EGSO info

U travnju počinjemo objavljivati niz članaka pod naslovom „Svjedoci vremena” koje su pripremili članovi EGSO-a.

Vrlo ganuti, u ovom broju EGSO infoa s našom publikom dijelimo svjedočanstva naših autora i autorica, koji su u obliku intervjua, mišljenja ili poruka odlučili s nama podijeliti svoja razmišljanja o vremenu koje je zaustavila pandemija izazvana koronavirusom.

Na svjedočanstvima zahvaljujemo Isabel Caño Aguilar, potpredsjednici zaduženoj za komunikaciju, Mileni Angelovoj, potpredsjednici zaduženoj za proračun, te sljedećim članovima i članicama: Heleni de Felipe Lehtonen iz Skupine poslodavaca, Adamu Rogalewskom iz Skupine radnika i Giuseppeu Gueriniju iz skupine „Raznolikost Europe“. (ehp)

 

Isabel Caño Aguilar

Živimo u izvanrednim i neuobičajenim okolnostima.

S jedne smo strane izolirani u svojim zemljama i domovima, a s druge, svjesni da se svijet ne može zaustaviti i da civilno društvo svakog jutra nastavlja ustajati i raditi.

Ova neobična situacija za sve nas predstavlja veliko emocionalno opterećenje.

I teško je zamisliti posljedice koje nam svaki dan sa sobom donosi. Ne postoji aspekt našeg profesionalnog i osobnog života na koji ova situacija ne utječe.

Prije svega, želim spomenuti javne službe, posebno osobe koje brinu o našem zdravlju, radnike i radnice predane svojoj struci koji svoj posao odgovorno obavljaju i izvan radnog vremena, ulažući svu svoju snagu i trud u sprečavanje kolapsa bolnica i zdravstvenih službi. Od 15. ožujka, svakog se dana u 20 sati pridružujem pljesku sa balkona. Time se pridružujem odavanju priznanja divovskom poslu koji obavljaju, ali i jasnoj poruci: potrebno je više resursa za naše javne zdravstvene sustave!

Također želim istaknuti napore i posebno zahvaliti svom zdravstvenom osoblju Odjela za porodništvo i ginekologiju Sveučilišne bolnice San Cecilio u Granadi koje je s nama podijelilo fotografiju objavljenu u ovom izdanju EGSO infoa.

Uporedo s 200. godišnjicom rođenja Florence Nightingale, utemeljiteljice moderne njege, WHO 2020. godine obilježava Međunarodnu godinu medicinskih sestara i primalja, muškaraca i žena koji ispunjavaju, i u ovo vrijeme koronavirusa nastavljaju ispunjavati, presudnu ulogu i pružati usluge bez kojih ne možemo.

A oni nisu jedini. Ponekad zaboravljamo na jednako neophodan sektor obrazovanja, u kojem sam i sama radila, na što sam ponosna. Milijuni učenika diljem Europe zatvoreni su u svojim domovima i ne bi mogli pratiti školski program bez stalne i neumorne podrške nastavnog osoblja.

Rad ovih sektora nikad nije bio toliko vidljiv u društvu i osobno smatram da bi priznanje tog rada trebalo postati obaveza EU-a da ukine mjere štednje koje su ih osiromašile i uspostavi konkretne mjere i veće proračune.

Nećemo moći prevladati ovu krizu bez organizacija civilnog društva koje svakodnevno djeluju na terenu, ali za to nam je potrebno odlučno djelovanje EU-a.

Samo nekoliko dana nas dijeli od 70. obljetnice Schumanove deklaracije i danas nam je više nego ikad potrebno snažno i predano djelovanje EU-a. Potrebne su odgovarajuće mjere i postupci, uključujući u pogledu proračuna, kako bi europski građani uvidjeli da EU i dalje predstavlja uzbudljiv projekt, a ne samo kraticu.

U ovo vrijeme COVID-a 19, koje će zauvijek obilježiti naše društvo, prije svega moramo biti sposobni prenijeti poruku da je druga – jača i bolja – Europa moguća.

