarajuću zaštitu.

Jačanje povjerenja potrošača i dalje ostaje jedan od kamena temeljaca digitalne trgovine. Objava podataka, zaštita plaćanja, nesigurni proizvodi, rješavanje sporova, izvršenje i obrazovanje samo su neka od pitanja kojima će se organizacije potrošača i dalje baviti i koje će pomno pratiti.

Latvijska nacionalna udruga za zaštitu potrošača i dalje predano podržava tijela na nacionalnoj i općinskoj razini koja poduzimaju korake kako bi ranjive potrošače zaštitila od COVID-a 19. Dokle god bude trajala ova kriza moramo biti solidarni i koordinirati se s organizacijama civilnog društva.

Nakon što prođe pandemija COVID-a 19, uz nacionalne organizacije civilnog društva trebat će nam i jak i stabilan EGSO čiji članovi raspolažu širokim znanjem i spremni su u potpunosti predstavljati interese organizacija civilnog društva.

Zajedno mi predstavljamo civilno društvo na razini Europske unije. Ograničenje kretanja ne može nas spriječiti u našim naporima da se čuje glas organiziranog civilnog društva. Ujedinjeni ostajemo snažni u nastojanju da ponovno preuzmemo kontrolu nad svojim životima. Učinit ćemo sve što je potrebno. Izbijanje pandemije koronavirusa imat će ozbiljne posljedice za naše društvo. Nijedna vlada ne može sama riješiti takvu krizu.

Pozivamo na brzo, odlučno i učinkovito djelovanje na razini EU-a. Sada su hitno potrebne izvanredne mjere i usklađenost politika. Moramo učiniti sve što je potrebno kako bismo našim građanima pružili snagu i potporu te kako bismo ih potaknuli da ustraju u svim naporima koje su uložili u zaštitu javnog interesa i čovječanstva i na europskoj i na nacionalnoj razini. Vrijeme je da pokažemo jesmo li zaista Unija!