You are here

Na međunarodni Dan sjećanja na Holokaust, vrijeme je da prekinemo tiho tugovanje

Luca Jahier

U pripremi obilježavanja međunarodnog Dana sjećanja na Holokaust, teško nam je ostati spokojnima u žalosti. Iako je najdublje tugovanje samotno, umjesto šutnje željeli bismo kriknuti.

Zašto antisemitizam još nije nestao, niti u Europi, čak niti u Sjedinjenim Državama? Zašto je lani u Francuskoj žena koja je preživjela Holokaust nasmrt izbodena i zapaljena u svom stanu? Zašto je umirovljena vrtićka odgojiteljica Sarah Halimi godinu dana ranije ubijena i zatim bačena sa svog balkona u Parizu?

Pariz. Toulouse. Malmö. Kopenhagen. Berlin. Bruxelles. Naša je ljudskost okaljana nevinom krvlju. Ono što smo smatrali nezamislivim ponovo nas proganja.

Njemačkim se Židovima savjetuje da ne nose kipu kako bi izbjegli napade. U Francuskoj su židovski školarci upozoreni da ne odlaze u lokalnu školu koja slovi kao antisemitska. Tome valja dodati skrnavljenje groblja, kukaste križeve našarane po sinagogama i školama, pogrdne nazive za Židove kao što su „gamad“ i „šljam“ na antiizraelskim demonstracijama. Europa ponovo pokazuje svoje ružno, nehumano lice.

U proteklim stoljećima, Židove su proganjali kao vjersku manjinu. U prošlom stoljeću, prikazani su kao prijetnja državi pa je otuda potekao poriv za njihovim istrebljenjem u Holokaustu. U današnje vrijeme Židovi su uglavnom na meti zbog događaja na Bliskom istoku, iako se antisemitizam dijelom i dalje vrti oko poricanja Holokausta.

Mnogi su Židovi na udaru razjarene i neobuzdane svjetine koja se osjeća frustriranom i nemoćnom. Židovsko stanovništvo u Europi opada. Prema podacima EU-a smanjilo se s 1,12 milijuna 2009. godine na 1,08 milijuna 2017. godine. Broj židovskog stanovništva Francuske, najveći u EU-u, smanjio se s otprilike 500 000 u 2002. godini na 456 000 u 2017. godini. Ljudi odlaze zbog zločina iz mržnje.

Gotovo trećina europskih Židova izbjegava organizirane događaje i posjete židovskim spomenicima jer se ne osjećaju sigurno. Prema anketi Europske komisije objavljenoj prošlog prosinca, devet od deset europskih Židova misli da je antisemitizam porastao u posljednjih pet godina.

Prema tvrdnjama 89 % od 16 300 ispitanika te ankete, provedene u Austriji, Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Ujedinjenoj Kraljevini – 12 država u kojima živi 96 % europskih Židova – antisemitizam je najgori i najproblematičniji na internetu i društvenim mrežama.

Ne možemo dopustiti da se ta izopačenost vrati. Moramo se boriti protiv zločina iz mržnje te neprijateljskog, nasilnog ponašanja prema Židovima i manjinama. Nedostatak djelovanja država članica EU-a i međunarodne zajednice, i to hitrog djelovanja, povlači rizik povratka u strahote povijesti i kontaminacije naših društava.

Prema brojnim izvještajima, samo tri dana prije ubojstva Pawela Adamowicza u Gdanjsku, na televiziji je u udarnom terminu emitirana satirična emisija antisemitskog karaktera. U toj je emisiji dobrotvorna organizacija koja je pozvala Pawela Adamowicza na događaj na kome je ubijen prikazana kao da njome upravljaju mračne sile.

G. Adamowicz bio je nepokolebljivi branitelj prava manjina u vremenu porasta zločina iz mržnje. Također je bio otvoren i oštar kritičar antiimigrantske politike konzervativne stranke na vlasti. Njegovo ubojstvo podsjeća nas da moramo stati na kraj govoru mržnje ukoliko ne želimo postati žrtve mržnje.

Sjećanje na žrtve Holokausta i na strahote nacizma u današnje je doba još i važnije nego ranije. Holokaust je temeljno nasljeđe europske povijesti i prisjećanje na nj bitan je način sprečavanja antisemitizma.

Kao što ističu neki povjesničari, krajnje je vrijeme da se uspostavi kritička europska kultura sjećanja i da nadomjesti zasebne nacionalne kulture sjećanja. Ako ne budemo njegovali zajedničko sjećanje, kao Europljani, postojat će opasnost da ponovo proživimo greške povijesti.

Što dulje čekamo da odagnamo govor mržnje i što dulje odgađamo suočavanje s vlastitim prošlostima, to će nam teže biti sazdati novo i stvarno pamćenje Europe i izgraditi novi identitet temeljen na raznolikosti, osjećaju zajedničke povijesti, zajedničkoj pripadnosti i konačno zajedničkoj sudbini.

Kao što je Primo Levi, autor knjige Zar je to čovjek, i posthumno objavljenog eseja (Crna jama Auschwitza) rekao u svojoj posljednjoj knjizi: „Desilo se, može se ponovo desiti.“