Milena Angelova

COVID-19 najveći je izazov s kojim se suočavamo u ovom stoljeću. Neću govoriti o negativnim posljedicama koje on ima na naše živote, temeljna prava i slobode, na gospodarstvo i našu dobrobit. Umjesto toga, iznijet ću pozitivno i pragmatično gledište o tome kako najbolje iskoristiti trenutačno stanje. Ovu situaciju možemo prevladati zajedno ako ostanemo usredotočeni, radimo kao tim i budemo odgovorni.

Posao: ne po starom nego još bolje

Naši domovi nisu više samo mjesta privatnosti u kojima se osjećamo sigurno nego ujedno i sve drugo – uredi, škole, mjesta za komunikaciju i zabavu, restorani... To je jedinstvena prilika za obitelji da se zbliže, da iskoriste vrijeme provedeno zajedno i da se kao tim pobrinu za to da svaki član obitelji bude dobro opremljen za uspješno obavljanje svojih dnevnih obveza – rada, škole, komunikacije, sporta. Na primjer, moja je obitelj uspjela urediti dvije učionice (po jednu za svakog od naša dva sina), dva ureda i multimedijski centar – odakle moj suprug i ja sudjelujemo u sastancima na daljinu i dajemo intervjue za medije – i improviziranu teretanu kako bismo održavali kondiciju i dok smo zarobljeni u kući. Djeca svu nastavu prate na internetu, pa čak i trening karatea.

Održimo moral i uživajmo u lijepim trenucima

Iako karantena ograničava temeljna prava svih nas jer više nemamo slobodu odlučivanja kamo ići radi putovanja, posla i aktivnog odmora, možemo ostati pozitivni i pronaći lijepe trenutke da uživamo u svakom danu. Strukturiranje dana svakako nam pomaže u tome da ostanemo usredotočeni i motivirani. Osobno imam vrlo gust raspored jer svoje vrijeme moram podijeliti između skrbi za djecu, tjelovježbe (svakoga dana, bez iznimke, vježbam najmanje 90 minuta), rada za Bugarsko udruženje industrijskog kapitala (BICA) – trenutačno vrlo aktivno pregovaramo s bugarskom vladom o protukriznim mjerama za potporu poslovanju i zapošljavanju – te na kraju, ali jednako važno, za EGSO. S obzirom na to da sa svim svojim kolegama mogu komunicirati samo na daljinu, treba više vremena i napora za koordinaciju i pripremu sadržaja rasprava, a čak i najjednostavnije zadaće zbog udaljenosti postaju komplicirane. No, s druge strane, uspjeh zato osjećamo kao veću nagradu i zadovoljstvo.

Nitko ne zna koliko će ova situacija trajati i kad ćemo se vratiti u normalu. No poduzet ćemo sve što je potrebno, zajedno ćemo pobijediti ovu pandemiju i vratiti se našem normalnom, neometanom životu bez ograničenja i straha. Dotad ćemo udružiti snage i nastaviti sa svakodnevnim radom i rutinom i ipak uživati u lijepim trenucima jer i karantena, sada dio naše svakodnevice, može ponuditi trenutke sreće ako se shvati u pozitivnom duhu.

 

Razgovor s Giuseppeom Guerinijem

Gospodine Guerini, kako proživljavate ove teške dane?

Živim pod izuzetno velikim pritiskom, kako u poslovnom tako i u osobnom i emotivnom smislu. Živim u Bergamu, u epicentru epidemije u Italiji, gdje svi patimo od tjeskobnog osjećaja da smo uhvaćeni u kovitlac patnje i smrti koja je odnijela velik broj osoba, a da smo pred tim bespomoćni. Živimo sa stalnim osjećajem zabrinutosti i nemoći. Svatko od nas osobno poznaje neku žrtvu – prijatelja, kolegu ili poznanika – ili među preminulima ili među onima koji se bore za život u odjelu intenzivne njege.

 

Kao predsjednik udruge zadruga, što činite u prvim redovima borbe?

U svojoj profesionalnoj ulozi prisiljen sam osobno rješavati brojne izvanredne situacije s kojima se neočekivano suočavaju zadružna poduzeća koja zastupam. Sve je počelo 23. veljače, kada smo shvatili da se virus naglo širi i kada smo u kontekstu velike neizvjesnosti morali početi donositi odluke o tome kako postupiti u pogledu brojnih usluga koje pružamo. Naše zadruge u Bergamu zapošljavaju više od 9000 radnika koji pružaju socijalne i zdravstvene usluge te upravljaju uslugama za njegu i pomoć u kućanstvu, kao i domovima za starije i nemoćne osobe i ustanovama za dnevni boravak za starije osobe i osobe s invaliditetom. U nekim smo slučajevima odlučili obustaviti pružanje usluga, no zatim smo se našli na udaru lokalnih vlasti koje su zahtijevale da ih nastavimo pružati. Proživjeli smo sate i sate velike napetosti. Zatim su uslijedili dani i tjedni u kojima su napetost i tjeskoba neprestano rasle: strašna i bezglava trka da prikupimo zaštitnu opremu za naše radnice i radnike, uz veliku zabrinutost zbog toga što smo morali osigurati kontinuitet nekih usluga njege i pomoći, a nismo imali dovoljno sredstava i instrumenata. I povrh toga, strah zbog mogućnosti da se naši radnici i korisnici razbole. Strah koji se, nažalost, naročito u domovima za starije osobe, pokazao opravdanim i koji se obistinio. 

 

Znači, zadruge su nastavile raditi, ili su neke bile prisiljene obustaviti svoje aktivnosti?

Da, uz probleme koje sam upravo opisao, morali smo se suočiti i sa situacijom u kojoj su se brojne aktivnosti ipak morale postupno obustaviti: prvo škole i obrazovne aktivnosti, a zatim su, s vremenom, i drugi sektori morali prekinuti s radom. Tako sada imamo više od 180 zadruga koje su morale pokrenuti mjere potpore za oko 2500 osoba i koje su sada izložene velikom riziku da neće uspjeti ponovno pokrenuti poslovanje. U turističkom i kulturnom sektoru ova kriza ima katastrofalne posljedice. Ali zahvaćene su i zadruge za preradu poljoprivrednih proizvoda i proizvodne zadruge. Kao predsjednik udruge zadruga stoga se suočavam – s jedne strane – s krizom među zaposlenima koji su preopterećeni poslom u sektoru pomoći i osnovnih usluga, uz veliku izloženost riziku zaraze, a s druge strane, s tenzijama i strahom među osobama koje su izgubile posao.

 

Što je bilo uspješno u odgovaranju na krizu uzrokovanu koronavirusom?

Ono što je bilo uspješno, bar u našem slučaju, bila je velika solidarnost i sposobnost brze reakcije u lokalnim zajednicama, volonterskim udrugama i među socijalnim organizacijama koje su ostvarile nevjerojatne pothvate, kako u pogledu prikupljanja donacija tako i u pogledu pokrenutih aktivnosti. Požrtvovnost socijalnih i zdravstvenih radnika i radnica bila je zadivljujuća. Ne samo liječnici i medicinsko osoblje već i velik broj edukatora i osoblja za pružanje pomoći osigurali su usluge unatoč velikom osobnom riziku. Svemu tome treba pridodati i opći angažman. U Bergamu (a i u drugim gradovima) u deset su dana bile uspostavljene poljske bolnice u sajamskim paviljonima, a to je učinjeno zahvaljujući velikom angažmanu volontera koji su danonoćno radili bez ikakve naknade. Upravljanje je uglavnom u rukama liječnika i liječnica te medicinskog osoblja iz nevladinih organizacija, dok su financijska sredstva dolazila iz donacija. U Bergamu smo također u svega nekoliko dana organizirali preuređenje tri hotela s više od 300 kreveta u kojima se hospitaliziraju pacijenti koje se otpušta iz bolnica čim im se stanje stabilizira kako bi se oslobodili kreveti u bolničkim odjelima. U tim hotelima njegu za pacijente osiguravaju naše socijalne zadruge. To nas je koštalo velikih napora, ali tu je uslugu važno osigurati.

 

S druge strane, što nije bilo uspješno?

Nije bila uspješna reakcija prije svega na razini institucija, koje nisu bile u stanju donijeti brze i jasne odluke niti u trenutku krize planirati i djelovati sa zajedničkom svrhom. Lokalne, regionalne i nacionalne uprave donosile su međusobno kontradiktorne odluke. Birokracija je bila previše zaokupirana nastojanjima da obrani područja svoje nadležnosti i da se zaštiti od odgovornosti, a odgovornost je u previše slučajeva bila prebačena na djelatnike na terenu. U općim smo crtama isto to u različitoj mjeri vidjeli ne samo u Italiji i Bergamu već djelomično i u svim zapadnim zemljama. 

 

Kako se može objasniti takvo ponašanje raznih razina uprave?

Mislim da su svi podcijenili ono što se događalo u Kini, kao da smo se mi na Zapadu osjećali superiornima jer raspolažemo razvijenim zdravstvenim sustavom, s naprednim tehnologijama i najmodernijim bolnicama. Kao da je velik broj osoba na visokim političkim položajima, ali i rukovoditelji poduzeća i građani, bio uvjeren da bi nas zapadnjački stil života i pretpostavka da se možemo osloniti na visokokvalitetne bolnice i zdravstvene ustanove mogli zaštititi. U prvim danima, nakon izbijanja epidemije u Lombardiji, ismijavalo se one koji su pozivali na uzbunu. Vjerojatno najtipičniju izjavu koja odaje taj osjećaj „superiornosti” izgovorio je jedan talijanski predsjednik regije koji je Kineze optužio za to „da ne vode brigu o osobnoj higijeni i jedu žive miševe”. Time je izražio mišljenje koje je i previše rašireno u svim slojevima stanovništva na Zapadu. Taj se stav sve donedavno u različitim oblicima zadržao i među drugim političkim čelnicima u Europi i svijetu. A zapravo se pokazalo da su bolnice, koje pružaju izvanredne i inovativne zdravstvene usluge kao što su višestruke transplantacije organa i napredne terapije za liječenje raka, izuzetno osjetljive i našle su se na rubu kolapsa zbog virusne epidemije, koja se mogla bolje obuzdati da smo je držali što dalje od bolnica. Svakako su kod nas u Bergamu bolnice, ne svojom krivnjom, bile centri širenja epidemije. 

 

Što mislite o mjerama usvojenima na europskoj razini?

Ja sam među onima koji smatraju da su u ovom trenutku Europska unija i njezine institucije učinile mnogo, uz velike napore i mnogo kontradiktornosti koje su nam dobro poznate: od složenih mehanizama donošenja odluka do prevelikog fokusa koji države članice stavljaju same na sebe. Čini mi se da su roku od mjesec dana Europska komisija i Europski parlament uspjeli donijeti važne odluke i da sada uvode ekonomske mjere koje nikad dosad nisu bile usvojene. Međutim, postaje jasno da unatoč presudnoj važnosti gospodarstva i bitnoj ulozi usvojenih ekonomskih mjera – i za prevladavanje kriznog stanja i za to da se gospodarska aktivnost pokuša pokrenuti čim se kriza malo smiri – ono što Europi još nedostaje jest mogućnost intervencije s pomoću instrumenata, sredstava i ovlasti i u drugim sektorima, a ne samo u području regulacije tržišta i gospodarstva. 

 

Znači, potrebna nam je ujedinjenija Europa?

Čini mi se da je jasno da Europu trebamo još više. Ovo je kao da se jednog dana nađemo teško bolesnima, a netko nam može pomoći samo tako da nam daje novac ili nas pušta da odmah idemo u bolnicu, ali ne može učiniti ništa da nas izliječi ili zaštiti. Svi znamo da je novac važan za liječenje, ali ako vam daju novac, a nalazite se u pustinji, naravno da se ne možete liječiti novcem. Osobno mislim da je pouka ove ogromne krize uzrokovane epidemijom da, ako želimo istinsku Europsku uniju, moramo raditi na mnogo, mnogo više toga od jedinstvenog tržišta i bankovne i monetarne unije i težiti pravoj uniji država koje provode koordinirane i zajedničke politike na ovom kontinentu.

Kako svi mi možemo učiniti nešto korisno i koji je vid pomoći potreban?

Ono što možemo učiniti jest nastaviti ulagati u izgradnju ideala ujedinjene Europe, pri čemu trebamo neprestano promicati kulturu solidarnosti i integracije te suzbijati egoizam i zatvaranje u vlastite granice. Sve je jasnije da se nitko ne može spasiti sam i da je dramatična alternativa solidarnosti, reciprocitetu, zajedničkoj predanosti europskoj i ljudskoj zajednici koja dijeli istu sudbinu ponižavajući, očajni pad u pakao novih ratova. 

Imate li osjećaj da je prema Italiji pokazana solidarnost?

Osjetili smo da su nam solidarnost pokazale mreže socijalnih odnosa, primjerice među organizacijama socijalne ekonomije, a primili smo i iskrene izraze suosjećanja i empatije od prijatelja i institucija iz brojnih zemalja. I od kolega iz EGSO-a primio sam dragocjene poruke empatije. Nažalost, čulo se i nekoliko negativnih, omalovažavajućih komentara nekih političara iz europskih država, koji su odmah iskoristili priliku da kritiziraju Italiju i promiču sebične i nazadne politike, među ostalim i u vezi s mogućom ulogom Europske unije... Nažalost, to isto rade i brojni talijanski političari koji su u stanju samo kritizirati ili instrumentalizirati ovu krizu u oportunističke političke svrhe i radi dobivanja jeftine podrške uplašenih i izgubljenih građana. Zaključujem, dakle, da i u ovom slučaju postoji solidarna i otporna Europa i solidarna i otporna ljudskost, a postoje i hijene i oportunisti koji u kriznim i ratnim situacijama na podli način nastoje postići nešto za vlastitu korist. (mp)

 

Adam Rogalewski

Izbijanje bolesti uzrokovane koronavirusom (COVID-19) stubokom će promijeniti ne samo naše živote nego i naše države, gospodarstva i društva. Sad vidimo koliko smo – unatoč golemom poboljšanju životnih uvjeta i tehnološkom napretku, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – zapravo ranjivi. Izolirani u svojim domovima, uvidjeli smo i to koliko su drugi ljudi i društvo važni za naš svakodnevni život. Kriza izazvana koronavirusom vrlo jasno opovrgava neoliberalnu teoriju da društvo ne postoji. U doba krize poput ove kojoj svjedočimo, od učinka virusa može nas zaštititi upravo društvo, odnosno solidarnost drugih.

Ova pandemija promijenila je način na koji gledamo na rad. Shvatili smo da su neki radnici i radnice, kao i neka zanimanja, koje smo ranije smatrali manje važnima, ustvari ključni za funkcioniranje naših gospodarstava. Nije riječ samo o zdravstvenom osoblju koje riskira život i danonoćno pruža skrb te o njegovateljima i njegovateljicama koji se brinu o starijim osobama, već i o takozvanom manje kvalificiranom osoblju koje radi u trgovinama živežnim namirnicama, vozačima i vozačicama, čistačima i čistačicama te poljoprivrednim radnicima i radnicama koji nam osiguravaju osnovnu robu i usluge. Mnogi su od njih migranti i migrantice, koji se smatraju teretom za društvo i koji u mnogim zemljama i mnogim populističkim strankama služe kao dežurni krivci. Sada shvaćamo da se bez njih naše društvo ne bi moglo boriti protiv pandemije.

Koronavirus je izbrisao razlike između samozaposlenih, onih koji rade na temelju standardnih ugovora i onih koji rade na temelju nestandardnih ugovora. Shvatili smo da su svi oblici rada nužni i da svi radnici i radnice, pa i mikropoduzetnici i mikropoduzetnice, doprinose našim gospodarstvima i da su im državne potpore svima jednako potrebne.

Upravo se intervencijom države mogu zaštititi radnici i radnice te poduzetnici i poduzetnice i ona stoga ima ključnu ulogu u borbi protiv pandemije. Više nego ikad treba nam snažna država koja podliježe demokratskom nadzoru i koja može pružati javne usluge i štititi gospodarstvo. Naglasak treba staviti na demokratski nadzor nad državom i vladom kako bi se izbjegla situacija poput one u Mađarskoj, gdje se zbog nedavno donesenih mjera kojima se uspostavlja izvanredno stanje ne može jamčiti poštovanje osnovnih načela demokracije. Kriza je pokazala da u izradi politika za suzbijanje pandemije izazvane koronavirusom ključnu ulogu imaju i socijalni partneri. Nažalost, čini se da su zastupnici u Parlamentu moje zemlje to smetnuli s uma kad su nedavno usvojili zakon kojim se uvode propisi koji se ne odnose na pandemiju već im je cilj ograničiti ulogu socijalnog dijaloga i nezavisnost socijalnih partnera.

Zbog krize izazvane koronavirusom Europska unija je počela bolje reagirati na potrebe građana. Primjerice, Komisija je nedavno predložila instrument u iznosu od 100 milijardi eura za podršku kratkoročnim radnim odnosima i za ublažavanje rizika od nezaposlenosti (SURE). Međutim, postoji opasnost da će pojedinačni interesi država članica prevagnuti nad solidarnošću EU-a. To je od naročite važnosti za države slabije razvijenih gospodarstava i socijalnih potpora, kojima će biti potrebna veća gospodarska podrška.

Kao što smo vidjeli, epidemija izazvana koronavirusom omogućila nam je da revaloriziramo naša društva, gospodarstva i institucije EU-a, što inače ne bi bilo moguće. Uvidjeli smo važnost svih radnika i radnica, čak i onih koji se smatraju manje kvalificiranima, važnost društva kao opreke neoliberalnoj individualističkoj ideologiji, važnost ulaganja u javni sektor i, naposljetku, ključnu ulogu demokracije i socijalnog dijaloga. Čvrsto sam uvjeren u to da lekcije koje naučimo u ovoj krizi nećemo zaboraviti i da ćemo nakon koronavirusa izgraditi bolju budućnost u kojoj će svi stanovnici Europe i svijeta bolje živjeti.

Helena De Felipe Lehtonen

U svjetlu trenutačne pandemije koja posebno pogađa naše sugrađane starije životne dobi i krhkog zdravlja, pitam se je li ovaj virus nastao u laboratoriju iz kojeg je potom namjerno ili slučajno pušten? S obzirom na to da građani ne znaju odgovor na to pitanje, i iako bi cjepivo moglo biti dostupno do jeseni 2021., kako možemo biti sigurni da se iduće zime neće pojaviti drugi virus sa sličnim posljedicama? (Sjetimo se španjolske gripe iz 1918. godine.)

Imajući u vidu tu nepoznanicu, jesu li zaustavljanje gospodarstva i masovna upotreba pričuvnih sredstava u gotovo svim zemljama najbolji način za očuvanje radnih mjesta i održavanje produktivnosti gospodarstva? Ili bismo možda trebali uložiti sve svoje logističke i ekonomske napore kako bismo našim zdravstvenim službama osigurali resurse koji su im potrebni za ispitivanje zaraze i liječenje zaraženih građana i građanki kojima je potrebna zdravstvena skrb?

Sumnjam da bi se svjetska gospodarstva mogla uopće nositi sa sličnom situacijom (ako do nje dođe) 2021., bilo spašavanjem javnim sredstvima bilo zaduživanjem, s obzirom na to će se produktivna gospodarstva smanjiti, što će rezultirati gubitkom radnih mjesta. Možda ćemo se naći u situaciji u kojoj će države morati preuzeti upravljanje civilnim društvom jer se nijedno privatno gospodarstvo neće moći nositi s tim.

Više se ne čeka Europsku uniju, koja bi trebala odlučno preuzeti vodeću ulogu i državama članicama pružati smjernice o tome kako djelovati tijekom ove pandemije, kako na zdravstvenoj tako i na ekonomskoj i socijalnoj razini. Svaka je zemlja poduzela vlastite mjere temeljene isključivo na pretpostavkama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koja naravno ne uzima u obzir ekonomiju. To je još jedan ključni način za ocjenu vodstva EU-a.

Kao članica Europskog gospodarskog i socijalnog odbora koja predstavlja europske i španjolske MSP-ove, koji u prosjeku zapošljavaju dva do tri radnika, smatram da će emocionalna, ekonomska i osobna šteta biti nepovratna. Stoga bismo trebali razmišljati o kratkoročnoj i srednjoročnoj budućnosti, a ne kopirati zdravstvene politike totalitarnih zemalja koje nikako ne odgovaraju gospodarstvu slobodnog tržišta.

 

 

Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije:

Služit ćemo se svim raspoloživim sredstvima da obuzdamo širenje koronavirusa (#coronavirus), pomognemo oboljelima i pobrinemo se za to da europsko gospodarstvo prebrodi ovu krizu.
Uvjerena sam da EU može odoljeti šoku kojem su izloženi naši zdravstveni sustavi i naša gospodarstva. Međutim, svaka država članica mora u potpunosti obaviti svoje zadaće, a Europska unija kao cjelina mora biti odlučna, usklađena i ujedinjena.

Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća:

Da bismo se suprotstavili bolesti #COVID19, potrebno nam je više Europe, koja se mora aktivirati i zajedno s državama članicama obuzdavati širenje virusa, osigurati medicinsku opremu i usvojiti mjere za smanjenje negativnih ekonomskih i socijalnih posljedica po naše građane.

Trebamo dati svoju punu podršku zdravstvenom osoblju koje se danonoćno bori s krizom izazvanom COVID-om 19. Borba će biti teška i duga, ali je vodimo ujedinjeni.

David Sassoli, predsjednik Europskog parlamenta:

Naša Unija i naše gospodarstvo trenutačno prolaze kroz izrazito delikatnu situaciju. Nije vrijeme za isprazne riječi. Institucije EU-a pripremaju novi paket mjera za potporu zemljama i osobama kojima je potrebna pomoć. Sada nije vrijeme za jednostrano djelovanje nego za jaču globalnu suradnju.

Luca Jahier, predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora:

Sada ćemo pokazati jesmo li Unija ili nismo ništa. Sve države članice moraju udružiti snage i provoditi usklađene i koherentne mjere. Brzo i zajedničko djelovanje jedini je djelotvorni odgovor na krizu koja nas sve pogađa. O njemu ovisi integritet Unije. #Whateverittakes

Apostolos Tzitzikostas, predsjednik Europskog odbora regija:

EU mora biti ujedinjen i pomoći regijama i gradovima koji se na prvim linijama bore s koronavirusom (#coronavirus). Uz pomoć mehanizma za zdravstvenu zaštitu u izvanrednim okolnostima EU mora pomoći lokalnim zajednicama da zaposle nove liječnike i liječnice, kupe medicinske uređaje i pružaju podršku službama za intenzivnu njegu.

Odajem počast svim lokalnim i regionalnim čelnicama i čelnicima koji na prvoj liniji profesionalno, predano i hrabro sudjeluju u borbi protiv bolesti #COVID19. Moje su misli s onima koji plaćaju osobni danak.

Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke

Europska središnja banka daje svoj doprinos u pružanju pomoći svim građanima i građankama europodručja u ovim izrazito izazovnim vremenima.

Izvanredne situacije iziskuju izvanredne mjere. Naša predanost euru nema granica. Odlučni smo u namjeri da iskoristimo pun potencijal svojih alata, u okviru svojih nadležnosti.

Josep Borrell Fontelles, visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku

Kriza izazvana koronavirusom (#coronavirus) iziskuje globalni odgovor. Potporu partnerima, posebno Africi, ne pružamo samo iz solidarnost i radi pomaganja najranjivijim osobama, nego i iz vlastitog interesa. Pandemiju ne možemo suzbiti samo kod kuće, moramo je suzbiti svugdje. Ako to ne učinimo, vratit će se.

Poziv glavnog tajnika UN-a Antónija Guterresa na hitan prekid vatre važniji je no ikad. Samo zajedno i u miru možemo prevladati globalnu krizu izazvanu koronavirusom. To je prava borba s kojom se moramo suočiti danas. Naše su oružje jedinstvo i solidarnost. (mr)